ina_prosvjed_prtsc_copy57346.jpgOd Siska, preko Zagreba, autocestom do mora, pa do Pule i Dubrovnika – moglo bi se, parafrazirajući, pjevati Ekatarininu "Zemlju": Ovo nije zemlja za nas. No, nije dovoljna rezignirana konstatacija; trebalo bi glasno reći za koga je zapravo ova zemlja.

U posljednje sam se vrijeme često prisjećao legendarne pjesme "Zemlja" legendarne grupe Ekatarina velika. Pjesma, objavljena 1987., kod većine pripadnika moje generacije budi samo još maglovitu nostalgiju i zvuči danas, za razliku od kraja osamdesetih i početka devedesetih, pomalo patetično:

Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve naše ljude. Ovo je kuća za nas, ovo je kuća za svu našu decu. Pogledaj me, o, pogledaj me očima deteta... U zemlji vidim spas, iz sna me budi glas koji prepoznajem... Pogledaj me, o, pogledaj me očima deteta... U svakom porazu, ja sam video deo slobode, i kad je gotovo, za mene, znaj, tek tad je počelo. Pogledaj me, o, pogledaj me očima deteta... I tako dalje.

Je li ta javna i zajednička autocestovna zemlja, asfaltirana i odgovarajuće opremljena, doista zemlja za sve naše ljude koji su svojim sredstvima  stvorili fascinantnu autocestovnu mrežu?

No, "Zemlja" je još uvijek dobra pjesma i još uvijek šalje raznolike a snažne poruke; zato je se valjda i prisjećam. Kad čujem malu riječ "zemlja", hvatam se za Ekatarinu veliku. Tako mi je "Zemlja" padala na pamet u različitim prilikama, na početku, usred i krajem ljeta, kad sam razmišljao o ugroženosti "zemaljskih" i "zemljanih" dobara pod pritiskom privatizatorskih ekonomsko-političkih centara moći ili, općenitije, o statusu koji "zemlja", s različitim konotacijama, ima u našem imaginariju. Pula i Muzil, monetizacija autocesta, Dubrovnik i Srđ, škotski referendum, Sisak i Rafinerija nafte.

Primjerice, hrvatske autoceste koje će uskoro biti "monetizirane" ili "koncesionirane", dakle, privatizirane. Je li ta javna i zajednička autocestovna zemlja, asfaltirana i odgovarajuće opremljena, doista zemlja za sve naše ljude koji su svojim sredstvima (najčešće zaboravljajući da je tzv. državni novac zapravo novac svih građana) stvorili fascinantnu autocestovnu mrežu? Ili, primjerice, bivša vojna područja poput Muzila, koja bi se, nakon mnogodesetljetne okupacije, napokon trebala vratiti građanima određenih gradova i regija. Bi li ona trebala biti kućom za svu našu djecu? Ili, primjerice, Škotska uoči, tokom i nakon referenduma o nezavisnosti. Bi li Škoti, skeptični prema londonskoj kruni, u toj staroj-novoj zemlji trebali vidjeti spas? Ili, primjerice, Dubrovnik, čija se zastava s natpisom "libertas" posljednjih godina neprekidno krivotvori i gazi – na Srđu, oko Omble, na gradskim zidinama, u starom gradu. Hoće li oni imati dovoljno snage da i za nekoliko godina ili desetljeća kažu kako u svakom porazu vide dio slobode, a kad je gotovo da je za njih tek tada počelo?  

Foto: "Volim Pulu"<br> Foto: "Volim Pulu"

Odgovori na gore postavljena retorička pitanja mogu biti samo retorički pozitivni: trebalo bi, ali...

Ali ono što je sigurno jest da "zemlja", čak i među tzv. običnim građanima koji su izuzetno podložni medijsko-političkim manipulacijama, sve manje znači "državu" sa svojim mitskim državotvornim narodom, a sve više puko tlo, tj. prostor na kojem žive konkretni ljudi s konkretnim životnim potrebama. Jer upravo je to ugroženo aktualnim ekonomsko-političkim, kapitalističko-pseudodemokratskim i hrvatsko-eurounijskim trendovima. I upravo zato napadi na zemlju i, nasreću još uvijek postojeća, obrana zemlje nemaju ništa zajedničko s ideologijom "Blut und Boden" i "Lebensraum"; naime, vladajući sistem ne ugrožava mitskog Hrvata s njegovom hrvatskom zemljicom nego svakodnevnog građanina i čovjeka s komadom zemlje koji dijeli s drugim nevoljnicima, bez obzira na nacionalne, etničke, religijske, političke i druge identitetske odrednice i dileme.     

"Zemlja", čak i među tzv. običnim građanima koji su izuzetno podložni medijsko-političkim manipulacijama, sve manje znači "državu" sa svojim mitskim državotvornim narodom, a sve više puko tlo, tj. prostor na kojem žive konkretni ljudi s konkretnim životnim potrebama.

A koliki su razmjeri te step-by-step otimačine zemlje, koliko su zastrašujuće njezine posljedice i koliko je ta otimačina sustavna i globalna, tj. nevezana uz nacionalne vlade, nacionalne granice i nacionalne ponose – svjedoči izvrstan film Anthonyja Baxtera A Dangerous Game (Opasna igra). Baxter je, u nastavku na svoj film You've Been Trumped (Nasamareni ste) – u kojem je majkl-murovski raskrinkao nastojanja multimilijardera Donalda Trumpa da izgradi svoje golf-terene u Škotskoj, uništavajući ne samo imanja i živote tamošnjih stanovnika nego i unikatne i vrlo osjetljive ekosustave – snimio dokumentarac koji, uz daljnji razvoj škotske golfsko-kapitalističko-političko-egzistencijalno-ekološke drame, prikazuje i slične primjere iz drugih krajeva svijeta, uključujući i dubrovački Srđ, čiju je obranu od golfizacije i apartmanizacije, s izgledno katastrofalnim posljedicama, režiser pomno pratio i vjerno predočio. Imao sam sreću početkom rujna pogledati ovaj dirljivi i snažni film tamo gdje ponajbolje odjekuje: u dubrovačkom kinu "Slavica" na Boninovu, vjerojatno jednom od najljepše lociranih kina na svijetu, gdje čovjek ne zna bi li gledao u pejzaž s lijeve strane, u platno ispred sebe ili u arhitektonski ambijent oko sebe. No, na stranu sad okolnosti prikazivanja ovog filma, važniji je sam film, a u njemu opet – zemlja. Škotska zemlja i Škotska kao zemlja, zemlja koja više nije zemlja Škota i građana Škotske, nego njome neograničeno raspolažu škotski i internacionalni špekulanti, kontroverzni poduzetnici i političari. Baš kao u Hrvatskoj i Dubrovniku. Ne treba ulagati nikakav intelektualni napor da bi se povuklo paralele između trampovsko-škotskog i frenkelovsko-hrvatskog slučaja – paralele su naprosto očigledne. Jedino što su, za sada, u Škotskoj posljedice presezanja kapitala nad životima starosjedilaca strašnije. Za sada, jer možda u Baxterovom filmu gledamo budućnost Dubrovnika, koja ovog časa još nije zacementirana od strane izraelskog poduzetnika i njegovih hrvatskih kolaboratora.

Pogled sa Srđa na Dubrovnik/ Foto: M.K. Pogled sa Srđa na Dubrovnik/ Foto: M.K.

U Baxterovom filmu, ali i u stvarnosti, ugrožena škotska zemlja, s pješčanim dinama, skromnim imanjima stanovnika i morem u kojem se nasitno ribari, nema ništa zajedničko s pompoznim škotskim nacionalnim osjećajem koji je vodio k odcjepljenju od Velike Britanije. No, ipak postoji određena veza između toga dvoga – i to razočaravajuća veza. Jer jedan od glavnih Trumpovih lobista u Škotskoj bio je Alex Salmond, takoreći, prvoborac škotske nezavisnosti. Nemoguće je ne zapitati se: nisu li Salmond & co. Nezavisnu Državu Škotsku poimali samo kao svoj feud koji će, mimo građana Škotske, tržiti na globalnom tržištu kapitala, istovremeno uvjeravajući puk u svoje iskrene namjere tipa "ljubav (prema domovini) se ne trži"?

Hrvati bi, u tom smislu, mogli pružiti Škotima korisne savjete. Od obitelji Tuđman i raznih škegra, pašalića, sanadera i vlahušića, preko Ivice Todorića kao apsolutnog vladara Hrvatske, do "uglednih investitora" poput Aarona Frenkela, "nacija" i "nacionalni interesi" uvijek su pobuđivali sumnju, doduše, samo kod onih koji su i inače skloni sumnji ili su nekim prosvjetljenjem postali sumnjičavi. Da je kakav razočarani pa osviješteni Hrvat mogao reći jednom zanesenom Škotu riječ-dvije o nezavisnosti Škotske uoči referenduma, vjerojatno bi mu najprije iskazao načelne simpatije, jer naravno da jedan normalan Europejac treba biti protiv velikih ideja koje tlače male narode, dakle, protiv imperijalizma, ali bi mu odmah potom rekao da Škoti ne bi trebali toliko talesovski gledati u nebo gdje se ponosno vijori njihov nacionalni barjak, koliko u zemlju koju mu, dok je u nacionalnom deliriju, razne nacionalne i internacionalne protuhe otimaju.

Prosvjed radnika "Rafinerije Sisak" / HRT-prtsc Prosvjed radnika "Rafinerije Sisak" / HRT-prtsc

No, pitanje je da li takvih razočaranih pa osviještenih Hrvata uopće ima u Hrvatskoj danas. Uzmimo za primjer prosvjed protiv zatvaranja sisačke Rafinerije, održan u Sisku u srijedu, 1. listopada 2014. Na prosvjedu zabrinutih ili, bolje rečeno, očajnih radnika Rafinerije, te ratnih veterana, sindikalaca i građana Siska – pri čemu su brojni prosvjednici bili u sve četiri uloge – dominirale su poruke da je sudbina Rafinerije najuže povezana sa sudbinom grada Siska, a Sisak je, nakon kraha Željezare, ionako već grad na umoru. Pokušaji da ga se održi na životu (ekonomski, socijalno, kulturno, umjetnički) više su nalik na palijativnu skrb nego na liječenje, a ono što se već godinama čini s vitalnim punktovima kao što su Željezara i Rafinerija nije niti palijativna skrb nego aktivna eutanazija grada. Točno rekoše radnici na prosvjedu: ako se ukine Rafinerija, ostat ćemo bez egzistencije za nas i našu djecu. Zaštita prošloga i naslijeđenoga, makar se radilo o očuvanju ostatka ostataka negdašnjeg Siska, ustvari je borba za budućnost. Kakvu-takvu budućnost. Borba za puki opstanak, koju cinični političari i još ciničniji kapitalisti posprdno nazivaju "borbom za stečene privilegije", ustvari je vođena – da opet citiramo Ekatarinu veliku, tj. Milana Mladenovića – "očima djeteta", a ne očima očeva, djedova, majki i baka. S obzirom na to, začuđuje da su ikonografija i audiografija na sisačkom prosvjedu ipak bile toliko naivno-pasatističke: parole na tragu onih "Ne damo Hrvatsku" i "Jesmo li se za to borili?", nacionalne i slične zastave, himnične pjesme kao što su "Lijepa naša", "Oj, hrvatska mati" i "Ustani, bane". Međutim, govori i izjave prisutnih – koliko god se pozivali na Hrvatsku kao takvu, na domovinski rat i na odgovarajuće žrtve – ipak nisu zvučali kao izraz nabildanog nacionalnog ponosa nego kao izraz dubokog razočaranja kojemu treba samo još malo da bi preraslo u svijest o tome da se tisućljetni san o samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj već davno pretvorio u noćnu moru, te da je cijela velika priča o "Hrvatskoj", skupa s velikim pričama o "slobodi", "demokraciji" i "Europi", zapravo mit koji je korišten kao pokriće za banalnu, ali brutalnu pljačku onih koji su svojevremeno na tu priču lakomisleno nasjeli. Zato je sisački prosvjed savršena slika demitologizirane, ali još uvijek onesviještene Hrvatske, kojoj je glava dvadesetak godina bila u uzvišenim hrvatskim oblacima, a sada polako spušta pogled prema zemlji, nakon čega će (uskoro, ako već nije) shvatiti kako joj je u međuvremenu izmaknuto tlo ispod nogu.

Od Siska, preko Zagreba, autocestom do mora, pa do Pule i Dubrovnika – moglo bi se, parafrazirajući, pjevati Ekatarininu "Zemlju": Ovo nije zemlja za nas. No, nije dovoljna rezignirana konstatacija; trebalo bi glasno reći za koga je zapravo ova zemlja, tj. čija je ona ustvari, te još glasnije reći "ne" toj antidemokratsko-kapitalističkoj krađi zajedničkog i javnog, odnosno poduzeti nešto po tom pitanju. Jedino tako će trenutna kakofonija nezadovoljstava prerasti u harmoniju otpora.


aem_copy41646.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Socijalna pravda" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija). 

Ključne riječi: golf, ekonomija, Srđ je naš
<
Vezane vijesti