Usprkos svemu – financijskim problemima, nerazumijevanju države za njihov položaj, nedovoljnom podršci okoline ili nevoljama s Centrom za socijalnu skrb - žene koje same odgajaju djecu uspijevaju se kroz svakodnevne probleme nositi s osmjehom na licu. Makar on ponekad bio umoran.
nina.jpg

"Od mjeseca do mjeseca žongliram s novcima kako znam i umijem. Svaku kunu tri puta okrenem. A o kinu ni ne razmišljamo, osim ako nas netko ne pozove i plati ulaznice“,  kaže tridesetsedmogodišnja Nina Francki, majka troje djece od 14, 12 i 9 godina s kojima živi u podstanarskom stanu u Velikoj Gorici. Nina je prije četiri godine otišla od muža živjeti sama. I danas jedva spaja kraj s krajem.  Iz Zagreba se preselila u iznajmljeni stan od 65 kvadrata u Velikoj Gorici jer joj je tako jeftinije. Završila je Građevinsku školu, a kako nije mogla pronaći posao prekvalificirala se u maserku. Sad radi na pola radnog vremena za 1 500 kuna, a u međuvremenu čisti, pegla i obavlja druge slične poslove koji joj mogu donijeti još koju kunu više. "Nitko mi ne pomaže. Nemam roditelje tako da sve moram sama“, priča Nina.  Bivši muž joj ne radi i ne plaća alimentaciju. Živi u svom stanu u Zagrebu. U takvoj situaciji od države ima pravo na primanje alimentacije, odnosno privremenog uzdržavanja u iznosu polovice državnog minimuma na tri godine. Taj rok joj uskoro istječe i Nina se boji i pomisli na to. Od tri tisuće kuna koje redovito dobiva od države za dvije godine će izgubiti 1650 kuna. "Ako ostanem na ovom poslu, imat ću ostati nešto manje od 3000 kn što nije dovoljno ni za stanarinu i režije a kamoli za život“, kaže.

"Sva moja primanja svode se na 200 kuna dječjeg doplatka", kaže Splićanka Petra Kuzmanić, dvadesetosmogodišnjakinja koja s petogodišnjim sinom živi u roditeljskom domu. Prije nego što je zatrudnjela, radila je na brodu, a sada već godinama ne može naći posao. Otac njenog djeteta priznao je dijete, no ne živi u Hrvatskoj i ne sudjeluje u njegovom odgoju. "Čini mi se da bi bilo bolje da nije priznao dijete jer mi je to samo stvorilo dodatne probleme. Svaki put kad moram izvaditi bilo kakav papir, moram proći cijelu proceduru odlaska u bilježnika, ovjeravanja. A sve to još i košta", priča Petra.

Nina i Petra prema zakonskoj definiciji nisu samohrane majka jer hrvatska država u tu kategoriju ubraja samo one roditelje čiji drugi partner je umro, nepoznat je, lišen je poslovne sposobnosti, na liječenju je, u zatvoru ili mu je oduzeto pravo na skrb. No, i da jesu u toj kategoriji, ne bi imale pretjerane koristi jer pravni poredak Hrvatske samohranim majkama ne omogućava nikakav povlašteni položaj kao što bi, primjerice, bila prednost pri zapošljavanju. "To je strašno. Država bi se trebala pobrinuti za sve one koji sami odgajaju djecu da imaju prednost pri zapošljavanju na 'sigurna' mjesta. No kod nas još uvijek vlada nepotizam", razočarano priča Nina misleći na poslove u državnim službama. Također smatra kako bi majke koje same odgajaju djecu trebale imati status odgajateljice pa da od države dobivaju plaću.

Samohrane majke imaju tek neka prava iz radnog odnosa - takvi roditelji s djecom do šest godina ne moraju raditi prekovremeno i u preraspodijeljenom radnom vremenu osim ako dobrovoljno na to ne pristanu. "Poslodavci često koriste činjenicu da te majke ne mogu sebi priuštiti gubitak posla pa im uvjetuju prekovremene, manje ih plaćaju te zloupotrebljavaju na različite načine", objašnjava Barbara Sajko iz udruge LET koja pruža psihosocijalnu podršku jednoroditeljskim obiteljima.

"Financijski problem je za žene, i samohrane roditelje općenito, koji sami skrbe o svojoj djeci, najveći. Zakon pokušava predvidjeti sve rupe tako da novce od države mogu ostvariti tek oni s malim ili nikakvim primanjima, jer pomoć ovisi o prihodima i imovini koju ima osoba. Osim toga, postoji puno roditelja koji ne dobivaju alimentaciju. To nisu samohrani roditelji jer je otac poznat. No, samohrani roditelji također ne ostvaruju neke posebne privilegije bilo u financijskom ili nekom drugom smislu. Primjerice, dosad su djeca samohranih roditelja dobivala dodatnih deset bodova za upis u srednju školu, a sad je to smanjeno na dva", kaže Sajko. Također dodaje kako ove žene, samohrane ili rastavljene, pripadaju vjerojatno jednoj od najugroženijih društvenih skupina kada se govori o radu i zapošljavanju. Teško pronalaze posao, a uz to se moraju brinuti o tome tko će im čuvati djecu tijekom posla kada rade suprotnu smjenu od one u kojoj su djeca u školi ili vrtiću. No, nemaju nikakvih olakšica ni kad je riječ o upisu u vrtić.

img_20110929_110709_1.jpg

Osim spomenutog dječjeg doplatka i polovične alimentacije tijekom tri godine, ako su razvedene, ove žene od države nemaju pretjerane pomoći.

"Dječji doplatak od 200 kuna je smiješan. Uz sve to ne znam i nisam sigurna želim li uopće vidjeti kakva još prava mogu ostvariti", rezignirana je Petra. S druge strane, Nina koja sudskim putem traži isplatu alimentacijskih troškova, ima pravo i na besplatnu odvjetničku pomoć preko Odvjetničke komore i Ureda za opću upravu. "Moj bivši suprug sada mi je dužan nekih 120 tisuća kuna sa zateznim kamatama. No, odvjetnica koju sam dobila je poprilično nezainteresirana za moj predmet i nekako ne vjerujem da će se postupak okončati dok mi istekne rok u kojem primam pomoć od države", objašnjava Nina. Barbara Sajko kaže kako savjetuje roditeljima da trebaju biti uporni i sami se educirati o čitavom postupku. U udrugu LET im se najviše javljaju roditelji, prvenstveno majke, zbog problema oko alimentacije. Upozorava kako se često događa da se roditelj koji treba plaćati alimentaciju oglušuju o zakonske presude: "Postoji jako puno izbjegavanja plaćanja alimentacije. To ide od toga da se imovina prepisuje na nekog drugog, ili daju otkaz na poslu pa životare kako ne bi dali novac majci. Jer često govore da je to novac za majku, a ne za dijete. A događaju se i prijetnje i pritisci tako da roditelji odustanu od tužbe. No, majke ne mogu izdržati takav pritisak. Moraju biti angažirane na poslu. Od njih se očekuje da se sto posto posvete svojoj djeci. Često pucaju i to se onda prelama na njihovo zdravlje, a ponekad i na zdravlje i ponašanje djece".

momworkingathome.jpg

Centri za socijalnu skrb su preopterećeni i iskustva sa socijalnim radnicima često nisu baš ugodna. "Socijalnih radnika je premalo. I oni jednostavno nemaju vremena kvalitetno se baviti svakim predmetom. A roditeljima u svim tim postupcima, koji su jako stresni, treba savjetovanje i stručna skrb koju uglavnom ne mogu ostvariti. Tako da se razočaraju u rad Centra", kaže Sajko.

Takav je i slučaj Ane Bilić (ime promijenjeno) koja već godinama muku muči s Centrom. Ova tridesetčetverogodišnja majka rastavljena je već devet godina. Ima kćerku koja ide u osnovnu školu. Za razliku od prethodne dvije sugovornice, nema financijskih problema - ima stalni i siguran posao te pomoć obitelji. Muž joj ne plaća alimentaciju no nema snage prolaziti kroz više sudskih postupaka. Brige joj stvaraju neučinkovitost i nerazumijevanje radnika Centra za socijalnu skrb te roditelji njenog bivšeg muža. Anina priča je komplicirana utoliko što unatoč sređenoj financijskoj situaciji i velikoj potpori bliže okoline, godinama se povlači po sudovima.

Sa suprugom se rastavila nakon manje od godine dana braka. On je otišao živjeti u inozemstvo i nije se javljao. No njegovi roditelji željeli su zadržati kontakt s djetetom. U narednih nekoliko godina baka i djed viđali su unuku do povratka oca u zemlju. Tada za Anu nastaju problemi jer dolazi do ponovnih razmirica. Baka i djed ne žele više viđati unuku. Roditelji oca, koji odlazi po drugi put, odlučuju da žele ponovo uspostaviti kontakt s unukom. Cijela situacija je popraćena dugotrajnim sudskim postupcima, traumatiziranjem djeteta i neempatičnošću socijalnih radnika koji se u cijelom procesu izmjenjuju. Dijete odbija kontakt s bakom i djedom i cijela stvar završava na sudu, a djevojčica mora proći vještačenje kod psihologa. Ana je odbija podvrgavati još jednom takvom stresu. I tu nastaju novi problemi. "Socijalna radnica mi je došla na Badnjak kod kuće i tražila ispitivanje. Oni nemaju nikakvog osjećaja. Ne želim da mi se dijete stalno i opetovano vuče po hodnicima i ispituje", kaže Ana. Smatra kako je upravo "zahvaljujući" socijalnim službama njena djevojčica, inače odlična učenica s nekoliko izvannastavnih aktivnosti, podvrgnuta prismotri i nadzoru koje nije zaslužila. "Ja samo želim da moje dijete ne prolazi više kroz traume čekanja na ispitivanje u sivim hodnicima zgrade Centra kao da je neki slučaj. Želim je zaštiti od nepotrebnog stresa kroz koji prolazi. Onaj tko nije prošao takvu proceduru, ne zna o čemu pričam. Čak i meni, koja sam odrasla osoba, sve to je više nego mučno. Radnici Centra ni na koji način nas nisu zaštitili, nego nas stalno ponovo ispituju i nadziru", kaže.

Ogorčena je na rad i nemar socijalnih službi i ima osjećaj da je tretiraju kao brojku, još jedan slučaj za riješiti. Dodaje kako tijekom zadnjeg postupka, socijalna radnica, koja je ključni svjedok, uopće nije došla na ročište. "Mnogo majki ni ne zna za svoja prava. A u Centru im to ni ne kažu", priča Ana koja je susretala na hodnicima neupućene majke. "Neke od njih nisu ni znale da mogu od države tražiti isplatu dijela alimentacije. Njihovi socijalni radnici ih nisu uputili na tu mogućnost", razočarana je Ana.

Također, Ana, Petra i Nina kažu kako njihova djeca nisu stigmatizirana s obzirom na to da same odgajaju djecu. No treba imati na umu da sugovornice iz ovog teksta ipak žive u urbaniziranim sredinama. "Djeca ne prave tu razliku i nije im bitno. No na roditeljskim sastancima, razvedene majke su s jedne strane, a one s mužom su s druge", priča Nina i dodaje kako majka s troje djece teško da može naći partnera. Kaže kako je imala neugodna iskustva s roditeljima bivših partnera.

I dok bore bitke na sudovima, obavljaju posao i istovremeno odgajaju djecu, ove žene teško da nađu vrijeme za sebe. "Kada mi djeca odu na more, čovjek bi pomislio da ja dignem sve četiri u zrak i odmaram. Ali ne, tek tad ja najviše radim jer njih nema pa mogu iskoristiti vrijeme za dodatne masaže ili usputne poslove. I tako zaraditi još novca", priča Nina. Djeca joj svaki drugi vikend odu kod bivšeg supruga pa se malo odmori. I Petra, kojoj roditelji uskoče kad je potrebno, kaže kako nema previše vremena za sebe: "Uspijem ponekad izaći vani s prijateljima. Ali zna se dogoditi da prođu mjeseci, a da nemam vremena za sebe".

Usprkos svemu - financijskim problemima, nerazumijevanju države za njihov položaj, nedovoljnom podrškom okoline ili nevoljama s Centrom za socijalnu skrb - ove žene uspijevaju se kroz svakodnevne probleme nositi s osmjehom na licu. Makar on ponekad bio umoran.

"Život u dvoje je puno lakši što se tiče financijske situacije i raspodjele obaveza. No, čovjek se nauči biti sam. Zdravije je biti sam nego u krivom društvu", zaključuje Ana.


internews.jpg
Ključne riječi: roditeljstvo, djeca
<
Vezane vijesti