Pošten svijet trebao bi pljeskati da mu otpadnu dlanovi jer je jučer napokon uhapšen opasni lisac Mladen Barišić, dugogodišnji rizničar HDZ-a i moćni ravnatelj Carinske uprave. Umjesto toga, od tog hapšenja diže ti se želudac. Ne zato što bi itko vjerovao da se sirotog Barišića progoni nevinoga, nego zato što njegov slučaj jasno pokazuje kakva je zemlja u kojoj podižemo svoju djecu.

Tragična je, naime, spoznaja da do neba sumnjivi Barišić u Hrvatskoj može i smije biti istraživan i uhapšen tek nakon što je Barišićev politički mecena, premijer Ivo Sanader, dao petama vjetra i nakon što je u HDZ-u Jadranke Kosor otvoren lov na sve njegove intimuse, jatake i savjetnike.

Budući da su se Mladen Bajić i ekipe policijskih istražitelja odlučno mobilizirali oko notornog Barišića tek u tim novim okolnostima, posve je evidentno da bi Barišić, kao i svi drugi Barišići, čija nas vratolomna propast nadražuje iz medija, mirno i sretno dovršili svoje političke, dužnosničke i financijske karijere da se nije dogodio faktor Sanader.

Naime, o Barišićevom djelu organi gonjenja nisu najednom saznali putem američkog satelita koji klizi Mliječnom stazom. Razne kompromitantne informacije o ravnatelju Carinske uprave godinama su pod nosom zaštitnicima zakona, a morale su biti poznate čak i pravednoj Jadranki Kosor, čiju je predsjednički kampanju, kao rizničar HDZ-a, vodio upravo Mladen Barišić.

Iz tog nestrukturiranog, ali krajnje zanimljivog materijala koji je odavna u javnom opticaju, čini se, štoviše, da je afera Fimi media, za koju se sada privodi HDZ-ovog blagajnika, tek mačji kašalj prema onome što bi se, iza sedam Barišićevih godina, našlo u Carinskoj upravi.

Recimo, o tome kako Barišić šefuje u Carini govorio je svuda gdje je mogao Robert Matijević, nekad pomoćnik ravnatelja Carine i šef službe za suzbijanje krijumčarenja, tip poznat po tome što je uhvatio na djelu razne velike švercere kave, nafte, cigareta i plavog dizela i zbog toga - sam stradao. Matijević je, dakle, dobio nogom u guzicu čim je Sanader 2003. postavio Barišića da vodi Carinu i još mu je kafkijanski natovareno na glavu da je upravo on pomagao krijumčarima kave, onima istima koje je osobno izručio tijelima kaznenog progona.

Čovjek je prošao tešku kalvariju, ali ga je sud oslobodio i vratio na posao. Matijević je, na primjer, do u tančine opisivao kako je Barišić ustrojio svoju privatnu Carinu sa jednom službenom i jednom osobnom pisarnicom kroz koju su prolazile povlaštene pošiljke.

O Barišićevom poslovanju Bajiću su mogli govoriti i drugi zaposlenici carine čija su imena poznata, a koji su, kao i Matijević, prijavljivali šverc, a onda su sadistički profesionalno upropašteni. Ni za što od toga, međutim, nikad nije bilo interesa. Na zviždaljku iz politike, sada bi sve to moglo postati zanimljivo i važno i, koliko god ta metoda bila prljava, bilo bi dobro da se to dogodi. No, stvarno nemamo čemu pljeskati kad živimo u državi gdje veliki kriminal eventualno može doći iza rešetaka samo i isključivo kao koleteralna žrtva političkih obrata u kojima su dojučerašnji zaštitnici mafije odjednom izgubili pozicije i moć.