H-Alter
 Nemanja Stjepanović, novinar agencije SENSE: "Ukoliko dio presude generalima Gotovini i Markaču o artiljerijskom napadu na Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac bude poništen, to uopće ne mora značiti da će pasti cijeli nalaz o udruženom zločinačkom poduhvatu.

Po ulasku hrvatske vojske i policije, u Krajini su se dogodili zločini poput ubojstava, pljački i razaranja, a činjenica da je sprječavan povratak je teško oboriva."

Nemanja Stjepanović novinar je agencije SENSE iz Haaga od 2005. godine i od tada do danas svakodnevno izvještava sa suđenja pred Tribunalom. Od prvog do posljednjeg dana pratio je suđenje hrvatskim generalima Gotovini, Čermaku i Markaču, a bio je angažiran i kao izvjestitelj sa suđenja Milanu Milutinoviću i drugim političkim, vojnim i policijskim dužnosnicima Srbije optuženim za zločine nad kosovskim Albancima, te Ramušu Haradinaju i drugim bivšim komandantima OVK. Pratio je i predmet Milana Martića, osuđenog za zločine počinjene nad Hrvatima u Krajini, zatim suđenja Momčilu Krajišniku, Vojislavu Šešelju, Naseru Oriću, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. Trenutno, zajedno s drugim kolegama, izvještava s tri preostala haaška procesa - Goranu Hadžiću, Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. U posljednje dvije godine je i jedan od predavača u Školi tranzicijske pravde u organizaciji beogradskog Fonda za humanitarno pravo. U razgovoru za "H-Alter", Stjepanović govori o mogućem scenariju presude generalima Gotovini i Markaču, kako bi presuda izgledala da su Franjo Tuđman i njegovi najbliži suradnici još uvijek živi, zašto Jure Radić i Željko Sačić još uvijek nisu odgovarali pred domaćim pravosuđem iako se njihova imena spominju u prvostupanjskoj presudi generalima te utjecaju Haaškog suda na kreaciju poslijeratne atmosfere na ovdašnjim područjima.

Tijekom žalbenog postupka obrana generala Gotovine i Markača pokušala je osporiti postojanje udruženog zločinačkog poduhvata. U tom pogledu obrana je bila posebno fokusirana na osporavanje neselektivnog granatiranja Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca. Čak i ako Sud odbaci prekomjerno granatiranje, hoće li to biti dovoljno za rušenje teze o udruženom zločinačkom poduhvatu?

Obrana od početka procesa nastoji dokazati kako se cijela optužnica, potom i prvostupanjska presuda, isključivo bazira na protupravnom artiljerijskom napadu na krajinske gradove, pa ako ta optužba padne, onda nema ni udruženog zločinačkog poduhvata. U to su možda uspjeli uvjeriti dio javnosti, ali ne i Pretresno vijeće suca Oriea koje u presudi jasno navodi da je artiljerijski napad samo jedan od elemenata udruženog zločinačkog poduhvata. Taj poduhvat, naime, počinje planiranjem na Brijunima, nastavlja se izvedbom na terenu - zastrašivanjem i protjerivanjem Srba, između ostalog i putem granatiranja - i, konačno, sprječavanjem njihovog povratka različitim formalnim i neformalnim mjerama tadašnjih hrvatskih vlasti. Po mom shvaćanju, ukoliko, kojim slučajem, dio presude o artiljerijskom napadu na krajinske gradove bude poništen, to uopće ne mora značiti da će cijeli nalaz o udruženom zločinačkom poduhvatu pasti budući da su se po ulasku hrvatske vojske i policije u Krajini događali i drugi zločini, poput ubojstava, pljački i razaranja, a činjenica da je povratak sprječavan je teško oboriva.

Obrana je često u pitanje dovodila i težinu Brijunskih transkripta, odnosno, tvrdila je da se iz njih ne mogu izvući zaključci o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem protjerivanja srpskog stanovništva. Je li sadržaj transkripta dostatan za utvrđivanje poduhvata?

Zamislimo da se nakon Brijunskog sastanka takvog kakav je dogodila vojna operacija sa zanemarivo malim civilnim žrtvama, netaknutom imovinom Srba i otvorenim pozivom na povratak svima koji su se možda zbog dugogodišnje propagande svojih vođa uplašili i pobjegli pred naletom hrvatske vojske. Da li bi i tada iole razumno sudsko vijeće presudilo da je bilo udruženog zločinačkog poduhvata? Sigurno da ne bi. Postojanje udruženog zločinačkog poduhvata se prije svega ogleda u onome što se događalo na terenu, a to je sistematsko počinjenje zločina uz učešće više osoba. U slučaju Oluje, Srbi su deportirani, pa im je spriječen povratak, a Brijunski sastanak je samo uvodni korak u planiranju zločina i iz prisustva na njemu proizlazi postojanje zločinačke namjere kod nekih od sudionika. Brijunski sastanak nije zločin per se. Svako tko kaže drugačije namjerno zbunjuje publiku.

gotovina-markac300911.jpg gotovina-markac300911.jpg

Osim za pojedina djela koja su bila dio zajedničke namjere zločinačkog udruženja, Sud je Gotovinu i Markača u prvostupanjskoj presudi proglasio krivima i za djela koja su im bila predvidiva, poput spomenutih ubojstva i pljačke. Gotovina je tijekom iznošenja obrane inzistirao na tvrdnji da "ne može odgovarati za tuđa djela". Sukladnom sudskoj praksi, možemo li u tom pogledu očekivati osporavanje zapovjedne odgovornosti generala i možebitno smanjenje kazne?

Samo na osnovu zapisnika sastanaka s Tuđmanom na kojima je sudjelovao Jure Radić, protiv Radić bi mogla biti podignuta ozbiljno utemeljena optužnica, ali ne vidim da postoji zrno volje da se to i dogodi

Naravno da može odgovarati za tuđa djela ako je bio odgovoran da ta dijela spriječi i kazni počinitelje. Za istu stvar odgovarali su mnogi prije njega, a odgovarat će i poslije njega. Žalbeno vijeće američkog suca Theodora Merona je tijekom žalbenog postupka od strana zahtijevalo odgovor na pitanje - Da li bi Gotovinu i Markača, ako budu oslobođeni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu, trebalo osuditi samo po zapovjednoj odgovornosti zbog propusta u sprječavanju zločina i kažnjavanju počinitelja. Naglašeno je i da se time ne prejudicira presuda već se samo razmatraju različite opcije. Ukoliko budu osuđeni samo po tom alternativnom obliku odgovornosti, kazna će neminovno biti manja i mogli bi biti okarakterizirani kao pomagači a ne sudionici udruženog zločinačkog poduhvata. U prvostupanjskoj presudi je zaključeno da su oba generala imala obavezu da spriječe zločine potčinjenih. Gotovinina odbrana je, recimo, tijekom procesa nastojala da na Matu Laušića prebaci odgovornost za rad vojne policije koja je nadležna za sprječavanje zločina i uhićenje počinitelja, ali im to nije prošlo jer je Pretresno vijeće zaključilo da je zapovjednik Zbornog mjesta Split mogao izdavati naređenja vojnoj policiji za vrijeme i nakon Oluje.

U hrvatskoj javnosti se u posljednje vrijeme često pojavljivala informacija kako je obrana generala angažirala strane stručnjake čiji bi ekspertni izvještaj trebao ići generalima u prilog.

Obrana je, očito uz podršku Republike Hrvatske, uložila mnogo napora i sredstava za lobiranje u određenim krugovima u Sjedinjenim Državama. Ako se dobro sjećam, u hrvatskim medijima je ubrzo nakon prvostupanjske presude objavljeno da glavni cilj mora biti da se uvjere Sjedinjene Države kako se presuda direktno suprotstavlja američkim nacionalnim interesima. Poslije se otkrilo da hrvatska vlast zaista odvaja novac u tu svrhu. Jedan od vidljivih rezultata tog lobiranja je, nazovimo ga, ekspertni izvještaj nekolicine američkih generala pravnih stručnjaka, među kojima su doduše i po jedan Kanađanin i Englez. Žalbeno vijeće nije usvojilo izvještaj u dokaze, ali to je pokazatelj da se nešto radi. Što se još iza zavjese događalo, to ne znamo, a po žalbenoj presudi ćemo vidjeti jesu li obrana i branitelji generala dobro odigrali ili su preigrali u toj igri na "američku kartu".

Sud je ustvrdio da su u udruženom zločinačkom poduhvatu sudjelovali najviši politički dužnosnici. U prvostupanjskoj presudi se zaključuje da je ključna figura tog čina bio tadašnji predsjednik Franjo Tuđman. Kako bi presuda generalima izgledala da su Tuđman i njegov najbliži suradnik Gojko Šušak još uvijek živi?

Pravo je pitanje kako bi izgledale optužnice i presude protiv Tuđmana, Šuška i Červenka. Bez sumnje, ne bi se dobro proveli, baš kao što se iz presude srpskim političkim, vojnim i policijskim dužnosnicima lako može iščitati presuda Slobodanu Miloševiću za zločine počinjene nad kosovskim Albancima 1999. godine. Nije teško zaključiti da bi bivši predsjednici Hrvatske i Srbije bili osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Nažalost, nijedan to nije dočekao.

tudjman_knin_386713s1.jpg tudjman_knin_386713s1.jpg

S druge strane, u presudi se često spominje i ime tadašnjeg ministra obnove i razvitka Jure Radića koji je na sastanku s Tuđmanom rekao da dio Krajine treba "hitno kolonizirati Hrvatima" i da "nema ni govora da na tom dijelu ikad bude više od deset posto Srba". Iako nije izravno sudjelovao u akciji Oluja, Sudsko vijeće ga je proglasilo jednim od članova udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja Krajine, no Radić za to nikad nije odgovarao. Kako komentirate tu činjenicu?

On nije sudjelovao u Oluji, ali se, kao što ste rekli, na brojnim sastancima s Tuđmanom, čiji zapisnici postoje, isticao prijedlozima za sprečavanje povratka srpskih izbjeglica, što je u presudi okarakterizirano kao element progona i završni čin udruženog zločinačkog poduhvata. Samo na osnovu tih zapisnika, mogla bi biti podignuta ozbiljno utemeljena optužnica, ali ne vidim da postoji zrno volje da se to i dogodi. Kad god bi nam nekog iz ovih državica odvodili u Haag, političari bi poveli, a mediji prihvatili priču kako ćemo sami procesuirati zločine te zašto oni moraju ići u drugu državu da bi im se sudilo za nešto što su ovdje počinili. Eto kako bismo procesuirali.

Slična situacija je i sa Željkom Sačićem, nekadašnjim zamjenikom Mladena Markača. Vijeće je na temelju navoda Josipa Čelića, zapovjednika akcije čišćenja doline Plavno tijekom koje se dogodilo ubojstvo petero srpskih staraca u selu Grubori, inzistiralo na tvrdnji da su Markač i Sačić sudjelovali u namjernoj opstrukciji istrage zločina.

Ne znam što istražnim organima Hrvatske u cijeloj priči oko Grubora nije bilo jasno pa da do danas za taj zločin nitko nije osuđen. Sve je jasno - borbi nije bilo, samo su specijalci bili na tom području u vrijeme zločina, a izvještaji su očito naknadno frizirani

Ta priča iz Grubora je od početka do kraja ravna crnohumornoj komediji. Prvo policija upada u selo i bez ikakvog povoda puca u onemoćale starce i spaljuje njihove kuće. Zatim Čelić izvještava kako na tom području nije bilo nikakvih borbi, ali službena verzija, koju u kameru samouvjereno deklamira Ivan Čermak, kaže da su mrtvi starci i spaljene kuće kolateralna šteta obračuna hrvatskih specijalaca sa zaostalim četničkim snagama. Sve to govori dok stoji pred kućama na kojima nema nijednog traga pucnjave. U međuvremenu, Markač i Sačić zovu Čelića da mu kažu da on, iako je bio na terenu, ne zna što se dogodilo, nego znaju oni, iako nisu bili tamo. I Sačić mu onda diktira novi izvještaj u kojem se spominju navodne borbe s četnicima. Sve se, podsjetimo, događa krajem kolovoza kada ni "č" od četnika više nema u Krajini. Ne znam što istražnim organima Hrvatske u cijeloj priči nije bilo jasno pa da do danas za taj zločin nitko nije osuđen. Sve je jasno - borbi nije bilo, samo su specijalci bili na tom području u vrijeme zločina, a izvještaji su očito naknadno frizirani. Ponižavajuće za obitelji žrtava, ali i za hrvatski pravosudni sustav i društvo u cjelini.

Na ovdašnjim prostorima u javnosti se stvorila navijačka atmosfera potpore domaćim "herojima, a ne zločincima". U Hrvatskoj se tako nakon izricanja prvostupanjske presude ona kolektivizira i doživljava kao napad na samu državu i čitavu akciju Oluja.  Koga smatrate najodgovornijim za nastanak takvog stanja?

Imamo situaciju u kojoj su u ljeto 1995. godine počinjeni zločini nakon što su hrvatski civili na istom tom prostoru bili žrtve ubojstava, zlostavljanja, progona, pa je nakon nekog vremena uslijedila, po mnogima, uključujući i haaško tužiteljstvo, legitimna vojna operacija Oluja. Legitimna u onom svom dijelu koji se odnosi na obračun s vojskom koja je okupirala dio Hrvatske. Taj kontekst poslužio je političarima, analitičarima, pravnicima, povjesničarima, umirovljenim borcima, a nadasve novinarima u Hrvatskoj da svojim sunarodnjacima postave lažno retoričko pitanje - Može li osloboditelj biti zločinac? Pa naravno da može. Ni prvi, ni posljednji put u povijesti.

Dio odgovornosti za takvo stanje svakako snose mediji. Kako ocjenjujete izvještavanje medija iz regije o haaškim suđenjima?

Očito je da su novinari održavali više nego uredan kontakt s timovima odbrane i plasirali samo teze koje idu u prilog generalima, zanemarujući stvarna događanja u sudnici, a naročito uspješne poteze tužiteljstva

Uzmimo primjer izvještavanja o suđenju hrvatskim generalima. Mediji, uključujući i one najznačajnije, su očigledno puštali spinove na račun odbrane. Očito je da su novinari održavali više nego uredan kontakt s timovima odbrane i plasirali samo teze koje idu u prilog generalima, zanemarujući stvarna događanja u sudnici, a naročito uspješne poteze tužiteljstva. Stvorila se tako lažna slika da će Gotovina, Čermak i Markač biti oslobođeni, pa je, kada su osuđeni, nastupila masovna histerija i prosvjedi. Tako su mediji učinili veliku medvjeđu uslugu svojoj publici. Srbija je, opet, prošla različite faze antihaaške medijske histerije. Tribunal je proglašen antisrpskim i malo tko se danas još i trudi da uvjeri javno mnijenje da to nije istina. Vijesti iz Haaga se, ako ikako, objavljuju bez follow upa i bez reakcije. Tako je presuda bivšem načelniku generalštaba Momčilu Perišiću o odgovornosti Vojske Jugoslavije za zločine u drugoj državi u javnosti prošla gotovo neopaženo. Ravnodušnost je, sasvim izvjesno, dugoročno opasnija i od same histerije, a siguran sam da upravo takva situacija odgovara srpskoj društvenoj i političkoj eliti i da je ona ta koja ohrabruje medijski obračun s Haaškim tribunalom i ignoriranje njegovog rada.

1_markac-gotovina.jpg 1_markac-gotovina.jpg

Za razliku od BiH, u Hrvatskoj i Srbiji se ne emitiraju TV emisije agencije SENSE Tribunal pomoću kojih građani na tjednoj bazi mogu pratiti najvažnija zbivanja sa Suda. Kako objašnjavate nezainteresiranost hrvatskih i srpskih medija za takve sadržaje?

Koliko god se mnogi trudili da njegova dostignuća omalovaže, Tribunal je uspio da se makar djelomično prekine s kulturom nekažnjivosti i počne sa suđenjima za zločine koje balkanski narodi kroz povijest smatraju normalnim dijelom svog folklora

Svatko očito želi haaška suđenja predstavi kako mu odgovara, pa se tako naše emisije, u kojima se trudimo prenijeti stvarni sadržaj iz sudnice, ne emitiraju u Hrvatskoj i Srbiji. Na svu sreću, emitiraju nas mnoge televizije u oba entiteta Bosne i Hercegovine, a tu je i naša web stranica na kojoj se mogu pogledati sve emisije od prve do, evo, 563. Drugo, mislim da su urednici mnogih televizija procijenili da je tema nedavne ratne prošlosti neatraktivna. Po sumanutom obrascu - istina nikako, odgovornost koliko se mora i pomirenje svakako - događa se da se taj proces pomirenje odvija u zoni turbo-folk pinkovske kulture, gdje se narodi i narodnosti uz pjesmu i smijeh ponovo grle i ljube, a nama koji pokušavamo postaviti realne temelje za to pomirenje s podsmjehom govore: "Što je bilo, bilo je, okrenimo se sadašnjosti". Sve je to lijepo, ali bojim se da se iz takve sadašnjosti ne izrodi neka nova ratna budućnost, jer mržnja tinja u pozadini te igre i pjesme.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u funkciji je gotovo 20 godina, a sve više se bliži kraj njegovog zatvaranja. Na koji način je rad Haaškog suda svih ovih godina utjecao na kreiranje poslijerane atmosfere na području bivše Jugoslavije?

Koliko god se mnogi trudili da njegova dostignuća omalovaže, Tribunal je uspio da se makar djelomično prekine s kulturom nekažnjivosti i počne sa suđenjima za zločine koje balkanski narodi kroz povijest smatraju normalnim dijelom svog folklora. Evo, u Srbiji su na vlasti Miloševićevi socijalisti i Šešeljevi radikali, koji su se do prije neku godinu zaklinjali u granice Ogulin-Karlobag-Karlovac-Virovitica. Ne kažem da bi oni ovog trena krenuli u rat, ali svakako je bolje da znaju da bi, ako im tako nešto padne na pamet, mogli završiti kao njihove donedavne vođe. Što se tiče Haaškog suda na kreiranje odnosa društava bivše Jugoslavije prema zajedničkoj nedavnoj prošlosti, tu se, istina je, nije previše postiglo. Mada je mogao ponešto u tom pogledu učiniti boljim, mislim da odgovornost za to nije na Tribunalu, već na onima koji su njegove presude morali uzeti kao početak procesa razotkrivanja istine i suočavanja društava sa zločinima koji su u njihovo ime počinjeni. Umjesto toga, njegovi nalazi se ne poštuju i ignoriraju, pa smo ostali tamo gdje smo bili - posvađani i puni mržnje. Možda smo, kako vrijeme prolazi, jedni prema drugima malo pristojniji, ali i dalje krajnje nepovjerljivi i tko zna na što sve spremni.

<
Vezane vijesti