Foto: ReutersFoto: ReutersPredsjednički izbori u Venezueli pokazali su da SAD ipak nisu "zaboravile" na južnoameričku regiju. Sudbina Nicolása Madura, prvog chavističkog predsjednika, a s njime i sudbina bolivarijanske revolucije, zapravo će se znati tek nakon lokalnih izbora u prosincu 2013. godine.

Nakon što je Hugo Chávez, u lipnju 2011. godine,  gotovo godinu dana prije održavanja predsjedničkih izbora, objavio vijest o svojoj bolesti, veliki se dio svjetske javnosti počeo baviti pitanjem opstanka bolivarijanske revolucije te se pripremati na razdoblje nakon Cháveza. Tako je predsjednik Svjetske banke, Robert Zoellick, sredinom 2012. godine u govoru, povodom obilježavanja tridesete godišnjice Inter-American Dialogue, izjavio da su odbrojeni Chávezovi posljednji dani te kako se zemlja mora pripremiti na novo razdoblje demokracije. Venezuelanski ministar informiranja Izarra komentirao je izjavu kao "izraz svjetske nekrofilijske desnice".

Zoellickovom načinu razmišljanja priklonili su se i izrazito jaki oporbeni mediji u Venezueli poput televizijske postaje Globovisión ili novina kao što su Tal Cuel i El Nuevo Pais.


Henrque Capriles (foto: runrun.es)

capriles_runrun.es.jpg capriles_runrun.es.jpg

Unatoč takvoj atmosferi Chávez je s gotovo 11,5 posto prednosti pobijedio na predsjedničkim izborima održanima,  20. listopada 2012. opozicijskog kandidata Henrquea Caprilesa (Mesa de la Unidad Democrática). Oporba je tijekom izbora ublažila svoju retoriku, zalažući se i dalje za liberalizaciju tržišta, ali uz „zadržavanje određenih socijalnih programa".

Zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, Chávez je početkom prosinca 2012. godine, u javnom obraćanju iz predsjedničke palače Miraflores, držeći Ustav u rukama, imenovao potpredsjednika Nicolása Madura za svoga nasljednika.

Madurovo je imenovanje odmah mobiliziralo opoziciju, predvođenu Caprilesom, koja je tvrdila da se radi o kršenju Ustavu te kako Cháveza treba zamjenjivati predsjednik Nacionalne skupštine (Asamblea Nacional), Disdado Cabello.

Uslijed neizvjesnosti Chávezovog zdravstvenog stanja i opozicijskog insistiranja na nelegalnosti Madurovog položaja te sve učestalijih zahtjeva za raspisivanjem novih predsjedničkih izbora, započela je faza destabilizacije Venezuele koja se manifestirala u postizbornom nasilju, sredinom travnja 2013. godine.

Venezuela je ušla u svojevrsno stanje neizvjesnosti kada je Chávez otkrio svoje zdravstveno stanje, a situacija se dodatno zaoštrila njegovim odlaskom na Kubu, 8. prosinca 2012. i nemogućnošću prisege na još jedan predsjednički mandat. Situacija  je bila napeta, ne samo u Venezueli, nego i u cijeloj regiji, unatoč činjenici da je PSUV (Partido Socialista Unido de Venezuela) na lokalnim izborima, održanima sredinom prosinca 2012. (bez Cháveza koji je bio na liječenju na Kubi) osvojila većinu u 20 od 23 pokrajine. U isto su se vrijeme pažljivo osluškivale izjave koje su dolazile iz Washingtona, a koje su se uglavnom odnosile na važnost poštivanja demokratskih načela u Venezueli.

chavez-chomsky_narcosphere.narconews.com.jpeg chavez-chomsky_narcosphere.narconews.com.jpeg

Iznimno važan element koji je oblikovao regiju Latinske Amerike, još od ratova za neovisnost, je utjecaj Sjedinjenih Američkih Država, iako se prema nekim analitičarima činilo kako je većina američke vanjske politike usmjerena prema Bliskom istoku, barem od 11. rujna 2001. S navedenim se ne slaže Noam Chomsky koji je, u prosincu 2012. godine,  u intervju za argentinski list Tiempo Argentino , izjavio kako je tijekom devedesetih godina Južna Amerika bila pod kontrolom SAD-a zbog političara koji su se prilagodili njihovim interesima, tako da same SAD nisu imale mnogo posla ovdje. Chomsky je također izrazio mišljenje kako Sjedinjene Države, nakon što su proteklih deset godina bile istjerane, žele iznova povratiti izgubljeni utjecaj. Stoga je dovoljno prisjetiti se svrgavanje predsjednika Zalaye u Hondurasu (2009. god.), pokušaja rušenja Rafaela Correa (2010. god.) ili Luge u Paragvaju (2012. god.). Sva navedena djelovanja čelnici Latinske Amerike (osim tradicionalnih američkih saveznika poput Kolumbije i Meksika) okarakterizirali su kao državne udare u kojima su Sjedinjene Države imale značajnu ulogu.

Kako bi se pokazala regionalna jedinstvenost te izbjegnulo američko uplitanje, predsjednici Ekvadora, Bolivije, Argentine te ostalih zemalja Južne i Centralne Amerike dali su punu potporu Venezueli i njezinom privremenom vodstvu, ističući kako se strani elementi ne smiju miješati u unutrašnje procese Venezuele.


Nicolás Maduro (foto: al jazeera)

maduro_aljazeera.jpg maduro_aljazeera.jpg

Venezuelanske su vlasti godinama upozoravale kako američka vanjska politika djeluje putem nevladinih organizacija, poput National Endowment for Democracy (NED), National Democratic Institute (NDI) International Republican Institute (ISI), USAID te Development Alternatives. Vlasti su u Caracasu tvrdile kako je većina pomoći koju navedene organizacije pružaju usmjerena ka financiranju venezuelanske oporbe. Stoga je Venezuela, zajedno s Bolivijom i Ekvadorom, početkom 2013. izbacila američku organizaciju USAID iz zemlje, pod optužbom da  s oporbenim strankama sudjeluje u razradi planova za destabilizaciju zemlje. Neki analitičari djelovanje nevladinih organizacija nazivaju tihom subverzijom.

Desetak dana nakon Chávezovog povratka s Kube, Nicolás Maduro objavio je vijest da je Hugo Chávez Frías, uslijed novih komplikacija, 5. ožujka izgubio bitku za život. Nakon objave Chávezove smrti započela je opozicijska kampanja, koja je, prema vladajućoj stranci PSUV, imala za cilj destabilizirati zemlju i ponovno ju vratiti pod okrilje korporacija i utjecaja Sjedinjenih Američkih Država.

carter_correodelorinoco.gob.ve_.jpg carter_correodelorinoco.gob.ve_.jpg

Za Venezuelu je ovo bilo iznimno osjetljivo razdoblje, pa su se pojavile opravdane sumnje da bi SAD mogle iskoristiti situaciju, uzimajući u obzir pokušaj državnog udara u travnju 2002. godine, kada je oporba uz pomoć SAD-a instalirala Pedra Caromna na mjestu predsjednika. Naime, čak je i bivši američki predsjednik Jimmy Carter, u intervju za kolumbijski list El Tiempo, rekao kako su SAD barem znale da će doći po pokušaja Chávezovog svrgavanja te kako je vrlo vjerojatno da su SAD bile direktno upletene u pokušaj državnog udara.

Stoga se posebna pažnja, pogotovo nakon objave Chávezove smrti, usmjerila ka praćenju reakcija iz Sjedinjenih Država, koje je Nicolás Maduro direktno prozvao za izazivanje nereda u zemlji. Kao odgovor na Madurovu prozivku, na konferenciji za novinare, održanoj u State Departmentu, 6. ožujka, istaknuto je kako Venezuela prolazi „kroz iznimno teško razdoblje" te je izraženo neshvaćanje „izjava  venezeulanskog vodstva koje optužuje Sjedinjene Države za prilično pretjerane stvari." U isto su vrijeme venezuelanske vlasti tvrdile kako dobivaju vijesti o pripremi brojnih operacija, potpomognutih od strane SAD, koje bi prouzrokovale kaos u zemlji i dovele do nasilne smjene vlasti. Stoga je Maduro, na dan Chávezove smrti, donio odluku o protjerivanju dvojice američkih vojnih atašea, tvrdeći kako svojim djelovanjem i brojnim kontaktima s desničarskom oporbom nastoje iskoristiti osjetljivo stanje u zemlji. Venezuela je sredinom ožujka prekinula sve oblike komunikacije sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Zbog političke nestabilnosti koja je prijetila zemlji, svega četiri dana nakon objave Chávezove smrti, predsjednica venezuelanskog Izbornog povjerenstva (El Consejo Nacional Electoral, CNE) Tibisay Lucena, objavila je kako će se novi predsjednički izbori održati 14. travnja 2013. godine. Sredina travanja imala je simoblično značenje za borbu protiv američkog uplitanja u regiju. Naime, tijekom travnja izvršena je invazija u Zaljevu svinja, 1961. godine, kao i pokušaj Chavezovog rušenja prije 11 godina. Stoga su lideri diljem regije pozivali na potrebu jedinstva i solidarnosti naroda Latinske Amerike te na povijesnu važnost predstojećih izbora u Venezueli. U takvoj je atmosferi započela prva predsjednička kampanja bez Cháveza kao kandidata, nakon gotovo 14 godina vlasti.

venezuela_babalublog.com__ff1.jpg venezuela_babalublog.com__ff1.jpg

Na izborima, koji su održani pod sloganom Venezuela Decide, Nicolásu Maduru ponovno se ispred koalicije MUD-e suprotstavio Henrque Capriles.

Prvi su predsjednički izbori bez Cháveza obilježeni trima elementima: debatama o mogućnosti preživljavanja bolivarijanske revolucije, napadima na Cháveza i njegovu politiku te opozicijskim nastojanjima da se raskine veza između Madura i Cháveza kao i postizbornim nasiljem, iniciranim od strane opozicije uz potporu SAD-a. 

Opozicija je svoju kampanju temeljila na propagiranju kako dosadašnja politika bez Cháveza ne može opstati te kako je došlo novo doba za Venezuelu. U tome su joj pomogli brojni strani mediji, koji su se aktivno uključili u predsjedničku kampanju. Tako je CNN-ov novinar Mariano Castillo, u svom članku Sobrevivirá el chavismo sin Chávez?, iznio tezu prema kojoj je teško vjerovati da određeni pokret, kao što je chavismo, može preživjeti smrt svoga tvorca. Castillo je čak naveo primjer Jugoslavije, čiji je raspad novinaru poslužio kao dokaz da nakon smrti vođe određeni pokreti jednostavno ne mogu opstati. Na temelju takve premise američki su mediji, poput US Today, donosili brojne reportaže u kojima Venezuelanci tvrde kako su bili Chávezove pristaše, ali da će nakon njegove smrti, na izborima u travnju, glasovati za Caprilesa. Aludirajući time kako Chávezov autoritativno-socijalistički model, bez El comandantea ne može opstati.


Foto: costaricantimes.com

venezuela-izbori_costaricantimes.com_.jpg venezuela-izbori_costaricantimes.com_.jpg

Oporbena predsjednička kampanja, u suradnji sa stranim medijima, trebala je uvjeriti Venezuelance kako je vrijeme Chávezove politike prošlo, te da se, kako je rekao predsjednik Svjetske banke Zoellick, Venezuela treba spremiti za novo razdoblje, raskidajući tako svaku vezu sa bolivarijanskom revolucijom.

Područje Latinske Amerike ima povijesna iskustva s opstankom socijalnih i društvenih pokreta, nakon smrti njihovih tvoraca. Tako je sandinizam u Nikaragvi nadživio Augusta Sandina dok je peronizam nadživio Juana Perona, san o ujedinjenoj Latinskoj Americi nadživio je Simóna Bolívara isto kao što su ideje Joséa Martíja preživjele na Kubi do današnjeg dana. Međutim, treba naglasiti kako u ovakvim slučajevima prijeti opasnost od degeneracije originalnih ideja, koje polako gube na svojoj izvornosti, prilagođavajući se novonastalim situacijama i tumačenjima svojih sljedbenika. Unatoč navedenim primjerima vođa je oporbe Capriles ignorirao povijest te s velikom dozom samopouzdanja ustvrdio kako sumnja da je moguć opstanak chavisma nakon smrti njegove centralne figure.

Ionako uzavrela kampanja, dodatno se zaoštrila izjavom američke diplomatkinje Roberte Jacobson (Assistant Secretary of State for Western Hemisphere Affairs), kako je teško povjerovati da će izbori u Venezueli biti transparentni i pošteni te kako  bi Caprilas bio dobar predsjednik, iako SAD ne favorizira niti jednog kandidata. Ovom je izjavom zapravo najavljeno američko nepriznavanje izbora u slučaju Madurove pobjede, unatoč činjenici da je prema The Carter Centru, kojega vodi bivši američki predsjednik Jimmy Carter, venezuelanski izborni sustav jedan od najboljih u svijetu. Venezuelanska vlast nije dugo čekala da uzvrati udarac, podsjećajući Sjedinjene Države na prebrojavanje glasova na Floridi 2000. godine kada je izabran George W. Bush kao i na zdušno prihvaćanje rezultata meksičkih predsjedničkih izbora, održanih 2012., godine na kojima je pobijedio Enrique Pena Nieto, usprkos brojnim dokazanim nepravilnostima.

venezuela_timesofisrael.com.jpg venezuela_timesofisrael.com.jpg

Gotovo je cjelokupna kampanja opozicije bila usmjerena na raskidanje veze između Madura i Cháveza te na inzistiranju kako je bolivarijanskoj revoluciji došao kraj. Ponovno su veliku ulogu odigrali privatni mediji, koji su već tradicionalno naklonjeni opoziciji. Na kritičko i antivladino pisanje medija u Latinskoj Americi osvrnuo se i Noam Chomsky, u prethodno navedenom intervju za argentinski list Tiempo Argentino, u kojem je istaknuo skandalozno stanje medija u Latinskoj Americi, pri tome postavljajući pitanje što bi se dogodilo američkom CBS-u da podupre državni udar koji nakon toga propadne, aludirajući na travanj 2002. godine kada su privatni mediji velikim dijelom pridonijeli privremenom svrgavanju Cháveza s vlasti. Sukladno tomu, privatni (opozicijski) su mediji na sve načine pokušavali diskreditirati gotovo sve elemente Chávezove politike. Tako su mediji poput El Nacionala i El Universala isticali korumpiranost i Chávezov autoritativni model vladanja. Njima se pridružio The Economist, na čijoj je naslovnici iznad Chávezove slike, bio natpis "Hugo Chávez. A rotten Legacy". Opozicijski su mediji, zajedno s većinom zapadnih, isticali ekonomski kaos koji je Chávez ostavio, poput petropopulizma, socijalne podijeljenosti, visoke stope inflacije i kriminala. Na taj se način pokušalo suprotstaviti Madurovoj kampanji, koja je obećavala nastavak revolucije koju je Chávez započeo. Medijskom se prekopavanju Chávezove uloge i nasljeđa pridružio i nobelovac Mario Vargas Llosa koji je u članku La muerte del caudillo, istaknuo Chávezove diktatorske manire.

Oporbena predsjednička kampanja, u suradnji sa stranim medijima, trebala je uvjeriti Venezuelance kako je vrijeme Chávezove politike prošlo

Kako bi se umanjio značaj Chávezovih socijalnih reformi te napravio konačan raskid s njegovom politikom, zapadni su mediji iznosili brojne Chávezove odluke vadeći ih iz konteksta, poput one o konzumiranju Coca-Cole. Takvom izvještavanju priklonila se i većina hrvatskih medija, u kojima je jedina vijest bila Chávezova navodna iskompleksiranost uvjetovana neuspjehom kod žena ili Madurova kletva macarapane. Stvarno stanje u Venezueli, djelovanje opozicije, ljudi na ulicama Caracasa, nikoga nisu zanimali.

Sjedinjene Države izrazile su "zabrinutost zbog mogućih malverzacija tijekom izbora", iako su venezuelanske vlasti potvrdile kao će izbore nadgledati UNASUR te brojni predstavnici civilnih udruga iz Latinske Amerike kao i predstavnici Europske unije.

Maduro se tijekom kampanje pozivao na Cháveza i na važnost nastavka bolivarijanske revolucije i integracije regije, rekavši kako će narod Venezuele i dalje marširati, s Chávezom na čelu kolone. Isticana je jednakost naroda s Chávezom, sloganima poput Chávez es Pueblo! Tako je Tele SUR prikazivao duge kolone ljudi ispred vojarne de la Montaña, u kojoj su milijuni ljudi Chávezu odavali posljednju počast. U isto su vrijeme na ulicama mase uzvikivale: Chavez te juro yo voto por Maduro!, pokazujući time kako narod želi nastavak chavisma s Madurom na čelu. Opozicija, ali i velika većina američkih medija, isticala je kako Maduro nije Chávez. Ironično, ali jedan od argumenata je bio kako Maduro nema Chávezovu karizmu. S druge strane mediji koji su podupirali oporbu, pogotovo oni u Sjedinjenim Državama, širili su govor mržnje i pozivali na nasilje u Venezueli. Tako je Fernando Hidalog, s MEGA TV,  pozvao venezuelansku vojsku da izvrši vojni udar protiv komunista.

U jeku kampanje, sredinom ožujka, Ricardo Sánchez, Carlos Vargas te Andrés Avelino objavili su kako izlaze iz Caprilesovog tabora, zbog opozicijskog plana nepriznavanja rezultata nadolazećih izbora kao i zbog poticanja stvaranja klime nasilja i nestabilnosti.  Politika nepriznavanja rezultata izbora dala se naslutiti 8. travnja, kada je Capriles odbio potpisati službeni dokument Izbornog povjerenstva, koji su potpisali svi kandidati, a kojim se obvezuju da će prihvatiti rezultate izbora. 

Zahvaljujući američkom zaleđu, opozicija je izbore iskoristila za izazivanje nasilja koje je rezultiralo desecima mrtvih i ranjenih

U svojim je nastupima Capriles Madura nazvao "havanskom lutkom na koncu" te obećao prekid socijalnih programa koji su ostvareni u suradnji s tom zemljom, kao i izvoz nafte po povoljnijim uvjetima. S druge strane, vladajuća je stranka optuživala opoziciju za suradnju sa Sjedinjenim Državama. Dovoljno je prisjetiti se izjava Marie Corina Machado i njezinih posjeta Washingtonu kako bi se uvidjelo da oporba uživa značajnu potporu SAD-a.

Tijekom kampanje ankete su davale značajnu prednost Maduru od gotovo 14 posto. Unatoč Madurovoj razmjerno velikoj prednosti, prema rezultatima CNE, Nicolás Maduro je osvojio tek 1.5 posto više glasova od Caprilesa i tako postao novi predsjednik Bolivarijanske Republike Venezuele. Prema konačnim rezultatima izbora Maduro je osvojio 50,78 posto dok je Herique Capriles osvojio 48,95 posto. Bila je to najuža pobjeda još od 1968. godine. Kao i sve izbore od 2004. godine, oporba niti ove nije priznala te je čak dovodila u pitanje i legalnost CNE-a. Bolivijski je predsjednik Evo Morales, Madurovu pobjedu nazvao trijumfom Latinske Amerike, dok je New York Times u članku Victory proves Gloomy for Venezuela's New Leader, naveo kako je Maduro pobijedio na "valu tuge povodom Chávezove smrti".

Maduru su na pobjedi čestitali svi regionalni lideri, čak i predsjednici Meksika i Kolumbije. Sve regionalne organizacije pružile su punu potporu novoizabranom venezuelanskom predsjedniku. S druge su strane, Sjedinjene Države i Španjolska odbile to učiniti, ističući kako se demokratski procesi trebaju poštivati. Španjolska je Madura ipak priznala 17. travnja.

Iako je udovoljeno svim zahtjevima opozicije vezanim uz provjeravanje izbornih rezultata, do današnjega dana opozicija inzistira na osporavanju  Madurovog legitimiteta

Zahvaljujući američkom zaleđu, opozicija je izbore iskoristila za izazivanje nasilja koje je rezultiralo desecima mrtvih i ranjenih. Iako je udovoljeno svim zahtjevima opozicije vezanim uz provjeravanje izbornih rezultata, do današnjega dana opozicija inzistira na osporavanju  Madurovog legitimiteta.

Predsjednički izbori u Venezueli održani su u specifičnoj političkoj atmosferi. Tako je zapravo glavni protagonist ovih izbora bio Hugo Chávez. Bili su to povijesni izbori u kojima je Venezuela dobila prvog chavističkog predsjednika i time osigurala nastavak bolivarijanske revolucije. S druge strane, izbori su pokazali kako SAD ipak nisu zaboravile na ovu regiju. Upravo zbog toga mnogi ističu kako nestabilnosti uzrokovane prvim izborima nakon Cháveza nisu u potpunosti uklonjene, unatoč prividnom smirivanju situacije. Stoga će se sudbina prvog chavističkog predsjednika, Nicolása Madura, a s njim i sudbina bolivarijanske revolucije, zapravo znati tek nakon lokalnih izbora u prosincu 2013. godine.

Ključne riječi: Južna Amerika, venezuela
<
Vezane vijesti