Plagijat je jedan od najizrazitijih pojavnih oblika nekorektnog ponašanja u akademskom kontekstu. On ne samo da ugrožava zakonske odredbe o autorstvu, nego čini i drugu, veću štetu akademskoj zajednici - potkopava same temelje znanosti. Kao takav predstavlja oblik akademskog nepoštenja koje treba oštro sankcionirati.

Recentna rasprava koja se razvila na portalu Connect[i] vezano uz tribinu o plagijatu održanu 24. svibnja  2010. u Zagrebu, ukazala je na to da je pitanje akademskog nepoštenja i potreba za njegovim rješavanjem jedno od važnijih pitanja hrvatske znanosti i visokog obrazovanja.

Ovaj se članak bavi aspektom javnih politika ovog problema, a ne kvalitativnim uvidima u iskustva pojedinaca koji su pokušali djelovati protiv plagijata u hrvatskoj akademskoj zajednici. Time sam hendikepiran u namjeri da obradim zaista najzanimljiviji dio problematike vezane uz plagijat, onaj koji donosi stvarne reakcije osoba u sustavu. Naime, bilo kakvo ukazivanje na primjer osobe A ili B u kontekstu plagijata može biti utuživo. Stoga uvjeravam čitatelje da su zakinuti za zabavno štivo, prvenstveno crnohumornog žanra kafkijanskog porijekla. O dimenziji osobnih pritisaka kroz koju prolaze osobe koje prijavljuju plagijate da i ne govorim. Razgovori koje sam vodio s njima otkrivaju mnogo karakterističnih problema vezanih uz etiku u našoj znanosti, ali ovdje ću se koncentrirati na druge aspekte.

Umjesto spomenutoga, ovaj članak donosi prilog raspravi o ovom problemu kroz uvod u ključne pojmove i definicije plagijata, te kroz prijedloge za njegovo rješavanje kroz adekvatne javne politike visokog obrazovanja.

Rasprava o plagijatu: pitanje konteksta

Dok se pretraga hrvatskih internetskih stranica vrti oko nekoliko „spektakularnih" medijskih slučajeva u kojima glavne uloge imaju osobe iz znanstvenog ili političkog života, primjeri s engleskog govornog područja se pak najčešće vrte oko problematike studentskih eseja i završnih radova

Plagijat je jedan od najizrazitijih pojavnih oblika nekorektnog ponašanja u akademskom kontekstu. On ne samo da ugrožava zakonske odredbe o autorstvu, nego čini i drugu, veću štetu akademskoj zajednici - potkopava same temelje znanosti: izvorne uvide u neku tematiku i izvorna istraživanja na temelju originalnih ideja. Kao takav predstavlja oblik akademskog nepoštenja koje treba oštro sankcionirati, a odnos prema njemu dobar je test pojedine akademske zajednice.

Vjerojatno temeljna razlika koju opazite kada u tražilicu ukucate pojmove „plagijat" i "plagiarism" je kontekst u kojem se pojavljuju. Dok se pretraga hrvatskih internetskih stranica vrti oko nekoliko „spektakularnih" medijskih slučajeva u kojima glavne uloge imaju osobe iz znanstvenog ili političkog života, primjeri s engleskog govornog područja se pak najčešće vrte oko problematike studentskih eseja i završnih radova. Dakako, ni u Americi ne nedostaje spektakla pa je tako otkriveno da je američki dopredsjednik Joe Biden kao student uhvaćen u plagijatu[ii], ali to su marginalne pojave. Preciznije, domaća priča dominantno je vezana je uz problematiku uspješnosti ili neuspješnosti procesuiranja nakon što je plagijat otkriven, a engleska uz otkrivanje prekršaja i to prije svega kod studenata. U tom smislu i akademski prijepori oko same problematike plagijata odražavaju stanje u akademskoj zajednici.

Priroda plagijata za početnike

Ako izuzmemo problematiku sankcioniranja i detektiranja plagijata u studentskim radovima, najveći dio stranih autora koji se bave plagijatom usredotočeni su na finese: je li namjera dio definicije plagijata[iii], je li samo citiranje bilo dovoljno precizno, kakva je situacija s opće poznatim činjenicama i tome slično[iv]. Primjerice, neke su rečenice ili činjenice toliko često citirane da se smatraju opće poznatima. Ukoliko navedete da se hrvatska nogometna reprezentacija nije uspjela plasirati na svjetsko prvenstvo, to je nešto što svaki dan možemo pročitati u novinama i čuti na televiziji. Ukoliko se, pak, poslužite riječima ili idejama koje je kao objašnjenje te činjenice izrazio, recimo, nogometni trener Miroslav Ćiro Blažević, onda ste ga dužni citirati.[v] Ili, ukoliko kao komentar za nekakvu promjenu političke situacije upotrijebite rečenicu „tko bi gori, sad je doli", nije nužno navesti da se radi o stihu iz prvog pjevanja Gundulićeva Osmana. Iako ćete, ako isti stih u znanstvenom tekstu koji se bavi poezijom navedete kao primjer antimetabole, izvor ipak navesti kako bi drugi autori mogli vidjeti kontekst u kojem se rečena stilska figura nalazi, ali to već izlazi iz problematike plagijata.

plagijat_3.jpg

Zadržat ću se na Gunduliću, jer uz tog pisca vezan je i jedan od često citiranih slučajeva u radovima koji se bave plagijatom - Newman vs. Burgin[vi] iz 1983. gdje je jedna američka profesorica izgubila spor oko optužbe za plagijat, a koji je ujedno osnažio akademsku legislativu. Ono što je u tom slučaju važno je da je plagijat sankcioniran unutar akademske zajednice (a sankcija onda sudski potvrđena nakon žalbe sankcionirane osobe), ali i to da se raspravljalo o samoj prirodi plagijata. Ta je tematika posebno važna jer za pravilno i efikasno sankcioniranje moramo dobro definirati problem. Plagijat je sam po sebi prekršaj, ali ulazi u domenu „akademskog nepoštenja" (eng. academic dishonesty)[vii] koje je širi pojam i uključuje i krivotvorenje i fabriciranje podataka i druge prijestupe.

Slučaj Newman vs. Burgin ukazuje na dva važna momenta: postojanje adekvatne procedure i adekvatne definicije prekršaja. U nastavku teksta pozabavit ću se s ta dva pitanja, kojima ću dodati i treće, pravilnu edukaciju studenata.

„Plagijat-terminator": primjer Sveučilišta u Zürichu

Pregledom dokumenata raznih svjetskih sveučilišta, osobito mi se instruktivnim učinio pravilnik Sveučilišta u Zürichu, koji je u kratkim crtama u jednom članku predstavio predsjednik disciplinske komisije tog sveučilišta (inače prezimena Schwarzenegger, kao pravi plagijat-terminator).[viii] Tu se detaljno opisuju pojavni oblici plagijata i vjerujem da mogu dobro poslužiti kao ishodišna točka za izradu adekvatnih dokumenata u Hrvatskoj. Konkretno, to su:

  • Ghostwriter - ukoliko osoba nije autor teksta, nego je tekst napisao netko drugi u ime te osobe
  • Potpuni plagijat - ukoliko osoba potpisuje cijelo tuđe djelo svojim imenom
  • Autoplagijat - predstavljanje vlastitog prethodno objavljenog rada kao izvornog
  • Plagijat prijevodom - osoba objavljuje prijevod tuđeg teksta bez navođenja izvora
  • Copy&Paste plagijat - osoba preuzima dijelove tuđeg teksta bez navođenja izvora (uključujući Internet)
  • Parafraziranje bez reference - preuzimanje tuđeg teksta ili ideja, ali ne doslovno
  • Citiranje izvan konteksta - osoba prepisuje ili parafrazira tekst, a onda ne citira precizno[ix][x]

Očito je da ove kategorije nisu međusobno isključujuće, odnosno da možete autoplagirati prenošenjem samo dijela vlastitog prethodno objavljenog teksta ili da možete parafrazirati tekst objavljen na drugom jeziku što uključuje i plagijat prijevodom itd.

U Hrvatskoj većina zakona i pravilnika, ali i materijala namijenjenih studentima, ne precizira problematiku plagijata, što otežava i samu svijest o prekršaju. Recimo, student ili studentica može u dobroj vjeri počiniti prijestup citiranja izvan konteksta misleći da je izvor citiran, ukoliko nije upućen upućena u problematiku

U Hrvatskoj većina zakona i pravilnika, ali i materijala namijenjenih studentima, ne precizira ovu problematiku, što otežava i samu svijest o prekršaju. Recimo, student ili studentica može u dobroj vjeri počiniti prijestup citiranja izvan konteksta misleći da je izvor citiran, ukoliko nije upućen upućena u problematiku. Zbog toga nije dovoljno iznositi opće principijelne osude akademskog nepoštenja, nego se mora precizirati na što se sve takvo ponašanje odnosi - plagijat, izmišljanje podataka, kupovinu već gotovih eseja ili završnih radova itd. - te koje su sankcije za takve prijestupe.

Dokument Sveučilišta u Zürichu koji sam citirao namijenjen je studentima i studenticama, a za akademsko osoblje kriteriji bi trebali biti još stroži, jer od njih se očekuje izvornost u znanstvenom radu i prezentiranju spoznaja, a pritom svojim pisanjem napreduju u zvanjima i ostvaruju konkretnu materijalnu korist, tj. veće plaće uz koje se vežu više titule te honorari za objavljena djela. Osoba uhvaćena u plagijatu morala bi snositi posljedice vezane i uz te aspekte, kao što je i predviđeno Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Ukoliko je na temelju plagiranih radova ostvareno napredovanje, to također mora biti preispitano u sklopu istog postupka.

Fabriciranje i krivotvorenje podataka

plagijat.jpg

Najpoznatiji slučaj ovog tipa posljednjeg desetljeća je vjerojatno onaj njemačkog fizičara Jana Hendrika Schöna, koji je u kratkom periodu objavio seriju članaka u najprestižnijim časopisima, postavši ubrzo jedan od najplodnijih autora u svom polju. Kad je otkriveno da se u njegovim radovima može naći mnoštvo nepodudarnosti, čudnih podataka, a na koncu i krivotvorina, ne samo da je doživio niz sankcija vezanih uz samo objavljivanje i povlačenje radova te dobio otkaz, nego mu je Sveučilište u Konstanzu, na kojem je stekao po svim procedurama obranjen i na izvornom radu utemeljen doktorat, taj isti doktorat i oduzelo zbog iznimne štete koju je nanio znanosti, a na temelju zakona pokrajine Baden-Württenberg koji to omogućuju.[xi]

Trenutno stanje u Hrvatskoj: netransparentnost i nemoć sustava

Sve to nas dovodi do pitanja procedure. Moderno društvo, kako nas uči još klasična sociologija, počiva na pravu. Njemački sociolog Niklas Luhmann[xii] djelovanje prava utemeljuje na proceduri, ustvrdivši pritom da pravni proces nije proces utvrđivanja istine nego provođenje problema kroz proceduru. U tom smislu, činjenica da je akademsko nepoštenje realno loše, neprihvatljivo i etički neodrživo nije dovoljna da bismo mogli adekvatno rješavati slučajeve, moramo imati i proceduralni put do rješenja. S druge strane, pravni dokumenti odraz su etičkih standarda nekog društva i njegovih pojedinih segmenata te je kroz njih moguće proceduralno provesti samo ono što smo osvijestili kao problem do razine donošenja legislative. Zbog toga je sama praksa nešto na što se treba posebno osvrnuti.

Nekoliko osoba s kojima sam razgovarao, a koje su zaista prijavile ili su imale namjeru prijaviti slučajeve plagijata, žalile su se da je  procedura prijave ono što odbija i obeshrabruje. Dobar dio tih osoba žalio se na netransparentan sustav prijavljivanja

U Hrvatskoj, nekoliko osoba s kojima sam razgovarao vezano uz ovu tematiku, a koje su zaista prijavile ili imale namjeru prijaviti slučajeve plagijata, žalile su mi se da je upravo procedura prijave ono što odbija i obeshrabruje. Dobar dio tih osoba žalio se na netransparentan sustav prijavljivanja - unatoč postojanju određenih postupovnika, nisu znali kojem se tijelu obratiti, tko o tomu svemu odlučuje i koji su rokovi rješavanja, što je uglavnom posljedica nedorečene legislative. Također su se žalili na cijeli sustav tijela, komisija i povjerenstava koja su ovisna jedna o drugima i u tim meandrima birokracije dovoljno je da jedna instanca zakaže pa da se cijela stvar praktički blokira.

Nadalje, drugi problem na koji mi je bilo ukazano je da upravo zbog tih nedorečenosti vrlo često i sama procedura sankcioniranja može biti otežana, pogotovo ako u sustavu postoje osobe koje će se „kolegijalno" za to založiti. A upravo to je i razlog zbog kojeg je teško pisati o ovoj temi - bilo kakvo ukazivanje na ulogu osobe A ili B u usporavanju procesa može biti utuživo, a s druge strane sustav koji leži na proizvoljnim kategorijama omogućuje usporavanje ili blokiranje rješenja.

Slučaj Newman vs. Burgin ukazuje na moguća rješenja. Borba protiv akademskog nepoštenja trebala bi biti od posebnog interesa za znanstvenu zajednicu i vjerujem kako bi stvaranje sustava koji bi isključivao takve proizvoljne interpretacije bio od ključne važnosti. Najgora stvar koja se može dogoditi je da se slučajevi vuku mjesecima ili godinama zbog nepreciznih pravilnika i/ili „dobrohotnih" kolega u odborima. Politika rješavanja akademskog nepoštenja morala bi uključivati tri elementa:

  • konkretne rokove
  • neovisne stručnjake
  • sankcije za nedjelovanje relevantnih tijela.

Sada je stanje takvo da se većina hrvatskih visokih učilišta zadovoljava etičkim kodeksima u kojima je plagijat opisan vrlo kratko i samo načelno osuđen, a to nije dovoljno.[xiii]

Uloga visokih učilišta u podizanju svijesti o plagijatu

A visoka učilišta me dovode i do zadnje točke - važan element u sprečavanju navedenih pojava vezan je za obrazovanje budućih znanstvenih kadrova, tj. današnjih studenata i studentica. Strana visoka učilišta dio problema rješavaju korištenjem računalnog programa kao što je Turnitin, koji služi otkrivanju plagijata, ali njihovo razvijanje isplativo je samo visokim učilištima koja su spremna platiti desetke tisuća eura za njihovo korištenje. U Hrvatskoj su takve mogućnosti puno manje, ali baš zato bi trebalo podizati razinu svijesti i vidljivost problema.

Etika znanstvenog rada mora se usađivati na svim razinama visokog obrazovanja, jer ukoliko je tako ni nepoznavanje pravila citiranja i navođenja izvora više ne može biti opravdanje za počinjenje plagijata i drugih oblika akademskog nepoštenja

Tijekom svog studiranja (diplomirao sam 2005.) niti na jednom predmetu nisam bio upoznat s razlozima štetnosti plagijata. Citiranje i navođenje izvora obrađivali smo marginalno, a sjećam se i učestalog predavanja seminara složenih copy/paste metodom koji je među kolegama i kolegicama bio normalan i uobičajen. Jedan slučaj prijave zbog predavanja identičnih seminara prepričavao se gotovo kao kuriozitet. Iako ne treba podcjenjivati eventualne sklonosti studenata da lakšim putem dođu do ocjena, ostaje i činjenica da neinformiranost o razinama i oblicima akademskog nepoštenja može biti zapreka za shvaćanje ozbiljnosti problema. Ako istovremeno iz definicije plagijata izbacimo namjeru kao konstitutivan element (što postaje standard), a s druge nedovoljno dobro informiramo studente, nije li to riskantno ponašanje i neka vrsta zanemarivanja?

K tome, etika znanstvenog rada mora se usađivati na svim razinama visokog obrazovanja, jer ukoliko je tako ni nepoznavanje pravila citiranja i navođenja izvora više ne može biti opravdanje za počinjenje plagijata i drugih oblika akademskog nepoštenja.

Zaključak: odgovornost hrvatske akademske zajednice

Kao zaključak, iz svega iznesenog vidljivo je da je problematika identificiranja i sankcioniranja akademskog nepoštenja u Hrvatskoj nedovoljno razvijena. Za njeno adekvatno rješavanje potrebno je poboljšati tri aspekta: definiranje akademskog nepoštenja, procedure njegovog sankcioniranja i edukaciju na svim razinama visokog obrazovanja. Takve bi mjere, u krajnjoj liniji, pomogle u zaštiti integriteta hrvatske znanosti i pokazale da sama akademska zajednica ima snage boriti se s vlastitim problemima.


[i] http://portal.connect.znanost.org/content/view/3197/

[ii] http://www.nytimes.com/1987/09/18/us/biden-admits-plagiarism-in-school-but-says-it-was-not-malevolent.html?pagewanted=1

[iii] Ovo je osobito važno zbog pojave citiranja izvan konteksta, koju predstavljam među tipovima plagijata, pri čemu je činjenica da izvor JE naveden, ali na način koji zavarava čitatelje i ne daje uvid u to koliki dio teksta je uistinu autorov.

[iv] Članak Ralpha Mawdsleya osobito je instruktivan u tom smislu i daje mnoštvo referenci na druge slučajeve. Ralph D. Mawdsley, The Tangled Web of Plagiarism Litigation: Sorting out the Legal Issues, 2009 BYU Educ. & L J.

[v] Mawdsley, 2009: 248-250, objašnjava principe i kriterije kako nešto postaje opće poznatom činjenicom.

[vi] http://openjurist.org/930/f2d/955/newman-v-burgin

[vii] Dobra definicija raznih oblika akademskog nepoštenja može se pronaći na http://www.nsf.gov/oig/resmisreg.pdf

[viii] Članak se može pronaći na adresi http://www.rose.uzh.ch/download/Plagiat_unijournal_2006_4.pdf

[ix] Podjela je preuzeta iz istog članka.

[x] Recimo, ukoliko osoba doslovno preuzima nečiji integralni tekst, ali ne stavi navodnike, nego se referira fusnotom ili jedinicom literature, pri čemu ne znamo koliko je točno citirano.

[xi] http://www.uni-konstanz.de/struktur/service/presse/mittshow.php?nr=85&jj=2004

[xii] Luhmann, Niklas (1992) Legitimacija kroz proceduru. Zagreb : Naprijed

[xiii] Kao primjer razrađene procedure istaknuo bih ovaj link Sveučilišta u Cambridgeu: http://www.admin.cam.ac.uk/offices/hr/policy/misconduct.html#heading5 uz prateće statute na koje se dokument referira.


O autoru:

Sven Marcelić, prof., asistent je na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru.


Kolumna Javne politike visokog obrazovanja:

Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne „Javne politike visokog obrazovanja". Kolumna je glavna aktivnost projekta „Kampanja Pravo na obrazovanje" koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći na internetskoj stranici www.iro.hr u rubrici „Kolumna".

Ključne riječi: autorska prava, plagijat
<
Vezane vijesti