Prisustvo američkih trupa u Zaljevu garancija je sigurnosti lokalnim vladajućim oligarhijama. Drugo - sve dinastije Poluotoka strahuju od t.zv. iranske opasnosti, a taj strah već godinama podgrijavaju Amerikanci i Izraelci. Treće - zemlje Zaljeva raspolažu jednom petinom svjetskih rezervi nafte i s 30 posto rezervi prirodnog plina.

SAUDIJSKO-AMERIČKO SAVEZNIŠTVO

 Brak iz računa

Saudijska Arabija i SAD su uspostavile diplomatske odnose još daleke 1933. kada je kalifornijska kompanija Standard Oil/ARAMCO počela pumpati saudijsku naftu, ali su ti odnosi dobili političku dimenziju tek sa dogovorom kralja Abdul Aziza ibn Al-Sauda i predsjednika Franklina Roosvelta na američkoj fregati usidrenoj ispred Ismailije, u Egiptu, u veljači 1945. Bio je to, kao što je zapisao jedan američki autor (Thomas W. Lippman, Inside the Mirage: America's Fragile Partnership with Saudi Arabia, Basic Books, 2005) - brak iz računa.  Brak je, kao is svi slični aranžmani, prolazio kroz razne faze, uključujući i iskušenja, ali se partnerstvo održalo do današnjih dana. Pojednostavljeno - Amerikanci su dobili naftu i strateški važnog saveznika na Bliskom Istoku, a dinastija Al-Sauda moćnoga zaštitnika i sigurnost. Uz sve koristi što su ih izvlačili iz tog odnosa oba su partnera morala usput koješta progutati.               

U vrijeme Hladnoga rata, Washington i Rijad su bili na istoj strani - prvo, suprotstavljajući se sovjetskoj opasnosti na Bliskom istoku i arapskim lijevim populističkim režimima u regiji; drugo, aktivno podržavajući afganistanske mudžahedine u njihovoj borbi protiv sovjetske okupacije. Anti-komunizam i islamski fundamentalizam su u ovim hladno-ratovskim epizodama funkcionirali zajedno.

Kada su trupe Sadama Huseina okupirale Kuvajt 1990. godine i došle na domak saudijskih naftnih polja, Washington se odužio dinastiji za prethodno učinjene usluge

Kada su trupe Sadama Huseina okupirale Kuvajt 1990. godine i došle na domak saudijskih naftnih polja, Washington se odužio dinastiji za prethodno učinjene usluge. Administracija Busha seniora se bez oklijevanja odazvala pozivu kralja Fahda i, uz suglasnost Vijeća sigurnosti UN-a, okupila koaliciju tridesetak zemalja i armadu od preko 900.000 vojnika, koja je, polazeći iz Saudijske Arabije u operaciji "Pustinjska oluja", izbacila Iračane iz Kuvajta. Više od pola te armade što je povratila dinastiji Al-Sabaha kuvajtsko prijestolje činili su Amerikanci. Od Arapa su najbrojniji bili Saudijci, a zatim Egipćani. Gro neposrednih troškova rata su po pola podijelili Amerikanci i Saudijci, a kasnije su se Saudijci odužili američkim saveznicima sa velikim porudžbinama vojnog materijala, dok su Kuvajčani financirali stacioniranje američkih trupa na svom teritoriju i evakuaciju egipatskog kontingenta.   

Amerikanci su 2003 godine, u vrijeme mandata Busha juniora, krenuli u invaziju Iraka sa kopnenim snagama okupljenim u Kuvajtu, gdje su od prošloga rata već imali  pozadinsku  infrastrukturu. Vojne baze u Saudijskoj Arabiji, Bahreinu i u Kataru, su također bile spremne, kao i brodovi V. Flote raspoređeni po Zalijevu. Saveznička avijacija je sustavnim bombardiranjem i uništavanjem iračke vojne i civilne infrastrukture otvorila put američkim kopnenim snagama prema Bagdadu, a Britancima osvajanje Basre i obalnog pojasa. Sadamov se režim urušio i Irak je okupiran.

Obamina je administracija 2008 potpisala sa post-Sadamovskom bagdadskom

bush-abdulah.jpg bush-abdulah.jpg

 

Prisustvo američkih trupa u oblasti Zaljeva je - prvo, garancija sigurnosti lokalnim vladajućim oligarhijama u vrijeme kada je čitav arapski svijet zahvaćen nemirima. Drugo - sve dinastije Poluotoka strahuju od t.zv. iranske opasnosti - iranskog nuklearnog naoružanja i subverzije - što je teza koju već godinama  podgrijavaju Amerikanci i Izraelci. Treće i važno za čitav svijet su nafta i plin - zemlje Zaljeva raspolažu sa jednom petinom utvrđenih svjetskih rezervi nafte i sa 30 posto isto tako utvrđenih rezervi prirodnog plina. Saudijska Arabija ima najveće rezerve nafte u svijetu koje se procjenjuju na 267 bilijuna barela (navodno ju je Venezuela nedavno prestigla).  U ukupnom zaljevskom izvozu nafte sudjeluje sa nekih 45 posto. Jedina je zemlja koji raspolaže sa rezervnim proizvodnim kapacitetima koji se mogu aktivirati u slučaju potrebe reguliranja cijena nafte na svjetskom tržištu. Vodeća je članica Organizacije izvoznika nafte (OPEC).             

Kolateralne "neugodnosti"

osama_bin_laden_portrait.jpg

No tek je administracija Busha juniora, poslije 11/09/2001 kada su se dva putnička aviona zabila u tornjeve Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, pokrenula globalni "rat protiv terora". Za samoubilački napad u kojem je poginulo blizu 3000 ljudi optužena je Al-Kaeda. Od devetnaest terorista-samoubojica koji su kidnapirali letjelice petnaestorica su bili saudijski državljani. Njihov je zločin bio povod za američko-britanski napad na afganistanski Emirat pokrenut u listopadu sa deklariranim ciljem  uništavanja Al-Kaedinog štaba i terorističke infrastrukture u toj zemlji. Mjesec dana kasnije su Talibani izbačeni iz Kabula i njihov se Emirat urušio pred ofenzivom anglo-američkih snaga i njihovih afganistanskih saveznika iz Sjeverne alijanse. Bin Laden nije tada stradao i uspio se izvući. Ubili su ga američki komandosi tek u petom mjesecu o.g. u skrovištu što su mu ga osigurali Pakistanci nedaleko od Islamabada.     

Naravno, poslije 11. rujna 2001. Saudijci su se morali odreći svojih veza sa Talibanima i pakistanskim obavještajnim službama. Morali su se također obračunati sa ćelijama Al-Kaede na svom tlu i to im je brzo uspjelo. Pohapšeni teroristi su podvrgnuti programu navodno uspješne vjerske reedukacije, ali su se neki izvukli i preselili u susjedni Jemen, gdje su zajedno sa tamošnjim istomišljenicima osnovali Al-Kaedu za Arabijski poluotok. Ti su još više iskomplicirali već kaotičnu situaciju u toj zemlji. Osim toga su na nju navukli Amerikance koji ih, uz punu suglasnost vlade u Sani, proganjaju sa svojim bespilotnim Predatorima. No usprkos udaraca nanesenih Al-Kaedi, koja već dugo ne funkcionira kao jedinstvena organizacija, međusobno nepovezane ekstremističke grupe u mnogim muslimanskim zemljama su i dalje aktivne. Poput gore spomenute Al-Kaede za Arabijski poluotok, djeluje i Al-Kaeda za islamski Magreb koja je posljednjih godina izvela niz terorističkih napada u Alžiru, Tunisu, Maroku i Mauritaniji. Nekadašnji pripadnici Arapske brigade koju je svojevremeno bio okupio bin Laden su bili u prvim redovima borbe protiv Gadafijeva režima u Libiji, gdje su objektivno bili saveznicima intervencionističkim snagama NATO-a.           

Sve su to bile i jesu kolateralne posljedice saudijsko-američog braka iz računa koje su i Rijad i Washington gurnuli pod tepih. Uostalom rat "protiv terora" se nastavlja i u njemu aktivno sudjeluju Saudijci, doduše samo na svom tlu i posredno u susjednom Jemenu. Za taj je saudijski angažman prema američkim ocjenama najviše zaslužan princ Najef, friško promovirani prestolonasljednik poslije smrti brata mu princa Sultana. Prije promocije vodio je sveprisutni resor unutrašnjih poslova, koji je pored redovite nacionalne i lokalne policije, te tzv. moralne policije, imao pod sobom još graničarske jedinice, priobalnu stražu, poslove imigracije i carinu. Odlučno se obračunavao sa unutrašnjom opozicijom i disidentima, kao i sa ćelijama Al-Kaede. Javno je govorio o "glupostima demokratskih izbora" i izjašnjavao se protiv davanja prava glasanja ženama. Pod njim je bio i zatvorski sustav u kojem prema neprovjerenim informacijama robija nekih 13000 političkih zatvorenika. Njegovi ga protivnici ispod glasa nazivaju "velikim inkvizitorom" dinastije i smatraju ga najkonzervativnijim od čelnih prinčeva..U jednoj depeši State Departmenta puštenoj u javnost od Wkileaksa okarakteriziran je kao "pragmatičan konzervativac".      

Nabavke američkog naoružanja

Saudijska Arabija je već godinama najznačajniji uvoznik američkoga oružja i vojne opreme. Za to je zaslužan nedavno preminuli princ Sultan, koji je uz položaj prijestolonasljednika skoro pedeset godina držao i resor obrane i avijacije. Predsjedao je ambicioznom programu modernizacije saudijske armije, i osobno vodio i zaključivao pregovore o nabavkama vojnog materijala i opreme. Kupovao je oružje i od Britanaca ali za skromnije iznose. Tako su se Saudijci oduživali svojim saveznicima. Posljednji budžet njegova ministarstva iznosio je 34 milijarde dolara. Naravno, i on i njegovi brojni sinovi, s kojima je popunio svoje ministarstvo i vojsku, imali su koristi od tih poslova. Ipak, najveći posao koji su Saudijci zaključili sa američkim proizvođačima i najveću porudžbinu koju su Amerikanci ikada dobili, ispregovarao je 2010 osobno kralj Abdulah kada je njegov polubrat Sultan bio na liječenju u inozemstvu. Riječ je o ugovoru vrijednom 60 milijardi dolara, prema kojemu bi

clinton-abdulah.jpg clinton-abdulah.jpg

 

To bi američkoj vojnoj industriji, koja pati od iste depresije kao i cijela privreda, osiguralo posao za 75.000 radnika.  Nije mala stvar u situaciji kada Obamina popularnost pred slijedeće predsjedničke izbore opada zbog ekonomske krize u koju je zemlja upala. No politički argument za sklapanje tog ugovora jeste kako se tim isporukama jača obrambena sposobnost važnog američkog saveznika kojega ugrožava Iran.

Izraelci, koji su kod ranijih američkih isporuka oružja Saudijcima redovito glasno protestirali, čemu su se uvijek pridruživali pripadnici utjecajnog pro-izraelskog lobija u SAD, ovoga su puta bili puno tiši. Tomu je možda doprinijela i najava američke isporuke izraelskom savezniku borbenih aviona tipa F-35, puno sofisticiranijih od već zastarjelih F-15 i sa puno dužim radijusom leta. Doduše vrijednost te isporuke je "svega" 3 milijarde dolara i ta će po svoj prilici biti pokrivena kvotom redovite američke pomoći Izraelu.

Problem je, skreću pažnju američki kritičari ovih isporuka, što Saudijci već godinama kupuju sav mogući vojni materijal, a samo manji dio toga je stavljen u funkciju obrane. Veći se dio skladišti u posebno osiguranim bazama. Osim toga, Saudijci nemaju dovoljan broj osposobljenog vojnoga personala koji bi uopće znao rukovati tim oružjem. . 

Navodno se dobar dio redovitog obrambenog budžeta koristi za održavanje tog umrtvljenog arsenala. No Amerikanci i u Izraelu imaju svoje depoe oružja, doduše puno modernijega od ovoga u Saudijskoj Arabiji, kojega tamo drže kao stratešku rezervu za vlastite potrebe u regiji. Razlika je što je ono u Izraelu vlasništvo SAD, dok su Saudijci vlasnici onoga što su kupili. 

Korist od GCC-a

Saudijska Arabija i druge članice GCC grupacije su korisne Washingtonu i njegovoj politici prema bliskoistočnoj regiji. Interesi su im komplementarni. Arapske monarhije i njihove vladajuće dinastije najvjerniji su američki saveznici među arapskim zemljama i to je partnerstvo još više dobilo na cijeni poslije rušenja Mubaraka u Egiptu.

Kad god dođe do nekih nereda u saudijskim provincijama nastanjenim šijitskom manjinom, a ponavljaju se u redovitim razmacima, vlasti ritualno optužuju Iran. A Amerikanci ih svesrdno podržavaju

Prethodno sam opširnije pisao o vojnoj intervenciji GCC-a u Bahreinu koju se predvodili Saudijci, prvoj operaciji te vrste ove grupacije. Pritekli su u pomoć bahreinskoj vladajućoj dinastiji i istovremeno otklonili potencijalne prijetnje centralnoj bazi američke V. Flote u Perzijskom zaljevu. Bahreinski je demonstranti nisu ugrožavali, niti su protesti protiv etnokratske monarhije imali anti-američku notu, međutim arapske sunitske dinastije vjeruju kako su šijtske zajednice - u Bahreinu većinska, a u Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu manjinske - pete kolone Teherana. Bahreinski su vlastodršci tvrdili da su iranski klerici ne samo poticali proteste šijta, već i pripremali terorističke subverzije protiv monarhije. Kada god dođe do nekih nereda u saudijskim provincijama nastanjenim šijitskom manjinom, a ponavljaju se u redovitim razmacima, vlasti ritualno optužuju Iran. A Amerikanci ih svesrdno podržavaju u tom uvjerenju i plaše "šijitskim osovinom" što se proteže od Irana i Perzijskog zaljeva, preko Iraka gdje su šijiti relativna većina, zatim Sirije kojom vladaju pripadnici alauitske manjine, do Libanona, gdje je šijitska stranka Hezbolaha (nalazi se na američkoj listi "terorističkih organizacija") sa svojim saveznicima dio sadašnje vladajuće koalicije.

Sa svojim programom nuklearnih istraživanja Iran će navodno, na što ukazuje i najnoviji izvještaj Međunarodne atomske agencije, uskoro ovladati nuklearnim oružjem, kojim, prema tvrđenjima zapadnih zemlja,  prijeti miru u čitavoj regiji. U nadmetanju sa Iranom, Washingtonu je važno imati podršku "sunitskog bloka" arapskih zemalja, u prvom redu članica GCC-a u neposrednom iranskom susjedstvu, što mu i uspijeva. Saudijcima & Co. izgleda ne smeta previše što je Izrael, strateški američki saveznik, glavni iranski neprijatelj i što je jedina nuklearna sila u regiji. S druge strane, ni Izrael ni SAD nisu zvaničino protestirali poslije nedavne vijesti da Saudijci namjeravaju u slijedećih par godina investirati 30 milijardi dolara u izgradnju 16 nuklearnih centara na svom tlu. To je za sada također izbjeglo pažnji Američko-izraelskog komiteta (AIPAC), moćnoga pro-izraelskog lobističkog centra, koji je odigrao ključnu ulogu u nametanju novih sankcija Iranu. Američki je Kongres jednoglasno usvojio rezoluciju kojom se prijeti sankcijama svim pravnim licima, američkim i inozemnim, što posluju sa iranskom Centralnom bankom, sa obrazloženjem da ova sudjeluje u "proliferaciji nuklearnog oružja".  Kada je nedavno komesar EU-a Gunther Oettinger sugerirao kako bi najefikasnije bilo kada bi se uveo generalni embargo na uvoz iranske nafte, ruski mu je ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov javno poručio kako bi takva mjera izazvala vrtoglavi porast cijena crnoga zlata na svjetskim tržištima. Navodno su mu to isto diskretnije poručili i iz Obamine administracije.   

No sunitske dinastije Poluotoka nisu isključivo fiksirane na Iran i na "šijitsku osovinu". Šest članica GCC-a je proguralo kroz Arapsku ligu rezoluciju kojom se zahtijevalo uvođenje zabrane letenja (no-fly zone) nad Libijom radi zaštite civila od napada Gadafijeve avijacije. To je bio pretekst trokutu SAD-Francuska-Britanija da takvu rezoluciju usvoji Vijeće sigurnosti UN-a. Aktiviran je NATO, brzo onesposobljena libijska vojna avijacija, a onda su se bombarderi, avioni i helikopteri zapadnih saveznika uključili u borbe kojima je nedeklarirani cilj bio rušenje Gadafijeva režima (regime change). Saudijci su u libijskom slučaju prepustili vodeću ulogu Kataru. Njegove su državne kompanije za račun pobunjeničke vlade u Bengaziju prve osposobile neka naftna crpilišta na istoku zemlje. Čuvena katarska RTV Al-Jazeera je Privremenoj vladi osposobila TV studio i emitiranje. Katar je prvi počeo dostavljati oružje i municiju pobunjenicima, a kada se libijski režim konačno urušio i Gadafi bio ubijen, doznalo se da su se katarski specijalci borili na strani pobunjenika. Manje je poznato da su u borbenim operacijama također sudjelovali i plaćenici američke privatne vojne kompanije Blackwater, prethodno okupljeni u kampu u Ujedinjenim arapskim emiratima. Ta podrška arabijskih autokrata libijskim pobunjenicima naravno nije bila zbog promicanja ljudskih prava ili zbog uvođenja demokracije u Libiji, već zbog njihova osobnog animoziteta prema Gadafiju i njegovih verbalnih osuda njihovih režima.   

Katar je prvi počeo dostavljati oružje i municiju libijskim pobunjenicima, a kada se libijski režim konačno urušio i Gadafi bio ubijen, doznalo se da su se katarski specijalci borili na strani pobunjenika

Dok pišem ove redove, na dnevnom je redu sirijski režim Bašara Al-Asada, koji se bori za vlastiti opstanak. Mirni protesti što su počeli u ožujku i širili se zemljom, naišli su na brutalan odgovor vlasti. U Turskoj je od dezertera iz sirijske vojske, većinom sunita, formirana nekakva Slobodna sirijska armija, čiji su pripadnici nedavno, prvo napali jednu vojnu bazu, navodno obavještajni centar, u okolini Damaska, a onda ispalili par raketa na sjedište vladajuće BAAS stranke u samom centru grada. Pretpostavlja se da su se infiltrirali u Siriju preko Libanona ili preko Jordana. Pod Turskim je pokroviteljstvom u Istanbulu još ranije inaugurirano Sirijsko nacionalno vijeće. Nije međutim jasno kakva veza postoji između toga Vijeća i pobunjeničke armije, i koliko to Vijeće, sastavljeno većinom od sirijskih emigranata, ima veze sa događajima u zemlji.  S druge strane, GCC države, opet predvođene sa Katarom, pritišću ostale članice Arapske lige  (AL) zauzeti odlučniji stav prema sirijskom režimu. Poslije dugih natezanja sa ostalim članicama organizacije i uz pritisak GCC bloka, arapski su ministri prvo izglasali jednu razvodnjenu rezoluciju o prekidu vatre, a na kraju i jednu o ekonomskim sankcijama Siriji. Sankcije, naravno, obavezuju samo članice AL i replika su sankcija što su ih ranije uvele SAD i EU. Nije zahtjev za uvođenje No-fly zone što je tražilo Sirijsko nacionalno viječe, ali bi, požurio se ustvrditi britanski tajnik vanjskih poslova William Hague, moglo pomoći nastojanjima zapadnih zemalja da u Vijeću sigurnosti UN-a proguraju nešto slično. Tu su se međutim zapadnjaci i njihovi arapski saveznici do sada sukobljavali sa protivljenjem Rusije i Kine, koje ne žele ponavljati libijski scenarij koji je imao formalno pokriće AL.  

Iz perspektive SAD i GCC-a, Sirija je ključna karika u "šijitskoj osovini" i ako padne alauitski režim, Iran će izgubiti jedinog regionalnog saveznika. Izraelci također priželjkuju Bašarovo rušenje, jer bi time bila prekinuta veza Teherana sa libanonskim Hizbulahom, ali se pribojavaju da bi na vlast u Damasku mogao doći islamistički režim. Muslimansko je bratstvo naime najorganiziranija snaga unutrašnje sirijske oporbe, a Hamas je proizašao iz palestinskog ogranka međunarodne mreže te organizacije. Suprotno Izraelu, Saudijska Arabija i GCC dinastije igraju na kartu Bratstva. Opreznije su kada je riječ o palestinskom Hamasu kako ne bi antagonizirale američkog partnera.  

Ambiciozni Katar

 

emir-katar.jpg emir-katar.jpg

 

Saudijska Arabija, Egipat i Muslimansko bratstvo

Saudijski vlastodršci su uspostavili suradničke odnose sa egipatskom Muslimanskim bratstvom još u vrijeme Naserova režima kada su na svom tlu pružili utočište proganjanim članovima Ikvana (arapska riječ za Bratstvo). Koristili su ih u svom propagandnom ratu protiv naserističkog i drugih arapskih ljevičarskih režima. Obrazovane među tim imigrantima su zaposlili na svojim univerzitetima, medijima, bankama, bolnicama, privatnim kompanijama i u državnoj administraciji, ali im nisu dozvolili političko organiziranje kao što ne dozvoljavaju ni vlastitim građanima. Mnogi od tih egipatskih imigranata su tu postali poduzetnicima i obogatili se.

Kada se Naserov nasljednik Sadat u borbi za konsolidaciju vlastitoga položaja sukobio sa lijevim krilom naserističkog pokreta, u pomoć su mu pritekli bivši članovi Bratstva koje je pustio iz zatvora, te povratnici iz Saudijske Arabije. Bratstvo se regeneriralo, a sa novouvedenom politikom ekonomske liberalizacije dosta je povratnika, koristeći veze stečene u zemlji egzila ili u posjedu izvjesnog kapitala počelo baviti trgovinom ili poduzetništvom. Medeni mjesec sa Sadatom je prekinut kada je ovaj sa Izraelom potpisao mirovni ugovor. Tada su svi što su javno protestirali, bez obzira na političku orijentaciju, pohapšeni. Drugi su se pritajili. Poslije Sadatova ubojstva od strane pripadnika ekstremističke Džihad grupe i dolaska na vlast Mubaraka, sklopljen je nepisani dogovor - Bratstvo se distanciralo od radikalnih islamista, osudilo njihove metode političke akcije i pristalo funkcionirati u okvirima strogo kontroliranih granica određenih od režima - ali nije legalizirano.  Država mu je praktično prepustila polje karitativnih aktivnosti, pa je Bratstvo razvilo na terenu široku mrežu centara socijalne skrbi i pomoći siromašnim, ambulanti, škola i džamija. Bratstvo je djelovalo kao tolerirana opozicija, što mu je omogućavalo imati svoje predstavnike i u parlamentu. No na posljednjim izborima u prosincu 2010. Mubarakov se režim postarao eliminirati iz predstavničkog doma sve kandidate legalne i tolerirane opozicije. Sve su te grupe bile rezervirane prema anti-režimskim protestnim što su izbili u prvom mjesecu ove godine. Aktivisti Ikvana su se pridružili prosvjednicima tek kada su protesti poprimili masovne razmjere i tada su sudjelovali su u borbama sa snagama sigurnosti koje su u veljači prisili ostarjelog predsjednika Mubaraka na odstupanje.       

Pojednostavljeno bi se moglo reći da se u arapskom svijetu trenutno vodi borba za prevlast nekoliko različitih koncepata sunitskog islama

Vrhovno vojno vijeće, koje je tada de facto preuzelo vlast, moralo je dozvoliti otvaranje sustava i omogućiti proliferaciju političkih stranaka. Među prvim novoregistriranim bila je Stranka slobode i pravde, političko krilo Muslimanskog bratstva. Članstvo samoga Bratstva se procjenjuje na nekih 600.000-700.000 i svi su instruirani uključiti se u rad stranke, jedine u Egiptu sa tako masovnom bazom i superiornom logističkom infrastrukturom. Njezini prvaci, svjesni vlastite snage koju su od veljače do prosinca o.g. mnogo puta javno demonstrirali otvoreno nude svoju suradnju vladajućoj hunti. Ako izbori, čija će je prva runda počela 28-29 rujna, budu transparentni i nenamješteni do kraja sigurno mogu očekivati dobre rezultate. Na istim će im izborima konkurirati još četiri islamističke stranke, dvije konzervativnije i dvije umjerenije. Postizborna suradnja s njima ili nekima od njih nije isključena. Nije isključena ni suradnja s nekim liberalnim strankama desnog centra. Ako je suditi po postizbornim koalicijama koje upravo sastavljaju tuniska En-Nahda i marokanska Stranka pravde i razvoja, dvije islamističke stranke sa najviše zastupničkih mandata osvojenih na nedavnim izborima, takav bi se ishod mogao očekivati i u Egiptu. A u egipatskom slučaju treba spomenuti da su visoki funkcionari američke administracije, uključujući Hillary Clinton, dali do znanja da im tako nešto ne bi smetalo. To dakako ne bi bilo po volji Izraelcima, koji zvone na uzbunu zbog opasnosti koja im navodno prijeti od osovine palestinskog Hamasa i egipatskog Muslimanskog bratstva, ali će se s tim eventualno morati pomiriti.

A egipatskim generalima bi partnerstvo sa koalicijom koja uključuje Stranku slobode i pravde bilo višestruko korisno - prvo, kooptirali bi u sustav do sada asimetričnog političkog igrača, kojega bi inače bilo nemoguće marginalizirati. Drugo, mogao bi im biti koristan u potiskivanju utjecaja rigidno fundamentalističkih političkih formacija salafističke provenijencije. Treće, s njim u kompaniji bi se ponovo uspostavili partnerski odnosi sa Saudijskom Arabijom i drugim GCC monarhijama, čak možda bolji nego u Mubarakovo vrijeme, ne samo politički već i ekonomski. Da bi preživio slijedećih godinu dana Egiptu su potrebne pare, a da bi se izvukao iz teške ekonomske krize trebaju mu inozemne investicije. Saudijska Arabija, Katar, Emirati i Kuvajt su mu već uplatili oko milijardu dolara gotovoga novca što mu je bilo hitno potrebno za nabavku žita (Egipat je najveći svjetski uvoznik žita) s kojim će prehraniti svoje stanovništvo. Nitko im drugi nije poklonio takve novce. U izgled mu stavljaju još nekih 8-10 milijardi investicija, ali to tek kada sredi svoju kuću. Međunarodni monetarni fond nudi tri milijarde dolara kredita, i vjerojatno će ga uzeti, ali će ga morati i otplaćivati. Zato im je u interesu njegovati odnose sa bogatim petro-dolarskim državama. A ove, naravno, ne razbacuju dolare iz altruističkih razloga, a još manje zbog brige o egipatskoj demokraciji.                             

Različiti koncepti uloge islama

Pojednostavljeno bi se moglo reći da se u arapskom svijetu trenutno vodi borba za prevlast nekoliko različitih koncepata sunitskog islama. Jednoga promulgira turska Stranka pravde i razvoja (AKP), koja je 2002 prvi puta pobijedila na parlamentarnim izborima i formirala jednobojnu vladu, te potvrdila svoj primat na izborima 2007 i u šestom mjesecu o.g. Stranku je formiralo reformističko krilo bivše islamističke Refah stranke i pod vodstvom premijera Recepa Erdogana zalaže se za sekularni karakter države u kojemu su vjera i politika odvojene i sve vjerske zajednice ravnopravno tretirane. Tim su putom pošle i tuniska En-Nahda i marokanska Stranka pravde i razvoja (koja se tako nazvala po turskoj AKP). Obje su u svojim zemljama osvojile relativnu većinu zastupničkih mjesta i formirale koalicione vlade sa centrističko-liberalnim i ljevičarskim strankama. U zapadnim medijima ih od tada nazivaju "umjerenim".

Turski premijer Erdogan u rujnu je boravio u Kairu gdje su ga građani dočekali kao heroja zbog njegovih ranijih osuda Izraela i načina na koji ovaj tretira Palestince

Egipatska Stranka pravde i jednakosti, filijala lokalnog Muslimanskoga bratstva, još nije učinila korak u tom pravcu, iako nudi svoju suradnju vladajućem Vojnom vijeću. Turski premijer Erdogan je u devetom mjesecu boravio u Kairu gdje su ga građani dočekali kao heroja zbog njegovih ranijih osuda Izraela i načina na koji ovaj tretira Palestince. U govoru održanom tom prilikom ponovo je opalio po Izraelu, ali je istovremeno izrazio uvjerenje da će Egipat poći putom "demokracije" i uspostaviti "sekularnu državu", koja neće biti "ireligiozna".  Dan pošto je napustio egipatsku prijestolnicu drugi čovjek Stranke pravde i jednakosti Esam El-Erian mu je poručio kako "Egipćanima nisu potrebne turske lekcije iz demokracije". To je bilo vrijeme prije egipatskih izbora kada je Erianova stranka još prikupljala glasove na desno- konzervativnoj strani elektorata, što joj se, ako je suditi po rezultatima prvog kruga izbora, u velikoj mjeri i uspjelo. No ipak nedovoljno, jer joj je glavni konkurent u tom krugu bila islamsko-fundamentalistička Stranka El-Nur (Svetlosti) za koju su se opredijelili siromašniji slojevi elektorata. Konačni rezultati izbora će se znati tek poslije trećega kruga negdje krajem siječnja i tada će se morati opredijeliti kojim će putom krenuti. Ili će prevladati pragmatična struja u njezinom vodstvu, koja može komunicirati sa liberalnim islamističkim grupama (dvije takve manje stranke također sudjeluju u izbornoj utrci), ili će prevladati tvrda struja i koalirati sa El-Nurom. U međuvremenu će i stranka i Vojno vijeće morati konačno odlučiti kakvi će im biti međusobni odnosi.

Iz kulisa unutrašnjih sirijskih sukoba odvija se borba za ustroj buduće sirijske države sa Bašarom Al-Asadom ili bez njega. Tu je u prvom redu Iran, kojem je Bašarova Sirija bila jedinim saveznicom u regiji. Iranskim klericima bi najviše odgovaralo da sve ostane po staromu, ali malo mogu konkretno učiniti kako bi mu pomogli. Neće, iako su prijetili, poći u rat ubog njega. Tu je zatim Erdoganova Turska, koja je također održavala prijateljske odnose sa Bašarom (dvije su države imale sporazum o slobodnoj trgovini i započele više zajedničkih ekonomskih projekata), međutim kada je izgledalo da bi Bašar mogao pasti, Turci su promijenili politiku - koda sebe su okupili kao što sam već spomenuo Sirijsko nacionalno vijeće i formirali Slobodnu sirijsku armiju. U Vijeću, većinom sastavljenom od političkih azilanata,  predstavljeno je i sirijsko Muslimansko bratstvo, ali pripadnici te organizacije u zemlji su bliži svojim sponzorima iz Saudijske Arabije i drugih država Zaljeva. Pitanje je koji će od dva modela - da li koncept sekularne muslimanske države za koji se zalaže Turska, ili koncept Saudijske Arabije i Zaljeva u savezu sa Muslimanskim bratstvom - prevladati? A i jedno i drugo može pasti u vodu ako se Bašar izvuče sa nekakvim reformama, ili ukoliko bude odstranjen vojnim pučem kakvih je bilo više u povijesti BAAS-a i Sirije.

I na kraju nešto o fundamentalističkim islamističkim grupama i strankama kojima pripada i egipatska stranka El-Nur. Poput Al-Kaede, sve se one smatraju salafističkim (salafi su sljedbenici Proroka). U tu kategoriju spadaju i mnoge druge grupe koje su vodile ili još vode džihad (sveti rat) protiv svojih neprijatelja - protiv Sovjeta u Afganistanu, protiv šijita u Iraku, protiv Gadafija u Libiji; pripadnici Islamskog džihada su svojevremeno ubili egipatskog predsjednika Sadata, a pripadnici Gama El-Islamije su pokušali ubiti Mubaraka; manje grupe su prisutne i u današnjem Tunisu i u nekim drugim arapskim zemljama. Uz prethodne, operiraju i manje militantne skupine salafista, koje su isključivo preokupirane pitanjima javnog morala - cirkulacijom pornografske literature i knjiga koje smatraju nepodobnim, ženskoga oblačenja, alkohola i t.sl. Neke od tih grupa raspolažu sa dosta novca koji im očito pristiže iz inozemstva. Pretpostavlja se, ali nije dokazano, da na primjer sadašnju izbornu kampanju egipatske El-Nur stranke financiraju neki pokrovitelji iz bogatih petro-dolarskih zemalja.


arabija_1.jpg
Ključne riječi: Bliski istok
<
Vezane vijesti