Osnov za oslobađajuću presudu je zakonski, a ne politički niti Hamurabijev. Tim je riječima Dragomir Gerasimović, predsjedavajući sudskog vijeća Višeg suda u Beogradu, oslobodio šestero srpskih anarhista od optužnice po kojoj su bacanjem molotovljevih koktela na zgradu grčkog veleposlanstva 25. kolovoza 2009. izazvali opću opasnost. Slučaj je privukao pažnju srpske, ali i inozemne, javnosti naročito zbog toga što su anarhisti prvotno optuženi za međunarodni terorizam, što je promijenjeno tek 23. ožujka ove godine. S obzirom da je ukupna materijalna šteta iznosila 18 eura, veliki dio civilne scene i intelektualne javnosti zgražao se nad optužnicom - i činjenicom da su optuženi u pritvoru proveli čitavih šest mjeseci čekajući početak suđenja - smatrajući kako je riječ o političkom procesu smišljenom da pokaže kako se Srbija trudi sankcionirati pripadnike radikalnih političkih opcija. Naime, za spaljivanje američke zastave i napade na hrvatsko i slovensko veleposlanstvo tijekom prosvjeda "Kosova je Srbija", održanog 21. veljače 2008. godine, optužena je svega jedna osoba, i to za činjenje "teškog djela protiv opće sigurnosti" te je puštena da se brani sa slobode, što je izazvalo oštre reakcije stranih političkih dužnosnika.

Direktna demokracija

"Svakako je jedan od razloga za tako oštru reakciju države potreba da se stvori privid o balansiranoj politici, naime, u posljednje vrijeme bilo je nekih represija nad ekstremnom desnicom", kaže Ratibor Trivunac, član Anarhosindikalističke inicijative (ASI) i jedan od optuženih u postupku. Trivunac je jedan od najaktivnijih srpskih anarhista, a po njegovim riječima, sama ASI je prije hapšenja njenih članova određena da djeluje kao sekretarijat Anarhosindikalističke internacionale, međunarodnog udruženja koje okuplja desetine i stotine tisuća anarhosindikalista iz šesnaest zemalja.

Sam pojam "anarhosindikalizam" odnosi se na organizacije koje se bore za direktnu demokraciju, ukidanje države, kapitalizma, svih oblika hijerarhije i klasnog društva kroz revolucionarnu borbu i organiziranje u anarhističke sindikate. Tradicionalne sindikate smatraju birokratskim strukturama povezanim s vlastima, koje služe tek pacifikaciji radnika i očuvanju socijalnog mira, te koje se bore za prava radnika tek toliko da radnici imaju od čega živjeti, a često ni toliko. Krajnji cilj anarhosindikalista, koji postoje od kraja 19. stoljeća, uspostava je novog, egalitarnog društvenog poretka nazvanog "slobodarski komunizam", u kojem bi, po klasičnoj lijevo-utopijskoj devizi, svaki radnik uzimao ono što mu je potrebno, a davao onoliko koliko može. Za razliku od "ostalih" anarhista koji odbijaju ikakvo sudjelovanje u aktualnom poretku, anarhosindikalisti će za sebe reći da djeluju na rubu zakona, jer legalno registriraju svoje sindikate kako bi lakše djelovali unutar države. No, naglasak je na direktnim oblicima borbe za radnička prava, a protiv države i kapitalista - štrajkovima, blokadama putova, sabotažama, okupacijama radnih mjesta i drugim sredstvima. Ali, dok je u nekim zapadnim zemljama, poput Italije ili Španjolske, anarhosindikalizam ima dugu tradiciju i jaka uporišta u masama, na Balkanu je - s izuzetkom Grčke - on tek u povojima. Naime, komunisti su vrlo oštro progonili pobornike tih ideja.

"Food not bombs"

Što se anarhizma u Hrvatskoj tiče, razgovarali smo s Jelenom, aktivisticom koja je među nekoliko najaktivnijih pripadnika anarhističke scene u našoj zemlji, te je zamolila za anonimnost. "Anarhističku scenu u Hrvatskoj čini svega nekoliko ljudi koji su konstanta, a ostali dolaze i odlaze. Rekla bih da se radi o četrdesetak ljudi, koji se okupljaju uglavnom oko projekata kao što je zagrebački Food not bombs (Hrana, a ne oružje - kolektiv koji besplatno dijeli vegetarijansku hranu, uglavnom pripremljenu od viškova s tržnica i supermarketa koji bi inače završili u smeću), riječki Info shop Škatula te ostali projekti usmjereni na edukaciju. Najbrojnije demonstracije ikad koje su u Hrvatskoj održali anarhisti bile su usmjerene protiv rata u Afganistanu, kada se okupilo oko 200 ljudi", kaže Jelena.

S anarhističkom scenom svakako je povezano i skvotiranje, odnosno zauzimanje zapuštenih gradskih i privatnih objekata te njihovo pretvaranje u svojevrsne društvene centre te životni prostor. Posljednjih godina u Zagrebu su tako funkcionirala dva skvota - trešnjevačka Vila Kiseljak, napuštena već neko vrijeme, te bivša tvornica lijekova Medika pretvorena u alternativni kulturni centar.

Njen kolega Juraj, iz hrvatske organizacije MASA (Mreža anarhosindikalista) - koja ima simpatizere u gotovo svim većim gradovima - kaže kako su i poznatije manifestacije, kao što je Anarhistički sajam knjiga, ili anarho - izdavačka kuća Što čitaš izolirani fenomeni, namijenjeni samoj sceni. Smatra kako je glavni problem naše radničke klase - pasivnost, dok sindikati služe tek pacifikaciji radnika. Dodao je kako anarhisti podupiru i druge društvene inicijative. Naročito je istaknuo studentsku borbu za javno financirano obrazovanje te Zagreb Pride, a što se tiče samih aktivnosti MASA-e, kazao je kako su se u par primjera uspjeli izboriti za plaće svojih članova. S Jelenom smo, pak, razgovarali i o toliko spominjanom nasilju tijekom masovnih prosvjeda u Grčkoj.

Čije je nasilje

"Odbijamo pričati o nasilju izolirano od konteksta. Naime, uvijek se govori samo o nasilju nad privatnim vlasništvom, a ne govori se o nasilju države i kapitalista koji su to izazvali. Inače, u prosincu 2008. anarhisti su bili samo dio masovnih prosvjeda, sudjelovali su imigranti, nezaposleni i srednjoškolci. Napadane su agencije za privremeno zapošljavanje, banke, simboli države i kapitalizma. Napadi na vlasništvo građana bili su izolirani incidenti, a kapitalistički mediji uvijek pišu samo o tome. Grci nemaju osjećaj lojalnosti državi, koja je slaba i korumpirana, svi se sjećaju represija vojne hunte, i u najmanjem selu ima ljudi koji su bili u zatvoru, a tu je i povijest građanskog rata. Komunistička partija Grčke vrlo je militantna premda je i u parlamentu", reći će Jelena objašnjavajući uzroke rasprostranjenosti anarhizma u Grčkoj, u kojoj je više puta sudjelovala u prosvjedima. Kazala je kako su anarhisti i antiglobalisti ipak mnogo toga postigli posljednjih godina.

"Prosvjedima poput onih organiziranih povodom susreta svjetskih vođa ili foruma financijskih institucija konačno je do široke javnosti doprla svijest o tome što je to neoliberalna agenda, kako funkcioniraju MMF ili GATS sporazum, rekla je Jelena. Nismo odoljeli da je ne priupitamo da - ako su komunisti progonili anarhiste", a sada ipak donekle djeluju, ne bismo li mogli reći da je kapitalizam oslobodio anarhiste? "Kapitalizam dopušta slobodu samo dok smo bezopasni. U svijetu ima niz primjera hapšenja anarhista i optužbi za terorizam čim država posumnja da bi mogli utjecati na ljude", zaključila je naša sugovornica.

Davor Bilić mjesecima prisilno u Beogradu

Potporu beogradskim anarhistima pokušao je pružiti Zagrepčanin Davor Bilić te je ispred beogradske Palače pravde tijekom prvog ročišta u postupku protiv njih, sazvanog 17. veljače, istaknuo kartonski transparent s natpisom "Anarhizam nije terorizam". No, policija je vrlo brzo privela Bilića i pritvorila ga na 48 sati, a potom je protiv njega pokrenut postupak za ometanje pravde te mu je oduzeta putovnica, pa je Bilić već mjesecima prisilno u Beogradu.

"Namjeravao sam doći u Beograd samo na jedan dan, no dobio sam zabranu izlaska iz zemlje. Nekoliko puta obraćao sam se hrvatskom konzulatu, no nisu mi željeli pomoći. Optužni prijedlog protiv mene je odbijen, no tužilaštvo se žalilo i sada je sve na prizivnom sudu, koji je u velikoj gužvi, tako da sve može trajati mjesecima", kazao nam je Bilić. Iz našeg Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija (MVPEI), pak, kažu kako je veleposlanstvo u Beogradu u stalnom kontaktu s Bilićem, no da se ne mogu miješati u "meritum spora", niti izdati putni list s obzirom da se protiv Bilića vodi postupak. "Od nadležnih tijela Republike Srbije zamoljeno je za žurnost u rješavanju njegovog slučaja", rekli su iz MVPEI-a.