Srebrenica, dostojanstvo i život žrtve: Povodom petnaest godina zločina istodobno su se napinjale utvare ljudskosti i živi pojmovi ljudskosti, dva i po sata glasnih političkih govora koji nameću proceduru i hijerahiju žalovanja, a potom u ljudskoj tišini i vezi, kako to i priliči, slijedi oplakivanje i žalovanje bliskih.

Pokop je bio mjesto ljudske identifikacije, jedini tren kada se u Potočarima,  ovog uzavrelog  11. srpnja, upravo mogućnošću pokapanja  u istom momentu   dogodio  čin  ljudske   identifikacije i ljudske integracije  svakog ponaosob ubijenog u masakru u Srebrenici prije petnaest godina. Svaka od osoba čiji  je tijelo  pronađeno, nakon što je petnaest godina stajala  u  registru  ciničnog naziva onih „neidentificiranih/neidentifikovanih"  obznanjivanjem  smrti  skončala je agoniju   čekaonice u kojoj su dozvole za  pokop svakom godinom bivale sve  neizvjesnije. Svjedoci te ljudski razvlašćujuće i ljudski nepodnošljive neizvjesnosti preostali su članovi/ce   njihovih obitelji,  najčešće žene  koje Aleksandar Hemon  u svom znakovitom tekstu Srebrenička mreža[i] naziva  čvorištima koja nemaju  mrežu, njihovi bližnji i tek poneki  suputnik/ica kojem/kojoj je zbog ljudske brige stalo. Ovdje svjesno previđam političke elite i njihove geste, one kojima  prostor ljudske brige seže do funkcionalnih  granica njihove političke profesije, nerijetko ispražnjene od  ljudskosti.   

Neizrecivost traume zapinje  ili ovaj geopolitički   prostor  nije sposoban za njegovu proradu

Svatko tko je obitavao u statusu neidentificiranog tijela ili neidentificirane žrtve genocida u Srebrenici   tako je objavom smrti   postao  ljudsko biće, a kolektivnim javnim ritualom  zajedničkog ukopa dobio ljudsko uprizorenje  i ime  u kojem je skupljeno vrijeme života i ono  koje identifikacijski biljeg životnog postojanja tek priziva. To vrijeme, koje zbog  implicitnog kondicionala sabijenog u nadi da će se  osoba koja se vodi kao nestala ili neidentificirana „pojaviti",  funkcionira u protulinearnoj maniri  uvijek  kao moguće i utoliko je priziv/ajuće. Kako za žrtve ovog neljudskog zločina tako i za one koje su ih sve vrijeme potraživale,   prošlo i svršeno vrijeme zbiva se  i ujedno  zaključuje  u zasjeku kondicionala,  rezom sučeljavanja s  mrtvim tijelom/ostacima mrtvih tijela bliskih bića. Dok javna objava   pokopa upućuje na samo postojanje njihovih  življenih  života  dajući im  simbolički  jednokratno priznanje, a smještajući njihov život u formatirano, događajno-ratničko vrijeme skrućuje time  smisao  njihova postojanja,   vrijeme „između", ono poderanih života, okljaštrenog smisla  i  čekanja pokopa, a ne bi li se uopće moglo krenuti dalje,  vrijeme je koje izmiče ljudskom kodiranju. Neizrecivost traume zapinje  ili ovaj geopolitički   prostor  nije sposoban za njegovu proradu.  Proces   dehumanizacije koji je posrijedi   ubrzano radi na njegovu prebrisavanju, a iskustva  onih koji su živući svjedoci/kinje bahatosti ubijanja valja, čini se,  što prije  izokrenuti u amneziju, poricanje i/li ušutkanu povijesnu naraciju. Cilj je, kako  je u svom tekstu  Etičko-politička zaviještanja lica i ožiljaka: Bosanske priče i traume kao imenice  ženskog roda u množini napisala Jasmina Husanović, pozivajući se  na Jenny Edkins, „oporaviti žrtve  i ponovno ih uključiti u strukture moći, ali na način da ih se učini bezopasnima, odnosno dijelom vlastite reprodukcije."[ii]

e li uvjet postanka bićem moguć samo u sferi političkog, je li  uvjet zadobivanja ljudskog lica nanovo moguć tek  artikulacijom u javnom diskurzu ili ritualu?

Nela i ja iz Zagreba zajedno s Teufikom i Senadom iz Vive Žene iz Tuzle, stigosmo. Stojim zgužvana u masi  na brežuljastoj ledini s nebom koje na sve strane  prži  umnogostručujući „goruću bol". Ona, poput  žalosti, tugovanja, sjećanja i bijesa,  a što  prema  Nadiji Seremitakis, pokazuju primjeri maniatskih naricaljki u Grčkoj[iii], peče, „otapajući" subjekt boli u posmrtnom obredu i diskursima žalovanja.  Utopljena u množinu nepregledne  i ljepljive tjelesnosti oko istog čina,    sve vrijeme mi zvoni spomenuta Jasminina  dvojba/misao  kako je godišnja komemoracija identificiranih žrtava koje su pronađene u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari tog 11. srpnja, zapravo prikaz  te normalizacije  povezom paradne elite i preživjelih žrtava, a mi drugi,  koji su ponukani različitim motivima, tu pristigli, funkcioniramo tek kao njeni koletaralni svjedoci/kinje.    Umještanje tog  poveza,  premda rasporivog,  čini se upravo  zato  da bi se  zlo nemišljenja,  kako ovom  pregnantnom metaforom  Vlasta Jalušič[iv] označava posttotalitarno vrijeme,  ustoličilo više kao ekces, a ne kao razlog istinske  ljudske  zabrinutosti i  kritičke refleksije.  Ne bi li se u prividu  trenutnog zajedništva komemoracije  odgodilo sučeljavanje političke odgovornosti, J politički instant-efektima prekrila raspuklina između preživjelih i političkih preživljavatelja,  a  empatijom,   umetnutom u političke govore putem infantilnih sricanja  srama i  samopriznanja  poneke pogreške,  simulirala  politička  nedužnost.  

Povodom   petnaest godina zločina u  Srebrenici istodobno su se napinjale  utvare ljudskosti i živi pojmovi ljudskosti,  dva i po sata  glasnih političkih govora  koji nameću proceduru i hijerahiju žalovanja, a potom u ljudskoj tišini i vezi, kako to i priliči, slijedi  oplakivanje i  žalovanje bliskih. Uz vjerski obred,  javnim činom  pokopa u kojem je  tisuće ruku  u dvije ljudske spirale  nosilo lijesove tijela svojih bliskih popraćeno javnim oglašavanjem svih  775 imena  koja su hodala  između nas,  najzornije je rasparan taj hinjeni  povez političke brižnosti, a  ljudske mreže koje Hemon spominje kao da su  ponovno uspostavljene. Helikopteri  su već  bili u zraku,   a i pristojna količina tjelohranitelja uzmakla je s improviziranih točaka glavnog podija. 

Je li uvjet postanka bićem moguć samo u sferi političkog, je li  uvjet zadobivanja ljudskog lica nanovo moguć tek  artikulacijom u javnom diskurzu ili ritualu,  razmišljam intenzivno upijajući imena koja čine gubitak i ranjivost zbiljskim, a žrtve životnima. Ne shvaćajući da, dok pomno slušam ona koja tek valja upisati,  nepomično  zurim  u imena i prezimena onih, abecednim redom već uklesanih,  našavši se pred  bijelom blagopolegnutom mramornom pločom svih s prezimenom koje započinje sa slovom s (Sulić, Sulejmanspahić, S...).   Prezimena i muška imena u nizu, redom popisana, slika bošnjačkih muškaraca i dječaka između 12 i 77 godina,  žrtava planskog masakra u Srebrenici prije petnaest godina,  bode/boli,  i tek ponegdje  žensko ime. Razdvajanje  žena i djece od muškaraca i dječaka  u ratu ne samo što signalizira  patrijarhalno-frontovsku geneaologiju, ono je uvijek uvertira u smrt.

Žene i žene Srebrenice. Uz jasnu poruku „Nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici", Žene u crnom   započele su svoju solidarnost sa ženama iz Srebrenice  u Beogradu,  umjetničko-aktivističkom akcijom  znakovitog naziva: Par cipela - jedan život. „Što čini život  dostojan žalovanja?", pitanje koje  u svojoj knjizi Precarious Life, The Powers of Mourning and Violence postavlja  Judith  Butler, upravo  na primjeru Srebrenice  razotkriva  urgentnost pitanja koje mu prethodi,  a glasi: „Čiji životi se smatraju životima?"[v]

 


Autirica je aktivistkinja i profesorica Odjela za sociologiju na Sveučilištu u Zadru. (op.ur.)

 


[i] Hemon, Aleksandar, „Srebrenička mreža", Hemonwood, Dani, br.420, 1.srpnja 2005.

[ii] Husanović Jasmina, „Etičko-politička zaviještanja lica i ožiljaka: Bosanske priče i traume kao imenice  ženskog roda u množini", Treća, 1, vol.IX, 2007, 66.

[iii]  Seremitakis,  C. Nadia, „Sjećanja na razrješenje sukoba: političko nasilje, posttraumatski stres i kulturne promjene prema demokraciji", u Kašić, Biljana (ur.)  Žene i politika mira. Prilozi ženskoj kulturi otpora/Women and the Politics of Peace:Contributions  to a Culture of Women's Resistance,  Zagreb:Centar za ženske studije,  1997, 130.

[iv] Jalušič, Vlasta, Zlo nemišljenja. Arendtovske vaje v razumevanju posttotalitarne dobe in kolektivnih zločinov, Ljubljana:Mirovni Inštitut,  2009.

[v] Butler, Judith, Precarious  Life, The Powers of Mourning and Violence, London& New York: Verso, 2006, 20.

Ključne riječi: srebrenica
<
Vezane vijesti