Središnje mjesto u kulturnom programu u čast 15-godišnjice Oluje pripalo je ognjištarsko-religioznom pjesniku Petru Miliću Periši, koji na službeno obilježavanje glavnog nacionalnog praznika dolazi po inerciji sudjelovanja u obilježavanjima dana osnutka NDH. A što bi se dogodilo da se u Kninu pojavi Predrag Matvejević?

„Poštovani gospodine Književniče!

Pozivamo Vas da svojom nazočnošću uveličate naš Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti. Vaše književno djelo, i još više Vaš javni rad, u potpunosti predstavljaju izraz naših ideala koji su nas nosili u olujnim vremenima i na krilima kojih smo oslobodili Lijepu Našu Domovinu.  Molimo Vas, gospodine Književniče, da pridonesete kulturnom programu proslave 15-godišnjice naše zajedničke Pobjede, pročitate nam odabrane dijelove Vašega novoga kapitalnoga ostvarenja i izreknete povijesnu istinu o Domovinskom ratu, braniteljima i našem Vrhovniku, doktoru Franji Tuđmanu. Itd, itd, itd."

Zapazismo da PMP voli svečano promovirati svoje knjige na 10. travnja, dan kada je bila proglašena NDH.  Učinio je to, recimo, 2002. Godine u Mostaru i 1996. u Zagrebu. Da ne bi bilo zabune, zagrebačkoj publici knjigu mu je prestavljao prvi ustašofil među dominikancima, pater Vjekoslav Lasić

Zabavno bi bilo kad poziv ovakvoga ili sličnog sadržaja, nekom nezamislivom chaplinovskom zabunom Hrvatske pošte, ne bi završio u rukama onoga kome je bio adresiran, a to je hercegovački književnik Petar Milić Periša, već kad bi ga poštar isporučio drugom jednom, hajmo reći hercegovačkom književniku, tojest Predragu Matvejeviću. I da se ovaj doista odazove, i osvane ovih dana u Kninu.

otajstva.png

Petar Milić Periša pjesnik je slobodna stiha, apstrakcija i aluzija na zlatno doba i blut und boden

Usprkos: Usprkos/ mirotvorcima / usprkos / krivotvorcima / i onima / podatnima / i onima / prodanima / usprkos / svima / opstadosmo / ostadosmo / na / vječnim / ognjištima

Uzavrela krv: Davnine su iznjedrile / materinsko mlijeko / sinova hrvatskih / dok hraniteljica naša / uspavljujući djecu svoju / obuzeta majčinstvom / zaboravlja / uzavrelu krv / junaka stoljetnih / što će znati / u svim vremenima / i pokriti / i otkriti/ i bljesak bljesnuti / i vijek vječiti

Točno je napisao stanoviti Stjepan Galić u jednom od dvadesetak osvrta na Milićevu vu poeziju koje možemo pročitati u drugom dijelu Otajstava slobode. „Pjesnik PMP šalje nam veoma jasnu kodiranu poruku. Na nama je da pronađemo spasonosni ključ."

„Spasonosni ključ" nalazi se na samom kraju knjige, među priloženim fotografijama sa promocije prethodnih Milićevih zbirki poezije. Zapazismo da PMP voli svečano promovirati svoje knjige na 10. travnja, dan kada je bila proglašena NDH.  Učinio je to, recimo, 2002. Godine u Mostaru i 1996. u Zagrebu. Da ne bi bilo zabune, zagrebačkoj publici knjigu mu je prestavljao prvi ustašofil među dominikancima, pater Vjekoslav Lasić. Isti onaj koji se proslavio održavanjem misa zadušnica za poglavnika, Antu Pavelića. Na takvim promocijama PMP-ove nejasne aluzije dobijale su  vrlo konkretno značenje:  hoće nas / uništiti / našom krivnjom / kako bi imali / čiste ruke / oprane / u prljavštini

I tako, glavna zvijezda kulturnog programa službene proslave pobjede nad Srbima,

plakat_oluja.jpg plakat_oluja.jpg

E sad, možemo li zamisliti što bi se dogodilo da je poziv nekakvom sumanutom zabunom dopao u ruke drugom književniku, kojega, pored kozmopolitskog opredjeljenja, također na neki način možemo smatrati hercegovačkim, ali međunarodno uglednom profesoru i istaknutom političkom disidentu, tojest Predragu Matvejeviću - i da se ovaj na njega kojim slučajem odazvao?

Kao što prethodno napisasmo, među ovogodišnjim je kninskim atrakcijama i izložba portreta Franje Tuđmana. Matvejević bi mogao donekle ravnopravno sudjelovati u toj diciplini. Kvalificira ga, recimo, esej  koji je objavio daleke 1999. godine, Nacrt za portret Franje Tuđmana (biblioteka Feral Tribune).  Ima tamo pregršt zgodnih opservacija o tadašnjem predsjedniku, a  neke se konkretno tiču vojno-redarstvene akcije i hrvatske Pobjede, koju se dovodi u vezu s njom.  „Uspio je (Tuđman, naime) otcijepiti hrvatsku državu tek nakon što ju je miloševićevska soldateska već odgurnula iz Jugoslavije.  Ostavlja je lišenu dostojanstva i poštovanja, bez onog što je imala prije njega... Premda mu je najuža obitelj nacionalno izmiješana, uspio je 'etnički očistiti' lijepu našu domovinu, kao nitko prije njega, više i temeljitije nego oni koji su urlikali: 'bjež'te psine preko Drine'. U analima će ostati zabilježeno: prihvatio je na kraju razloge onih protiv kojih se borio na početku. Porekao je sebe sama. To je najgore što se može dogoditi ličnosti koja želi biti povijesnom."

Odgovor na pitanje što bi se dogodilo da u Kninu dođe do slučajne zamjene gostujućih hercegovačkih književnika prost je, dakako, k'o pasulj: bila bi to šaka u glavu nacionalnom ponosu

Odgovor na pitanje što bi se dogodilo da u Kninu dođe do slučajne zamjene gostujućih hercegovačkih književnika prost je, dakako, k'o pasulj: bila bi to šaka u glavu nacionalnom ponosu, neoprostiva uvreda svim braniteljima, poziv na ustanak svim udrugama za zaštitu digniteta domovinskog rata. Nebo bi se srušilo na Hrvatsku. Jaca bi prolila suzu, Luka bi trljao naočale ne vjerujući vlastitim očima, Ivo bi demonstrativno ustao, pa bi sjeo, pa bi ustao, pa bi opet sjeo... Bio bi to skandal prvog reda. U zadnjih petnaestak godina stvari su u ovim krajevima napredovale, ali tek toliko da se kritičare Tuđmana i  tuđmanizma raspoređuje na  mjesta počasnih ambasadora za frankofoniju, da svijet vidi kako smo se civilizirali,  a istodobno da im se zbog metafore prijeti zatvorskom kaznom - što je tim lakše sprovedivo dok sudsku vlast obnašaju suci koji su u prethodnom desetljeću prošli sito i rešeto Pašalić-Potrebica-Vukovićeve kadrovske politike. A prava i obaveze službenih kreatora i tumača  nacionalne mitologije i dalje pripadaju provincijalnim pjesnicima / političarima koji na proslavu  središnjeg nacionalnog praznika dolaze po inerciji sudjelovanja u obilježavanjima dana proglašenja NDH.

Kninsku pobjedu u njezinoj službenoj interpretaciji doista i jest zacementirala poezija poput Petar Milić Perišine.  Poezija koja nam govori „Zna se", i nakon čijega se recitiranja značajno namigne

Kninsku pobjedu u njezinoj službenoj interpretaciji doista i jest zacementirala poezija poput Petar Milić Perišine.  Poezija koja nam govori „Zna se", i nakon čijega se recitiranja značajno namigne.  Nekoliko aktualnih događaja pokazuje da je i dalje upravo tako, i da se malo što dubinski promijenilo, premda je dekoracija postala „europska". Pokazuje to, na primjer, opće zgražanje u hrvatskim mediijima zbog zahtjeva haaškog tužiteljstva da se Anti Gotovini odreže 27 godina zatvora zbog ratnih zločina uslijed vojno-redarstvene akcije kojom je zapovijedao. Ostavimo tužiteljstvu da dokazuje, i tribunalu da procjenjuje, je li baš Gotovina kriv za tisuće orobljenih i spaljenih kuća i stotine bezrazložno ubijenih civila; spomenimo ipak da javno zgražanje zbog toga što se hrvatska policija i pravosuđe nikad nisu potrudili da pronađu prave krivce za te zločine, za koje je vrlo očito da su se zbili, u pravilu izostaje.  A upravo je H-alter nedavno pisao o tome da su u pljačkanju dalmatinskog zaleđa prisilno sudjelovali čak i srpski zarobljenici zatočeni u splitskoj Lori. Nije na odmet još jednom pripomenuti niti da je oslobodilačka vlast stotinama tisuća izbjeglih civila po završetku akcije onemogućavala povratak, konfiscirala njihove privatne nekretnine i promijenila zakon o obveznim odnosima kako ne bi bila dužna isplatiti odštetu onima čije su kuće, njezinom blagonaklonošću, spaljene. I da bi stvari na tome i ostale, da nije bilo vrlo uvjerljive intervencije međunarodne zajednice. Treba to ponavljati upravo zato što u Kninu o tome govora biti neće.

Predsjednik Josipović sve to je nedavno, prilikom ugrijavanja za istrčavanje pred kninsku publiku, svrstao pod nazivnik „malenog dijela događaja koji nisu bili dobrodošli".  Političar je, izgleda, u njemu pobijedio krivičara, broj događaja koji nisu dobrodošli počeo se minorizirati i prebacivati u sferu slučajnosti. Čini se i da postoji stanovita diskrepancija između onoga što o tim minornim događajima misli predsjednik Republike, i onoga što o njima misli njegov ataše za frankofoniju. No dobro, demokracija je, zašto bismo svi mislili isto...  Blagonaklonom  Josipoviću, koji se trudi ekspresno izliječiti sve hrvatske povijesne traume, pa se s pomirljivim izrazom na licu pojavljuje i gdje treba i gdje ne treba, od Beliburga i Jasenovca do Srba i Knina, na kraju bi se moglo dogoditi da mu sve kosti nahrupe iz ormara i međusobno se pomiješaju. Odnosno da bez puno bučnog povijesnofilozofskog teoretiziranja ostvari znani Tuđmanov koncept. A to bi tek bili „događaji koji nisu dobrodošli".

<
Vezane vijesti