O kakvim iracionalnim, da ne kažemo ludim, disproporcijama se radi možda najbolje ilustrira sljedeći podatak: od Srba, kojih je u Hrvatskoj nekih stotinjak hiljada, traži se da uštede osam puta više nego od, otprilike, dvomilijunskog seoskog stanovništva!

Koliko god čovjek prevrtao po glavi da nađe prikladnu riječ za to, ne uspijeva se otrgnuti jednoj koja mu se stalno vraća. Sramota! Jedino tako može se nazvati nedavna odluka saborske većine, predvođene HDZ-om, da u rebalansu budžeta najviše uskrati one kojima je pomoć najpotrebnija - ratnu sirotinju. Vlada je odlučila, a Sabor ravnodušno pristao na to da će se ove godine za povratak i stambeno zbrinjavanje izbjeglica te na razvoj područja od posebne državne skrbi izdvojiti gotovo duplo manje nego što je u prvoj verziji budžeta bilo predviđeno.

Precizno govoreći, svota izdvojena za to pala je s nešto više od milijarde i 160 milijuna kuna na nešto više od 612 milijuna, što je smanjenje od 47 posto. Vlada je, dakle, odlučila uštedjeti na povratnicima, najviše Srbima, golemu svotu od blizu 550 milijuna, koja izgleda još glomaznije kada se usporedi s ukupnom svotom za koju je smanjen budžet. To je oko 5,4 milijarde kuna, što znači da je povratničkoj sirotinjskoj starčadi nametnuto da uštedi otprilike desetinu onoga što će uštedjeti cijela država. Dakle, svaku desetu kunu! Sramota! Jedino tako može se nazvati nedavna odluka saborske većine, predvođene HDZ-om, da u rebalansu budžeta najviše uskrati one kojima je pomoć najpotrebnija - ratnu sirotinju

Nezainteresiranost prema "hrvatskom divljem istoku"

Premijer Sanader na sve to imao je reći samo toliko da svi moraju štedjeti, pa i Srbi, u čemu ne bi bilo ničega spornog da sredstva za, recimo, poljoprivredu nisu smanjena sa 2,6 milijardi na 2,53, dakle tričavih 70-ak milijuna. O kakvim iracionalnim, da ne kažemo ludim, disproporcijama se ovdje radi možda je najbolje izraziti ovako.

Od Srba, kojih je u Hrvatskoj 4,5 posto, dakle nekih stotinjak hiljada, traži se da uštede osam puta više (!) nego od, otprilike, dvomilijunskog seoskog stanovništva. Možda izraz "ludi" ipak bolje odgovara. Naravno, kada je premijer pokazao ovako zijevajuću nezainteresiranost prema "hrvatskom divljem istoku", kako je poslije "Oluje" Stipe Šuvar nazvao pasivne krajeve naseljene prorijeđenim srpskim stanovništvom - to se prenijelo i na ministre zadužene za obnovu i revitalizaciju tih područja. Dok su neki ministri navodno pokazali spremnost da se i šakama izbore da što bolje prođu u rebalansu, Petar Čobanković i Marina Matulović Dropulić otrpjeli su ovo maćehinsko desetkovanje svojih resora tako flegmatično kao da to nema nikakve veze s njima. Ili možda misle, vrag bi ga znao, da manje novca donosi manje brige. Pa zašto se onda nervirati što je, recimo, za ekshumacije srpskih žrtava rata izdvojeno šest puta manje novca, iako bez toga obitelji ne mogu računati na nikakve odštete, često ni na neki oblik socijalne pomoći.

Posebna priča su mediji kojima je, u već standardnoj plitkoći, ova tema, puna preteških ljudskih sudbina, bila zanimljiva samo iz estradno-političkog kuta hoće li i koliko ovo pokvariti odnose SDSS-a i HDZ-a. I hoće li više taj Pupovac prestati mahati praznim prijetnjama da će raskinuti tu koaliciju i izaći iz vlade, to već tako ide na živce, a bogami ne pridonosi ni jotu porastu tiraže. Ti preestradizirani mediji, koji se danas rugaju Pupovcu zbog neodlučnosti, a već sutra bi mogli i zbog boje kravate, nikada nisu razumjeli ni suštinu "povijesnog kompromisa" najveće hrvatske i najveće srpske stranke. A to je da barem u prvo vrijeme takav kompromis predstavlja optimalan način za uklanjanje ponajprije psiholoških barijera izniklih za rata u Hrvatskoj (koji je u velikoj mjeri imao obilježja građanskog rata, s masovnim odazivom s obje strane, a i s krivicom od koje ne može pobjeći nijedna od njih). No, i da uklanjanje tih barijera u glavama nije moguće bez "pozitivne diskriminacije" materijalno degradiranog srpskog življa, a baš je to sada dovedeno u pitanje.

Industrija žrtava partizanskog terora

I, naravno, kada to ovdašnji mediji nisu razumjeli (kao što nisu razumjeli ni neki ovdašnji srpski političari koji su mentalno ostali u devedesetima), oni već sutra mogu biti iskorišteni za kolportiranje atmosfere novog nepovjerenja. A prekosutra i za masovniju psihozu da su Srbi pretežak materijalni teret za hrvatsku državu, da su čak i glavni krivci, tko bi drugi, za krizu koja sada drma zemljom (iako na njih ne odlazi niti jedan posto državnog budžeta, poslije ovog rebalansa još i puno manje).

Nećemo ići toliko daleko pa tvrditi da se ovakve pijane teze podgrijavaju u promidžbenim špiritanama HDZ-a, još manje da iza toga stoji osobno premijer. Ali, nećemo ga bogami ni amnestirati od toga što se taj vonj već pomalo ćuti i što on ništa ne poduzima da mu se suprotstavi. Štoviše, reklo bi se da mu intimno i godi, jer odvlači pozornost od pravih uzroka problema u zemlji, a ovaj budžetski udar na Srbe najviše miriše baš na to.

Osim toga, nema sumnje da se ovim obavljaju psihološke pripreme i za lokalne izbore, na kojima će HDZ sasvim sigurno opet zaigrati na kartu stožerne hrvatske stranke. A, već sad se vidi, i potpiriti novi komunalni rat ustaša i partizana (na što su Srbi posebno senzibilizirani), što mu je, uostalom, i dosad lijepo polazilo od ruke. Za to su sada na raspolaganju i dva nova prekaljena agitatora, Ivan Zvonimir Čičak i Ivo Banac, koji su upravo pokrenuli pravu ekshumacijsku industriju otkrivanja žrtava partizanskog terora. Jasno da te žrtve treba prebrojati i dostojno komemorirati, ali kada to rade dvojica zagorjelih antikomunističkih zelota, usto i forenzičari-amateri koji mogu izmajmunirati što im je drago, još je jasnije da se radi o najobičnijoj manipulaciji mrtvima. A onda nema logičnijeg nego se zapitati nije li dio te manipulacije i spomenuto drastično budžetsko kresanje novca za ekshumacije srpskih žrtava iz rata 1991-95, koje će ih praktički zaustaviti ili sasvim usporiti.

Kao što se vidi, puno toga je u igri, pri čemu je budžetska pljuska koja je udarena Srbima u Hrvatskoj sasvim sigurno i eho promijenjene ruže vanjskopolitičkih vjetrova. Mislimo, naravno, na zastoj pristupnih pregovora Hrvatske s Evropskom unijom, za što je jedan od glavnih krivaca u neočekivanoj nacionalnoj uskogrudnosti slovenskih državnih vlasti, koje su očito preskočile previše stepenica kada je sama Slovenija ulazila u Uniju. Ali, ipak više upada u oči barem ista tolika tvrdikornost službenog Zagreba, koji je na inaćenje Ljubljane odgovorio s toliko zapjenjene nepopustljivosti kao da je priželjkivao da mu iz zapadnog susjedstva podmetnu nogu. Sada više ni od HDZ-ovaca nije teško izvući priznanje, istina u četiri oka, da pristupne pregovore treba na neko vrijeme staviti na led, čak se više ne koluta očima ni na mogućnost da Hrvatska uđe u EU isto kada i Srbija, ili nešto prije. Od Srba, kojih je u Hrvatskoj 4,5 posto, dakle nekih stotinjak hiljada, traži se da uštede osam puta više (!) nego od, otprilike, dvomilijunskog seoskog stanovništva

Iscrpljeni reformski kapaciteti HDZ-a

Očito je službena državna vlast otišla toliko daleko u zatezanju sa Slovenijom, i u to uvukla i golemi dio standardno povodljive hrvatske javnosti, da više ne može natrag a da ne bude optužena za izdaju (isto se dogodilo i u Sloveniji, tako da to sliči na uže s dvije omče za vješanje). Osim toga, HDZ-ovci ovim neizravno priznaju da su reformski kapaciteti ove stranke debelo iscrpljeni i da svaki korak dalje može antagonizirati stranački vrh sa stranačkom bazom. Ova posljednja je te reforme ionako uvijek smatrala taktičkim manevriranjem i meandriranjem, koje stranačko vodstvo treba progutati da bi se ušlo u EU i napokon izašlo iz balkanskog i ex-jugoslavenskog konteksta.

Ali, sada je s tim taktiziranjem, smatra frustrirano članstvo, dosta. Ušli smo u NATO, to je zasad više nego dovoljno, a ako nas Evropska unija još neće, dobro, možemo pričekati još neku godinu. Ali, to ćemo vrijeme iskoristiti da obnovimo neke izvorišne vrijednosti stranke i zbijemo ponovno redove, koji su se u posljednje vrijeme dosta poljuljali i prorijedili. To znači popraviti odnose s Crkvom, koji su se posljednjih godina dosta ohladili, uvesti više reda u pravosuđe koje se bez ranije stege previše opustilo. Eh da, i ponovno malo stisnuti i ožmikati hrvatske Srbe koji su se previše uzoholili ulaskom u centralnu državnu vlast.