Božidar Jakšić, nekadašnji član Upravnog odbora Korčulanske ljetne škole i suradnik časopisa Praxis: Okupaciju Wall Streeta shvaćam kao početak procesa ograničavanja, pa i razaranja moći financijskih, vojnih i političkih oligarhija u svijetu.

Ne smije se podcjenjivati što je u ovom trenutku taj pokret spontan, što nema organizacijsku strukturu i prepoznatljive vođe. To ne znači da u sebi ne nosi oslobodilački potencijal.

Među brojnim sudionicima Konferencije o jugoslavenskoj Praxis - filozofiji i Korčulanskoj ljetnoj školi (1963. - 1974.) bio je i Božidar Jakšić, nekad član Upravnog odbora Korčulanske ljetne škole, suradnik Praxisa i glavni urednik časopisa Sociologija, autor brojnih knjiga iz područja povijesti i sociologije te umirovljeni znanstveni savjetnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Beogradskog univerziteta. Za H-Alter ovom prilikom govori o fenomenu Praxisa, njegovoj recepciji i relevantnosti, kao i problemima suvremenog društva, od EU do Srbije gdje danas živi.

Možete li nam za početak odgovoriti na pitanje koje sam postavila i drugim sudionicima korčulanske konferencije o nasljeđu praksis filozofije: u čemu se ogleda relevantnost Praxisa u današnjem kontekstu?

Nisu Vlatko Pavletić ili Marko Veselica politički napadali Praxis kao veliki hrvatski patrioti i nacionalisti. Ne! U njihovim napadima na Praxis nema ni H od hrvatstva. Oni su Praxis poturali sudu partije

Otvoreno govoreći, kakva su ovdašnja društva, malo je toga što je vrijedno, a da im može pomoći. Teško da retrogradne lumpen elite na Balkanu mogu bilo šta upotrijebiti od praksisovskih ideja. No, iza Praxisa je ostao kulturni potencijal koji nove generacije mogu nadograđivati. To je, prije svega, ljudska potreba za slobodom i kritičkim poturali sudu partije mišljenjem. Na simboličkoj razini, to je u praksi nerealizirana kritika svega postojećeg. A ideja kritičkog mišljenja je velika ideja, koja u suočavanju sa krizama suvremenog svijeta, može biti vrlo plodonosna. Od Praxisa je ostao i zahtjev da čovjek ne samo slobodno misli, nego i da javno izrazi svoje slobodno mišljenje.

Druga ideja, koja se u vrijeme ove svjetske ekonomske krize mora obnoviti, jeste ideja solidarnosti, praktičnog humanizma. Ljudi moći - bankari, tajkuni, političari - danas većinom nemaju svijest o javnom dobru. Ako je čovjekov život najveća vrijednost, onaj tko nema svijesti o javnom dobru, radi protiv čovjeka, protiv čovječanstva, otvara puteve za izvršenje zločina protiv čovječnosti, koji nisu samo ratni nego i ekonomski, kulturni i ekološki, primjerice.

Što bi "Praxsisovcima" kao heterogenoj grupi bio zajednički nazivnik?

Subverzivni potencijal praksis orijentacije sadržan je u tome što je u partijskoj državi predstavljao nukleus autentične intelektualne zajednice nezavisnih ličnosti, koje su čak i osnovne ideje te orijentacije, shvatale na različit način. Časopis Praxis je bio otvorena i nezavisna filozofska i društveno-teorijska tribina, što je jednom zatvorenom, autoritarnom režimu, kojim je dominirao neprikosnoveni vođa, strašno smetalo. Praxis je prenosio napade iz domaćeg tiska i prigovore ruskih dogmatičara, ponekad i bez komentara. Već sama činjenica da se na jugoslovenskom prostoru stvara jedna kulturna institucija - a Praxis i Korčulansku ljetnju školu shaćam kao jedinstvenu instituciju - nezavisno od odobrenja i kontrole partijskog i represivnog aparata države, bila je za taj politički režim signal za uzbunu, i trebalo je učiniti sve da se te institucije "ugase".

Mislim da danas ne postoji sistematska recepcija Praxisa. I dalje se o praksis orijentaciji govori često na prizeman, neargumentiran način, bez želje da se bar poznaje ono što je predmet javnih osuda

Praksisovci su bili nukleus jedne zajednice ljudi, koji su istinski vjerovali u mogućnost afirmacije slobode, ljudskosti i kritičke misli. Naravno, pošto su stekli autentični ugled u svijetu, o kome aparat državne propagande nije mogao ni sanjati, njima je prilazilo jako mnogo ljudi, pa i onih koji nisu dijelili njihova  uvjerenja. Čak i neki ljudi iz nomenklature. Ovdje na Korčulu u vrijeme Škole, ideološke komisije i kabineti pojedinih vođa Saveza komunista slali su svoje predstavnike da čuju i bilježe što se priča. Republičke policije su slale svoje operativce da prate učesnike i registrovali što se govori. To je jedan konglomerat! Neki od ljudi, koji su čak i objavljivali u časopisu, nisu bili bliski osnovnoj praxisovskoj orijentaciji. Praxis i Škola bile su takve institucije kulture, koje su mogle da tolerišu i prihvate drugost, a da ostanu svoji. Bili su, a i danas ostali, za balkanske prilike rara avis!

Je li i otpor prema nacionalizmu u vrijeme šezdesetih i sedamdesetih godina također bio zajedničko obilježje grupe oko časopisa?

Pa, ne toliko. Čak i u Praxisovoj redakciji i u savjetu, povremeno su se nalazili kao članovi neki ljudi, koji su u to vrijeme bili nacionalistički opredijeljeni. Otpor prema nacionalizmu bio je snažan. Praxisovci su skoro od samog početka bili izloženi oštrim napadima političkih rukovodilaca, Tita, Bakarića, Kardelja, Savke Dapčević-Kučar, primjerice, koje je slijedila kakofonija aparatčika, arivista i tzv. kulturnih radnika. Sudjelovanje istinskih nacionalista u tim permanentnim javnim napadima na Praxis i Školu bilo je za politički aparat vrlo prihvatljivo. Velika je politička laž danas tvrditi da su napadi političkog aparata Saveza komunista na Praxis bili "obračuni unutar obitelji". Primjerice, nisu Vlatko Pavletić ili Marko Veselica politički napadali Praxis kao veliki hrvatski patrioti i nacionalisti. Ne! U njihovim napadima na Praxis nema ni H od hrvatstva. Oni su Praxis poturali sudu partije. O hrvatskom narodu i povijesnim interesima hrvatskog naroda u njihovim grubim napadima u to vrijeme nije bilo ni govora.

Kakva je recepcija Praxisa i Korčulanske ljetne škole danas?

Ne zaboravimo da je kolijevka demokracije atenska Agora. I da je sve počelo na trgovima. Oni koji arogantno tvrde da od sadašnjih prosvjeda neće biti ništa, neka ne zaborave da je uvijek bilo jako malo ljudi kad se neki pokret uspostavljao, i da bi se kasnije taj pokret pretvorio u realnu društvenu silu

Mislim da danas ne postoji sistematska recepcija Praxisa. I dalje se o praksis orijentaciji govori često na prizeman, neargumentiran način, bez želje da se bar poznaje ono što je predmet javnih osuda. Kao što se nekad s Hegelom postupalo kao s "mrtvim psom", danas se često s Praxisom tako postupa. Naravno, danas bi i bilo kakva idolatrija Praxisa bila kontraproduktivna. U radu Škole i u časopisu surađivali su ljudi od krvi i mesa sa svojim vrlinama i manama, te različitim intelektualnim potencijalima. Potrebno je tek dovesti naše živote u kakvu-takvu normalu; da ne smatram neprijateljem netkoga tko ne dijeli moja mišljenja o Praxisu, i da on zbog toga što ja mislim, ne smatra da sam ja njegov neprijatelj. U tu raspravu treba uključiti jedan duh pristojnosti i tolerancije. Jednostavno rečeno - da se uljudimo i pokušamo stvoriti jedno pristojno društvo, u kojem će ljudi najrazličitijih orijentacija moći funkcionirati u svim onim stvarima, koje u sebi nose ljudski potencijal. Bar toliko da neke osobe u javnim glasilima u Hrvatskoj, ne dignu hajku na mene što sam spomenuo jednu banalnu, svima poznatu činjenicu, kao što se to dogodilo 2005. Riječ je o  potpuno neosnovanoj objedi Gorana Milića koju je u nedeljnom Dnevniku HRT lansirao kao head line, a dobar dio tiska u Hrvatskoj obilato koristio. Tu konfuziju sam uvrstio u knjigu Buka i bijes, koju sam 2006. godine  i objavio.

Što mislite o prosvjedima 15.10 i krizi neoliberalnog modela kojoj svjedočimo?

To je prije svega izraz frustracije izazvane svjetskom krizom, nesigurnošću egzistencije, čak i u tako visokorazvijenim zemljama, kao što su SAD. "Okupaciju Wall Streeta" shvaćam kao početak procesa ograničavanja, pa i razaranja moći, financijskih, vojnih i političkih oligarhija u svijetu. Ne znam mogu li sami prosvjedi donijeti neku efikasnu i efektivnu pomoć ljudima, jer je sam pokret još uvijek u začetku. Ali, ne smijemo se prema tom pokretu odnositi sa stajališta arogantnog, nekritičkog znanja tvrdeći da se ne može ništa uraditi, jer su svjetske banke i institucije jako moćne. Ne smije se podcjenjivati što je u ovom trenutku taj pokret spontan, što nema organizacijsku strukturu i komunikaciju, kao i prepoznatljive vođe. No, to ne znači da ovi pokreti, kao i oni alterglobalistički, u sebi ne nose oslobodilački potencijal. Hoću reći - u onoj mjeri u kojoj nosi oslobodilački potencijal i ideal slobode, u toj mjeri će i uspjeti. A to ćemo još vidjeti.

Mali čovjek uvijek može nešto uraditi da sačuva svoju ljudskost, da uspravno stoji i da osigura neku perspektivu u budućnosti. Vjerujem u potencijal tog malog čovjeka. Ne vjerujem u velike parole i vođe. Bio mi je vrlo drag Benignijev film Život je lijep jer pokazuje da mali čovjek u najočajnijim uvjetima može da bude veliki čovjek. Pretpostavljam da se među tim prosvjednicima danas širom svijeta, uključujući i Hrvatsku i Srbiju, mogu naći takvi mali veliki ljudi.

Prosvjedi se organiziraju na način da ljudi na trgovima uz pomoć generalnih skupština ili plenuma odlučuju o daljnjem tijeku djelovanja. Što mislite o tome?

Ti će prosvjedi sada biti podcjenjivani. No, ne zaboravimo da je kolijevka demokracije atenska Agora. I da je sve počelo na trgovima. Oni koji arogantno tvrde da od toga neće biti ništa, neka ne zaborave da je uvijek bilo jako malo ljudi kad se neki pokret uspostavljao, i da se kasnije taj pokret pretvorio u realnu društvenu silu, koja je svijetu donijela promjene. Dovoljno je pogledati povijest pojedinih revolucija i vjerskih pokreta. Sam partizanski pokret je u trenutku ustanka bio više nego slab u odnosu na okupacijsku silu, a pogledajte rezultat.

jaksic-2.jpg jaksic-2.jpg

Što mislite o EU koja na polju ekonomije predstavlja i podržava u velikoj mjeri ideje i programe protiv kojih se ljudi danas bune?

Treba reći da ne postoji jedna Evropa. To je velika ideja. Francuski filozof Jeane Pierre Faye je na osnovi ničeanskih ideja razvio misao o jednoj Evropi, koja, na žalost, ne postoji. Čak ne postoji ni nešto što bi se nazvalo jedna EU.

Evropska unija je realno konglomerat na globalnom planu, kao što je na mikro planu bio Praxis. Veliku ideju jedne Evrope veoma podržavam, ali treba imati u vidu da je EU u isto vrijeme institucija s velikom birokratskom moći, pa tako, na primjer, svi krastavci moraju biti istog oblika. Ideju ujedinjene Evrope poražavaju gluposti i sebičnost velikih birokracija, banaka i korporacija.

Nemojmo se zavaravati: evropska birokracija traži i nalazi na Balkanu poslušnike, a ne nezavisne i kritički orijentirane suradnike

Pribojavam se da lumpen elite balkanskih državica koje su, nemojmo se varati, pod protektoratom EU birokratije, upravo imaju u vidu tu birokratsku moć EU kojoj su okrenute, a ne kulturne, ekonomske i političke potencijale, raskoš različitosti, ujedinjene Evrope. Nemojmo se zavaravati: evropska birokracija traži i nalazi na Balkanu poslušnike, a ne nezavisne i kritički orijentirane suradnike. Domaćim političkim krugovima je stalo da postanu bar mali, neznatan, dio te velike moći. To je zabrinjavajuće, kako za zemlje, koje su kandidati, kao i one koje su već dio EU. Upozorio bih da se pogleda procenat nezaposlenosti u Sloveniji.

U Hrvatskoj je započela kampanja oko referenduma za ulazak u EU. Jedini protivnici EU nalaze se na oprečnim ideološki stranama - radikalno desni nacionalisti i radikalno ljevičarski protivnici neoliberalnih trendova. Što mislite o tome?

Pratim promidžbu EU na hrvatskim elektronskim medijima sa simpatijom i blagim smiješkom. Raduje me da će Hrvatska uskoro ući u EU. Nadam se da će s ulaskom u EU u Hrvatskoj biti nešto više pameti i racionalnosti, a manje korupcije i političke gluposti, ostrašćenosti i isključivosti. EU takođe nije oslobođena nedostataka, pa građani Hrvatske ne trebaju očekivati neki neposredni boljitak, ali im ulazak u EU otvara daleko bolje mogućnosti nego što ih imaju danas ili su ih imali jučer. Želim da pretpostavim da će Hrvatska pomoći i drugim balkanskim zemljama da se i one osvijeste što prije. Ali, ako hrvatske institucije prihvate aroganciju velikih birokratskih moći EU, i u to utope dosadašnji unutrašnji potencijal arogancije, bojim se da od boljitka za sve građane Balkana nema ništa.

To je paradoks. Sjetimo se arogancije u Sloveniji prilikom prijema u EU, upravo prema Hrvatskoj! Primjerice, Slovenija je kao federalna jedinica u maloj jugoslavenskoj federaciji imala veliku moć i utjecaj, koja je prevazilazila njen politički, ekonomski i kulturni potencijal. Slovenačka elita je tvrdila da je nacionalno, politički, ekonomski i kulturno ugrožavaju "južna braća". Kopala je rukama i nogama da izađe iz te male federacije, u kojoj su njene vođe skoro suvereno određivale "pravce našeg društvenog razvitka", da bi se dosta brzo po sticanju nezavisnosti uključila u ogromnu evropsku federaciju, u kojoj teško može i da postavi pitanje da li je njen identitet ugrožen! I Hrvatska je sigurno značila u jugoslovenskoj federaciji više nego što će značiti u velikoj evropskoj federaciji. Pri tome ne mislim da je loše što je iz jedne nedemokratske federacije izašla, ali me veoma zanima kako će hrvatski nacionalisti, koji ni malu federaciju nisu mogli podnijeti, podnijeti ovu veliku. Radoznao sam kako će to u budućnosti izgledati. A hrvatskim građanima želim da im bude bolje u velikoj evropskoj federaciji.

A što je sa Srbijom? Možete li na generalnoj razini detektirati koji su glavni problemi suvremenog srpskog društva? Što je s nacionalizmom? Gdje tražiti uzroke netrpeljivosti koja se ogleda primjerice u odnosu prema gay populaciji (neodržavanje prajda)? Kolika je uloga Crkve u takvim kretanjima?

Nadam se da će s ulaskom u EU u Hrvatskoj biti nešto više pameti i racionalnosti, a manje korupcije i političke gluposti, ostrašćenosti i isključivosti

Srbija je u skoro bezizlaznoj situaciji, ne samo ekonomskoj i političkoj, nego kulturnoj i moralnoj. Ogromne egzistencijalne probleme građana Srbije u svakodnevnom životu zapljuskuju i prikrivaju skoro nedeljni valovi raznih afera, političkih floskula tipa "I Evropa i Kosovo" i lažnih populističkih obećanja. Šta to znači ne znaju više ni oni koji ih svakodnevno ponavljaju. U medijima se, primjerice, bilježi svaki, i najmanji incident u kojem su Srbi sa Kosova žrtve, ali nema ni govora da se pomenu ogromne teškoće s kojima se susreću Albanci sa Kosova, po Ustavu republike Srbije, također građani Srbije. Niko se ne pita šta je država Srbija činila, što čini ili će činiti za Albance sa Kosova kao građane Srbije, ako je "Kosovo deo Srbije". S druge strane, više je nego očigledno da i kosovske albanske vlasti nemaju u svojoj agendi rješavanje egzistencijalnih problema Srba koji žive na Kosovu i u Metohiji. Kao da bi svi htjeli zemlju bez ljudi! I Srbi i Albanci su zarobljenici svojih nacionalnih kvazimitova!

U Srbiji je za znatan dio građana/građanki problem glad, ali ih i vlast i opozicija, s časnim i rijetkim izuzetcima, hrani kvazipatriotskim tiradama. Tim tiradama ponekad ton daje dio visokog sveštenstva Srpske pravoslavne crkve, koji veoma dobro zna podići luksuzni vladičanski dvor, ali ne zna učestvovati u izgradnji nekog dječijeg vrtića, škole ili igrališta. O bolnicama i da se ne govori. Nacionalistički populizam je i dalje dominantan u javnom životu! Netrpeljivost prema drugom i drukčijem i dalje je dominantna crta javnosti u Srbiji. Dakle, u Srbiji se živi loše, možda nešto lošije nego u Hrvatskoj i nešto bolje nego u Bosni i Hercegovini.

<
Vezane vijesti