H-Alter
sanja_portret_boja.bmp_copy69248.jpgSanja Kovačević, aktivistkinja Platforme za reproduktivna prava i članica Radničke fronte: "Pravo na pobačaj se svake godine sve više sužava i sve ga manji broj žena može koristiti. Preko 50 posto liječnika, koji su između ostalog i školovani kako bi obavljali pobačaj, poziva se na priziv savjesti, dio općih bolnica uopće ne obavlja pobačaje, a one bolnice i kliničko-bolnički centri koji ih obavljaju naplaćuju ih od 1500 do preko 3000 kuna. Pobačaj nije samo pitanje prava na izbor i tjelesnu autonomiju, već je i pitanje reproduktivnog zdravlja i materijalnih prava žena".

Globalni dan akcije za siguran i legalan pobačaj obilježava se 28. rujna, a akciji se pridružuje i Platforma za reproduktivna prava, koja traži siguran, legalan, svima dostupan i besplatan pobačaj. O dostupnosti pobačaja, raznoraznim inicijativama koje žele ograničiti prava žena, izradi novog zakona razgovarali smo sa Sanjom Kovačević, aktivistkinjom Platforme za reproduktivna prava i članicom Radničke fronte.

Platforma za reproduktivna prava kao glavni zahtjev navodi besplatan i dostupan pobačaj. Iako je pobačaj u Hrvatskoj legalan, on je još uvijek nedostupan velikom broju žena. Koji su razlozi tome?

Pravo na pobačaj se svake godine sve više sužava i sve ga manji broj žena može koristiti. Preko 50 posto liječnika, koji su između ostalog i školovani kako bi obavljali pobačaj, poziva se na priziv savjesti, dio općih bolnica uopće ne obavlja pobačaje, a one bolnice i kliničko-bolnički centri koji ih obavljaju naplaćuju ih od 1500 do preko 3000 kuna. Tako da pobačaji nisu dostupni ni geografski ni novčano – velik broj žena mora putovati kako bi ga obavio, a i one koje ne putuju moraju izdvojiti od četvrtine do polovine prosječne hrvatske plaće da bi obavili legalan Pobačaj nije samo pitanje prava na izbor i tjelesnu autonomiju, iako je i to, već je i pitanje reproduktivnog zdravlja i materijalnih prava žena. Dakle, nužno je govoriti o radnim pravima, o privatizaciji zdravstva i obrazovanja, dostupnosti vrtića, škola, domova za umirovljenikemedicinski zahvat. Zato smo i odlučile pomaknuti i proširiti diskurs, kako naglašavamo i u pozivu na prosvjed, jer smatramo da ova rasprava ne smije biti svedena na pravo na izbor i pravo na autonomiju ženskog tijela. Pobačaj nije samo pitanje prava na izbor i tjelesnu autonomiju, iako je i to, već je i pitanje reproduktivnog zdravlja i materijalnih prava žena. Dakle, nužno je govoriti o radnim pravima, o privatizaciji zdravstva i obrazovanja, dostupnosti vrtića, škola, domova za umirovljenike...

Uskoro kreće "pro-life" kampanja 40 dana za život u sklopu koje će se ponovno ispred bolnica diljem Hrvatske organizirati raznorazne akcije za "sprječavanje pobačaja". Kako komentirate tu kampanju i slične poput Hoda za život?

Neokonzervativci ovakve kampanje organiziraju diljem svijeta, tako da u domaćoj argumentaciji nema ničeg novog ni neočekivanog – od parola preko logotipova, sve je to već odavno viđeno. Naravno, ovakve kampanje ne treba podcjenjivati i važno je analizirati društveni kontekst u kojem dolaze do izražaja, ali ne treba im ni davati veći značaj od onoga koji uistinu imaju. Odgovor desnice na ekonomsku krizu i dokidanje prava uvijek je jačanje nacionalizma i pozivanje na tradicionalne vrijednosti. Naravno, nakon nacije ili uz naciju uvijek dolazi i obitelj, a embrij je odličan simbol napada na heteronormativnu kršćansku obitelj. Kampanja 40 dana za život bi u svakom slučaju trebala biti zabranjena jer za početak krše više hrvatskih zakona, a i maltretiraju pacijentice vršeći doslovno fizički pritisak.

Hrvatski sabor, odlukom Ustavnog suda, mora usvojiti novi Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Što očekujete od novog zakona?

Očekujemo da će, ako ne dođe do nekog većeg političkog zaokreta koji se baš i ne nazire, prijedlog ovog zakona ići u smjeru još većeg Pobačaj zasigurno neće de jure postati ilegalan, ali bi se, osim činjenice što je svake godine sve nedostupniji, mogla dovesti u pitanje legalnost pobačaja uopće osim u okolnostima silovanja, maloljetničke trudnoće ili opasnosti za život trudnicesužavanja prava. Pobačaj zasigurno neće de jure postati ilegalan, ali bi se, osim činjenice što je svake godine sve nedostupniji, mogla dovesti u pitanje legalnost pobačaja uopće osim u okolnostima silovanja, maloljetničke trudnoće ili opasnosti za život trudnice. Pretpostavljamo da će predložena zakonska regulativa ići u tom smjeru i zato je važno reagirati na vrijeme i širiti bazu koja sustavnim političkim pritiskom neće dopustiti donošenje ovakvih pogubnih zakona.

Jasno je da se tim zakonom ne rješava niz drugih pitanja poput besplatnog i kvalitetnog javnog zdravstva, dovoljnog broja vrtića, sigurnost radnih mjesta i brojnih drugih . Kako ocjenjujete dosadašnje politike?

Ovaj put smo svoju kritiku usmjerile upravo na politike koje su dovele do toga da je pobačaj u Hrvatskoj sve manje dostupan, premda još uvijek službeno imamo javni zdravstveni sustav. S jedne strane imamo pretvaranje zdravstvenih usluga u robu na tržištu - jer je velik broj zdravstvenih usluga općenito postao nedostupan - zbog potkapacitiranosti cjelokupnog sustava. Svi znamo ili smo se nalazile ili se nalazimo na nekoj "listi čekanja" za liječničke usluge - jednostavno nas guraju i tjeraju privatnicima. Tu dolazimo do nove prepreke, a to je novac. U državi osiromašenih nedopustivo je zdravlje ljudi prepustiti njihovoj osobnoj/privatnoj platežnoj moći, a upravo se to događa. Osobno mi je poznato da su mnogi došli do ovrha i blokiranih računa jer jednostavno nisu mogli plaćati i režije i rješavati svoje zdravstvene probleme. Zahtijevamo dostupan i besplatan pobačaj kao i sve druge U državi osiromašenih nedopustivo je zdravlje ljudi prepustiti njihovoj osobnoj/privatnoj platežnoj moći, a upravo se to događazdravstvene usluge. Cijeli sustav javno financiranih usluga je kao što znamo iznimno ugrožen, i vrijeme je da se krenemo boriti upravo za takve egzistencijalne potrebe.

Nedavno objavljen izvještaj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo navodi kako je zabilježen znatni pad pobačaja u 2016. godini, da se najviše žena u dobi od 30 do 39 odluči za pobačaj, te da je preko njih 45 posto u braku. Što nam govore ti podaci?

To mi je teško odgovoriti jer mogu samo spekulirati, sam izvještaj je nedorečen i u mnogim aspektima nejasan, pa možemo samo vršiti analize na osnovu podataka iz drugih zemalja. Konzervativci bi vjerojatno rekli da je pad broja pobačaja rezultat uspješnosti njihove kampanje, no ne znam što bi rekli na to da je pao i broj rođene djece. Dakle, tu nešto "ne štima". Iz ovog izvještaja je vidljivo da je baziran na podacima isključivo sustava javne zdravstvene skrbi (što znači općih javnih bolnica i kliničko-bolničkih centara), stoga upućuje na sumnju da je rezultat većeg broja pobačaja koji se obavljaju u privatnoj praksi, upravo zbog nedostupnosti postupka unutar sustava javnog zdravstva. Tu imamo i podatak da je od 6904 pobačaja legalno inducirano tek nešto više od trećine (2520), a 3440 nalazimo u kategoriji "drugih" koja je nejasna i neobjašnjena.Žene koje su nezaposlene, žene koje rade na određeno, studentice, žene bez zdravstvenog osiguranja, žene iz ruralnih područja, žene s djecom bez podrške obitelji i šire zajednice, žene žrtve nasilja i tražiteljice azila - ne mogu napraviti slobodan izbor hoće li roditi ili pobaciti jer ne raspolažu novcem neophodnim za donošenje odluke

Sam podatak o dobi žena koje se odlučuju na pobačaj isto ne govori mnogo, osim da su to žene u zreloj dobi, koje odluku donose vjerojatno svjesnije okolnosti u kojima žive - bez obzira jesu li u braku, imaju li već djecu itd. To što ih je nešto manje od polovice u braku također je podložno raznim interpretacijama. Budući da su u našem društvu žene u bračnoj zajednici u velikoj većini i majke, znači da već imaju iskustvo majčinstva/roditeljstva, za pretpostaviti je da to iskustvo utječe na njihovu odluku, a za pretpostaviti je i da je takva odluka povezana s neadekvatnim i/ili lošim materijalnim uvjetima života velikog broja građana i građanki u Hrvatskoj. Kao što smo navele u pozivu za prosvjed, reproduktivno zdravlje društveno je pitanje koje ovisi o javno dostupnim zdravstvenim uslugama i ustanovama. Žene koje su nezaposlene, žene koje rade na određeno, studentice, žene bez zdravstvenog osiguranja, žene iz ruralnih područja, žene s djecom bez podrške obitelji i šire zajednice, žene žrtve nasilja i tražiteljice azila - ne mogu napraviti slobodan izbor hoće li roditi ili pobaciti jer ne raspolažu novcem neophodnim za donošenje odluke.

Smatramo da ako pobačaj nije besplatan i svima dostupan, ne možemo reći da to pravo uistinu postoji. Primjerice, u spomenutom izvještaju Zavoda za javno sredstvo vidimo da u OB Knin, OB Vinkovci i DZ Metković u 2016. nije obavljen niti jedan pobačaj. Ženama koje žive u tim gradovima njegova legalnost ništa ne znači kada moraju otputovati kako bi pobacile, odnosno platiti pobačaj, putne troškove i smještaj. Isto vrijedi i za žene koje su nezaposlene, koje rade na određeno, studentice, žene bez zdravstvenog osiguranja, žene iz ruralnih područja, žene s djecom (a i bez djece) bez podrške obitelji i šire zajednice, žene žrtve nasilja i tražiteljice azila - sve one u osnovi zapravo nemaju izbor i za njih to pravo ne postoji.

Iako statistike pokazuju kako je broj pobačaja u padu u odnosu na prošle godine i dalje u raspravama o pobačaju možemo čuti argumentaciju kako se pobačaj koristi kao sredstvo kontracepcije. Kako to komentirate?

Nitko ne zagovara i ne radi pobačaj kao sredstvo kontracepcije, jer je smisao kontracepcije u tome da ne dođe do neželjene trudnoće. No, do Dostupna kontracepcija i seksualna edukacija su nužne pretpostavke za uživanje prava na planiranje roditeljstva. Uz to su nužni i materijalni uvjeti koje smo ovom prosvjednom akciji stavile u fokus, tj. socio-ekonomski uvjeti su takvi da istovremeno otežavaju i prekid trudnoće i odluku o rađanjuneželjenih trudnoća ipak dolazi iz brojnih razloga. Kao temeljni razlog vidim upravo nepostojanje sustavne, stručne i kvalitetne seksualne edukacije, ali i edukacije za rodnu ravnopravnost koja bi uključivala i ravnopravnost u odgovornoj seksualnosti.

Dostupna kontracepcija i seksualna edukacija su nužne pretpostavke za uživanje prava na planiranje roditeljstva. Uz to su nužni i materijalni uvjeti koje smo ovom prosvjednom akciji stavile u fokus, tj. socio-ekonomski uvjeti su takvi da istovremeno otežavaju i prekid trudnoće i odluku o rađanju. Naše društvo je patrijarhalno i kao što znamo seksualna edukacija unutar obrazovnog sustava zapravo ne postoji, a seksualnost je unutar obitelji i dalje u velikoj mjeri tabu. Što se tiče dostupnosti kontracepcije, ona je još uvijek donekle dostupna, no npr. najkorištenije sredstvo kontracepcije (kondom) nije besplatno. Nedavno se u javnosti pojavila vijest o "drami" zbog novog kontraceptivnog sredstva - tableta za muškarce, koji su se redom žalili na nuspojave koje ne mogu podnijeti. Dakle, ključna i nužna je seksualna edukacija koja uključuje edukaciju za ravnopravnost u odgovornoj seksualnosti.

Hrvatska bi trebala uskoro ratificirati Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulsku konvenciju unatoč protivljenju niza konzervativnih udruga, inicijativa, pa i europarlamentaraca poput Ivane Maletić, koji tvrde kako se tome isključivo protive "zbog uvođenja rodne ideologije". Kako komentirate to konstantno odgađanje ratifikacije konvencije i kako će se to odraziti na ženska prava?

Jednoglasno usvajanje od strane Vlade Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2017. do 2020. godine, koje je temeljeno na osnovnim postavkama Istanbulske konvencije, na sjednici održanoj 22. rujna na sam Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama daje nadu da će Istanbulska konvencija biti ratificirana do kraja godine. Nova Nacionalna strategija obuhvaća sedam područja provedbe s ukupno 33 Premda smo svjesni da će s implementacijom biti problema, Istanbulsku konvenciju je neophodno ratificirati jer bi to značilo da sadržaj Konvencije postaje obvezujući na višoj razini, a sama ratifikacija predstavlja usvajanje zakona koji postaje dio pravnog sustava RHmjere, a sve one proizlaze iz pojedinih članaka Istanbulske konvencije. Premda još uvijek postoje nedorečenosti i nisu prihvaćeni svi zahtjevi udruga, a izjave ministrice demografije Nade Murganić daju naslutiti neodlučnost i nepotpuno shvaćanje funkcije Konvencije, čini se da ovo jednoglasno usvajanje Strategije i izjave ministrice i premijera tim povodom (koliko god bile općenite) vode prema ratifikaciji za koju se borimo već četiri godine. Čini mi se da neokonzervativci nisu jedini "odgovorni" za odgađanje kojemu svjedočimo četiri godine. Najčešće se kao razlog spominje "nedostatak sredstava", no mislim da postoji (opravdan) strah od obaveza države koje Konvencija kao kontrolni pravni mehanizam nosi sa sobom. Ne znam koliko je koja Vlada u ove četiri godine uopće bila svjesna rasula u kojem se nalazi sustav ove zaštite, no nedvojbeno ovaj put očigledno postoji dovoljno jak pritisak europskih institucija.

Premda smo svjesni da će s implementacijom biti problema, Istanbulsku konvenciju je neophodno ratificirati jer bi to značilo da sadržaj Konvencije postaje obvezujući na višoj razini, a sama ratifikacija predstavlja usvajanje zakona koji postaje dio pravnog sustava RH. To nama daje prostor da čvršće zahtijevamo promjene, da predlažemo rješenja i da budemo aktivne akterice primjene kao i da nezavisno izvještavamo nadležna državna i međunarodna tijela.

aem_copy69760.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

 

<
Vezane vijesti