Nakon što smo čitatelje nedavno obavijestili o vojno-političkim fantazmagorijama bivšeg glavnog urednika Slobodne Dalmacije, Mladena Plešea, čini se da je nedavni kadrovski transfer kojim je on postao glavni urednik Jutarnjeg lista, a koji se u EPH-u vodi pod kodnim imenom spašavaj što se spasiti da, počeo lučiti očekivane rezultate.

Nepročitana lektira

Jutarnji list od 3.4. 2008. u tekstu Hebrang: Svi trebaju tužiti Carlu objavio je reakcije niza viđenih ljudi s hrvatske političke scene na neke stvari koje Carla Del Ponte navodno iznosi u svojoj novo objavljenoj knjizi La caccia. Io e i criminali di guerra (Lov. Ja i ratni zločinci), u izdanju renomirane izdavačke kuće Feltrinelli iz Milana. Potaknuti skandaloznim pisanjem bivše haške tužiteljice i gnjevnim reakcijama prvih hrvatskih čitatelja knjige, potrudili smo se nabaviti talijanski original. I došli do senzacionalnog otkrića: sudeći po onome što govore, niti jedno od njih, kao ni novinari Jutarnjeg lista, nisu vidjeli, a kamoli pročitali Carline lovačke priče. Iz čega slijedi da njihove reakcije mnogo više govore o njima samima, njihovim projekcijama, fantazijama i traumama, negoli o knjizi, a ponajmanje o njenoj autorici. To da se čitatelji identificiraju s štivom koje čitaju i u njega inskribiraju vlastite stavove, normalna je stvar koja postaje problematična tek onda kada komentatori knjigu nisu niti prelistali.

Krenimo redom.

Na navodnu izjavu Carle del Ponte da su Srbi kurvini sinovi, a Hrvati podli kurvini sinovi u Jutarnjem listu pravedničkim patriotskim gnjevom obrušili su se i HDZ-ov Andrija Hebrang i bivša SDP-ova ministrica pravosuđa i aktualna zastupnica Ingrid Antičević-Marinović i HSP-ov Ante čapić. Hebrang tako u suptilnoj distinkciji između običnih kurvinih sinova i podlih kurvinih sinova pronalazi motive haške tužiteljice za optuživanja svih, od državnog vrha do znanih i neznanih, ali i za i njezino pogodovanje Srbima, dok se Ingrid Antičević-Marinović zaustavlja na rodoljubnom snebivanju: Monstruozno je i toliko ružno na takav način govoriti o jednom narodu, kaže ona. čapić, pak u toj metonimiji pronalazi opravdanje za svoju svekoliku politiku protivljenja suradnji s Tribunalom i nove opozicijske iskorake protiv svih onih koji su surađivali s Carlom del Ponte.


_{Foto: Prikriva li šef pravaša jal što on sam nije bio objekt 'posebne pažnje' bivše haaške tužiteljice?}

No, dobro, nervozno zgražanje nad jednom neukusnom literarnom figurom moglo bi se možda i shvatiti, ako već ne opravdati, kad ne bi bila riječ o falsifikatu i svojevrsnoj mentalnoj elipsi, odnosno zaključcima donesenima na temelju nepoznatih premisa. U izvorniku, naime, takvu kvalifikaciju Srba i Hrvata ne izriče Carla del Ponte, već ju ona, u nizu anegdota i memoarskih detalja, prepričava kao zapažanje jednog kanadskog odvjetnika koji je, po prirodi posla, dobro upoznao sve strane u ovdašnjim sukobima. Oni koji pamte rane devedesete, sjetiti će se da su slične dosjetke pripisivane raznim izvorima.

Ubacivanje frustracija

Izazovu da u nepročitano štivo ubace malo vlastitih frustracija i osvete kroz prizmu muško-ženskih odnosa i rodno-spolnih stereotipa odnosa nisu odoljeli ni ratni ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak, niti poznati zagrebački odvjetnik Anto Nobilo, branitelj Hrvata optuženih u Haagu za ratne zločine. Evo o čemu je riječ. Prepričavajući kako su se slagale kockice u mozaiku otkrivanja Gotovininih skrovišta dok je bio u bijegu, Carla del Ponte navodi i informaciju prema kojoj su hrvatske tajne službe Gotovini ušle u trag nakon što ga je mobitelom nazvala supruga, pukovnica Dunja Zloić Gotovina, koja nije promijenila već upotrijebljenu SIM karticu, što je inače bio njihov uobičajeni postupak zametanja tragova. Na tom podatku, del Ponte, koja se je godinama bavila i brakorazvodnim parnicama i tako stekla dobar uvid u tamne strane i patološke potencijale bračnih odnosa, gradi literarno zanimljivu i legitimnu spekulaciju da je pukovnica Zlokić Gotovina možda naprosto bila nesmotrena, ali da je možda riječ i o namjernoj želji, ili barem nesvjesnoj omaški supruge da oda muža koji je mučki pobjegao, ostavivši nju i dijete na cjedilu i sada pustolovno putuje svijetom, odsjeda u luksuznim hotelima i održava odnose s drugim ženama. Uostalom, nije li to i slika koju nam o Gotovini nudi Nenad Ivanković u svojoj knjizi Ratnik, pustolov i general, iako iz drugačije perspektive. Ivanković je pun divljenja i razumijevanja za nepredvidljivog generala playboya koji je i ranije desetljećima uspijevao zatrti tragove, sijući usput svoje sjeme.

Takav doživljaj ipak ne bi trebalo očekivati od njegove supruge, niti od haške tužiteljice. Del Ponte u knjizi odaje i do sada široj publici nepoznati detalj, da je Gotovina, u trenutku kad ga je na Kanarima identificirala i uhvatila španjolska policija, bio u društvu jedne prelijepe žene. Naši muški solidarni moralisti, u tome, međutim, ne vide problem eventualne Gotovinine bračne nevjere i izdajstva, već u priču učitavaju namjeru Carle del Ponte da generalu uništi brak (Jarnjak). Nobilo, inače prilično brutalan u iznošenju činjeničnih dokaza, ovoga puta poseže za stereotipnim atributom ženstvenosti: Čak da to i jest istina, jedna dama bi to prešutjela, glasi njegov komentar na događaje prilikom Gotovinina uhićenja.



_{Foto: Snimka uhićenja je tu, a nigdje ljepotice!?}

Nije lako shvatiti zahtjev jednog odvjetnika da se tužiteljica za ratne zločine, dok piše memoare ponaša kao dama, umjesto da bude ono što jedino i treba biti pri takvom poslu: kroničarka i svjedokinja vremena. To nije jedini zlonamjerni propust kojeg Nobilo čini u svojoj interpretaciji. Haška je tužiteljica, naime, ipak pokazala mnogo smisla za diskreciju, na što ju baš ništa ne obvezuje, jer je osobno od španjolske policije tražila da se ne objavljuju podaci i fotografiju prekrasne žene koja je bila s Gotovinom u društvu u trenutku hapšenja. Njen identitet ne otkriva niti u memoarima. Nobilo taj detalj, sasvim ne-džentlmenski prema Carli del Ponte prešućuje, iako mu je, kao i mnogim drugi, insajderiima vjerojatno odavno poznat.

Vrhunac projekcija

Do vrhunca seksualiziranih projekcija i mužjačkih frustracija neke od navodnih poznavatelja knjige doveo je detalj u kojem Carla del Ponte opisuje generala Gotovinu kao čovjeka oštrog pogleda, čvrste brade, smrtno zgodnog u hrvatskoj uniformi. Iako to čini prvenstveno stoga da bi naglasila razliku između Gotovine i srpskih bjegunaca, šlampavih i nediscipliniranih četnika Mladića i Karadžića, hrvatski političari/vojnici jednostavno nisu mogli podnijeti da jedna moćna žena, koja im je godinama zagorčavala život i remetila snove, iznosi svoja opažanja o fizičkom izgledu njihovog generala. Kao da je duboko povrijedila i njegovu vlastitu muškost, ražalovani general Ante Kotromanović, novoregrutirana Milanovićeva uzdanica za socijal-demokratski pogled na pitanja rata i veterane, izvodi slijedeći zaključak: On (Gotovina) je valjda fikcija muškarca kakvog ona nikada u životu nije imala, a Ante čapić (zašto se svi oni zovu Ante – op.ur.?) da je Carla očito bila posebno narajcana na Gotovinu, pa sada baca kost između njega i supruge. Nazdravlje! Ovakvo javno blebetanje koje razotkriva mnogo više nego što autori lascivnih komentara mogu i naslutiti, svagdje u svijetu izazvalo bi skandal barem onakvih razmjera koji je zadesio finskog ministra vanjskih poslova zbog slanja SMS poruka jednoj seks djelatnici. Ovdje je to valjda vjerodostojni doprinos političkom kredibilitetu.


_{Foto: Sotonizacija Carle del Ponte jedna je od brojnih stvari koje hrvatski i srpski ekstremzam čine vrlo teško razlučivima}

Iz pomnijeg čitanja Lova saznajemo da za konačno i precizno lociranje Gotovinina boravišta ipak nisu zaslužne ni hrvatske tajne službe, ni izdaja prevarene žene, ni Carla del Ponte, već jedna sasvim druga žena - Florence Hartmann. Nakon što je u haaško tužilaštvo pristigla vijest da je Gotovina lociran negdje na Kanarskim otocima, ali se nije točno znalo gdje, u skladu sa notornom obavještajnom formulom da se 90 posto tajnih podataka nalazi u javno dostupnim izvorima koje samo treba znati inteligentno povezati, Hartmann, koja dobro govori mješavinu regionalnih jezika, prisjetila se je Ivankovićeve knjige u kojoj je opisan i Gotovinin boravak i prijateljevanja na Tenerifima, gdje se bio sklonio nakon izlaska iz Legije stranaca, učio španjolski i pripremao za posao instruktora u Latinskoj Americi. I to je bilo presudno za uspjeh španjolske policije u akciji lova na generala.

Nekoliko riječi o Ivankoviću

Iako Nenad Ivanković nije predmet našeg interesa, zbog odlučne uloge koju je u lociranju i hvatanju Gotovine odigralo njegovo razmetljivo pisanje - za koje je zacijelo dobio i generalovu autorizaciju - treba i njemu posvetiti nekoliko riječi. Ivanković je, naime, i sam paradigmatični lik hrvatske tranzicije, o kojem bi vrijedilo napisati roman, ili barem snimiti TV seriju. Jedino što to nikako ne bi smio režirati Jakov Sedlar, već netko tko ima balzakovski smisao za naturalističko istinito opisivanje ljudskih mjena u povijesnim turbulencijama. Od komunističkog lojaliste, denuncijanta i kritičara Crkve, Ivanković se prometnuo u jednog od najpatetičnijih sljedbenika i hagiografa Franje Tuđmana. U njemu je, kažu poznavatelji, pronašao drugog oca, nakon što ga se je odrekao onaj pravi, tvrdokorni, ali dosljedni boljševik Zvonko Ivanković Vonta. Iz Nenadove bogate i prevrtljive političke i novinarske karijere, podsjetit ćemo tek da je riječ o čovjeku koji je zadao posljednji udarac dnevnom listu Vjesnik. Vjesnik koje je, doduše, uvijek državno i državotvorno glasilo, nekada je ipak bio najbolje profesionalno i kadrovski opremljen dnevnik u zemlji s velikim potencijalom da postane primjereno javno glasilo. Točno je i da su srozavanju Vjesnika doprinijeli i Ivankovićev prethodnik, kasnije državni tajnik u MVP-u Hidajet Biščević, kao i nasljednik Krešimir Fijačko, čovjek koji se po svjetskim kasinima običavao kockati državnim novcem. Ali, nakon odlaska Nenada Ivankovića, s menedžerskom otpremninom u iznosu koji se mjerio u stotinama tisuća kuna, Vjesniku više nije bilo spasa.

Ratnik, pustolov i general publicistički je uradak koji nudi idealiziranu sliku Gotovine kao avanturista, nepouzdanog tipa bliskog svjetskom podzemlju, neodoljivog ženama na svim kontinentima, dobrog katolika i časnog generala. Točno tako da bi se zadovoljili balkanski talozi hrvatskog popularnog ukusa koji se još uvijek divi mitskoj slici o vucima, hajducima i konjokradicama, sada u uniformi hrvatskog generala.

Nekoliko riječi o Jutarnjem

Da bismo ju zaokružili, moramo se nakratko vratiti na početak ove investigativne kronike. Odlazak Tomislava Wrussa i dolazak Mladena Pleše na mjesto glavnog i odgovornog urednika Jutarnjeg lista, koincidirao je s desetogodišnjicom tog političkog tabloida koji je u proteklom razdoblju imao i neke svijetle trenutke. Tom prigodom u Jutarnjem je objavljen programatski tekst Tomislava Wrussa, sadašnjeg predsjednika EPH Muldimedija 10 godina Jutarnjeg: List vječnih promjena .



Uz ponešto napora iz njega iščitavamo da smisao novinarstva, u postmodernističkoj eri multimedijalnosti, isprepletenih mreža i novih komunikacijskih formata koji omogućuju da potrošači sadržaja postaju proizvođači, više nije kreiranje novina kao informativnog medija i materijalne činjenice, već se ono bavi artikulacijom žudnje za novim, drugačijim, kvalitetnijim životom i boljim sutra. Ma što to značilo, utemeljitelj na odlasku uvjerava (preostale) konzumente običnih novina da će Jutarnji i dalje postavljati presudna pitanja i boriti se protiv banalizacije javnog života, demagogije i podilaženja. Neki bi zadrti analitičar diskursa mogao prigovoriti da je sve to čudna mješavina soc-realističkih fraza u funkciji nastojanja da se dodatni profiti počnu izvlačiti iz relativno nekontrolirane sfere Interneta, portala i blogosfere, koji klasičnim novinama sve više izbijaju tlo pod nogama i kontrolu nad informacijama. Promućurniji vlasnici, izdavači i direktori novih segmenata njihovih kompanija tu eksploziju informacija i kreativnosti pokušavaju sada nekako preusmjeriti na vlastiti mlin. Od potrošača/proizvođača sadržaja, za sitne pare, kupovat će i ponovo im prodavati njihove vlastite sadržaje, dakako lišeni obaveze kontrole kvalitete i važnosti tih sadržaja. Oni ionako samo artikuliraju žudnju. Novi direktor EPH-ovih multimedija obećava nam, doduše, da će u Jutarnjem i dalje pisati najbolji autori, koji će proizvoditi najkvalitetniji sadržaj, ali u viziji koju je podastro, to zvuči nekako demodirano i passe, poput kakvog informativnog fosila. Tekstuljak o Carli del Ponte kojeg smo ovdje dekonstruirali dokazuje suprotno: trend potpunog srozavanje kvalitete i stila u mediju od kojeg se to još uvijek očekuje. Na većem uzorku uočavaju to i glasovi iz budućnosti, komentari na Wrussov tekst, pristigli od potrošača/proizvođača novih medija.

Tagovi: eph, Carla del Ponte, Mladen Pleše, analiza medija