Uspije li Zoran Milanović dosljedno ostvariti svoj naum o predizborima za SDP-ovog kandidata za predsjednika Republike, bit će to značajan korak naprijed kojim će se potvrditi trend rekonstituiranja SDP-a u novu demokratsku stranku za XXI. stoljeće.

Štoviše, hrvatski bi primjer mogao ući u novo izdanje glasovite Lipsetove "Enciklopedije demokracije", koja kao zemlje značajnog iskoraka u stranačkoj demokratskoj konstituciji ističe SAD, Kanadu, Italiju, Čile, Urugvaj i Južnu Koreju, u kojima jedna ili više stranaka već prakticiraju predizbore.

Doduše, pred dvije godine je i Armenska revolucionarna federacija (članica Socijalističke internacionale) uvela predizbore za selekciju kandidata za predsjedničke izbore, ali zbog opće loše ocjene stanja demokracije u ovoj tranzicijskoj zemlji politolozi su ovaj slučaj ocijenili tek kao mali korak u demokratskom sazrijevanju.

No, ako se sada u SDP-u provedu predizbori za predsjedničkog kandidata, to će već značiti pretvaranje izoliranog slučaja (kada je svojevremeno SDP uveo predizbore za predsjednika stranke) u stalnu praksu. Svakako bi nam godilo da možemo reći da se nešto pozitivno događa u našoj zemlji što možemo istaknuti i za primjer drugima, iako je sasvim sigurno da ovaj primjer neće slijediti druge stranke koje su još uvijek organizirane na načelu autoritarnog vodstva kao HDZ ili poluautoritarnog, kao sve druge.

Otklon od političkih špekulacija

Predizborima se mogla pohvaliti i Ladonja, politička grupacija Plinia Cuccurina koja se natjecala na županijskim izborima u Istri. Ovakav način isticanja stranačkog kandidata za predsjedničku utrku dodatno bi utjecao na demokratiziranje SDP-a i na otklanjanje svakog oblika političke špekulacije je li favorit Milanovića za predsjedničkog kandidata Ivo Josipović ili Ljubo Jurčić, ne zanemarujući ni druga dva moguća kandidata, vrlo uspješnog primorsko-goranskog župana Zlatka Komadinu i populistički popularnog Milana Bandića. Predizborima bi se tako začepila usta provladinim analitičarima koji uporno ponavljaju tezu o Milanovićevoj čvrstoj ruci unutar stranke, pri čemu se ti isti kritičari tobože svrstavaju na stranu »demokratičnijeg« Bandića koji, eto, unatoč izvojevanoj osobnoj pobjedi mora trpjeti Milanovićeve mjere kojima ga se nastoji obuzdati.

Istini za volju, ne samo Milanović već i cijela stranka moraju uporno inzistirati na promjeni zagrebačkog modela vladanja, koji doista oslikava autoritarnu strukturu vlasti gdje jedan čovjek odlučuje o previše toga. Uzmimo samo primjer »jedan čovjek - jedna skupština«, kada je Bandić supstituirao skupštine gradskih, javnih poduzeća svojom osobom: da smo već sada članovi EU, Zagreb se ne bi mogao kvalificirati za sredstva programa URBAN, jer propozicije toga programa EU baš traže širenje baze odlučivanja u gradovima. Uostalom, za demokratičniji model upravljanja u gradovima ne treba ići daleko u potragu, jer je baš Rijeka dobila i međunarodno priznanje kao grad kojim se upravlja na demokratičan i transparentan način, što bi trebalo poslužiti kao uzor i hrvatskoj metropoli.

No, predizbori u SDP-u svakako će utjecati na konsolidiranje prakse demokratske selekcije vodstva, a predsjednički kandidat koji iz tog procesa izađe imat će legitimitet članstva SDP-a i neće moći biti etiketiran kao plod kadrovskih kuhinja i dvorskih spletaka. U okviru takvih parametara bilo bi dobro da se ne ograničava kadnidatura samo na dva kandidata, Josipovića i Jurčića, iako će možda baš oni biti favoriti.

Širenje demokratske prakse

Prema Bandiću vladaju podijeljeni osjećaji, od onih kojima se sviđa njegov populizam (koji donosi glasove!) do onih koji ga smatraju nedemokratskom osobom, dok se Zlatka Komadinu u drugim sredinama doživljava kao eksponenta riječkog političkog miljea koji baš ne uživa preveliku popularnost u drugim dijelovima Hrvatske, za što su se potrudile i HDZ-ovske vlasti koje Rijeku i Primorsko-goransku županiju vide kao opasno rasadište crvenih i žutih vragova, što žitelji ovih krajeva ispaštaju već gotovo dva desetljeća. Kao što se svojevrsnim rasizmom može smatrati i demonizacija Hercegovaca u hrvatskom političkom diskursu, tako je na djelu i demonizacija riječko-primorsko-goranske i istarske politike koja je previše demokratična i efikasna za preostali dio Hrvatske u kojoj vladaju autoritarni politički vođe. Komadina stoga ispašta i zbog ovakvih stereotipa.

I zato se ti krajevi optužuju za nedostatak domoljublja, što je došlo do izražaja i u nedavnim kampanjama za lokalne izbore. Najbolji odgovor na to je širenje demokratske prakse na svim razinama u hrvatskoj politici i društvu. Zato bi predizbori u SDP-u i način na koji će se oni održati, mogli predstavljati korak naprijed u demokratskom sazrijevanju ne samo te stranke, već i cijele nacije - i ući u svjetsku enciklopediju, tek toliko da prekinemo nesretnu karmu loših primjera koje dajemo svijetu.