Evo najprije temeljne pretpostavke unutar koje funkcionira ovaj osvrt na Otvoreno pismo 'intelektualaca' Zoranu Milanoviću:

Način na koji Milan Bandić i gradska uprava vladaju gradom Zagrebom smrdi, smrdi, užasno smrdi!, rekli bi i vrtni patuljci. Korupciju i spregu s kriminalnim podzemljem Uskok već istražuje, iako čini se nevoljko. Interesna personalna unija s medijima (npr. javno-privatno partnerstvo s NCL-ovim Zagreb Newsom koje je tek stidljivo raskrinkano na portalima) kao i drugim središtima moći - poduzetničkima, financijskima, intelektualnima i kulturnima - vidljiva je na svakom koraku. Dovoljno je pogledati listu raspodjele gradskih sredstava, pa onda pratiti uzajamnu korist. A to je tek vidljiv i kvazi transparentan dio poslovične sante leda. Prevrtljivo podilaženje politici bilo koje denominacije, postalo je talk of the town, kao i populizam u svim manifestacijama Bandićeve vladavine. I kao posljednje, iako čini samu srž problema: gradonačelnik obnaša vlast bez jasno definiranih procedura, odluke se donose i politike provode netransparentno, a samoproglašavanje jedinim članom uprave gradskog Holdinga, Bandiću je otvorilo mogućnost da grad vodi kao privatno poduzeće, uz sveprisutni klijentelizam iliti rodijaštvo.

Ako tome pridodamo živopisni lik, odnosno gradonačelnikovu lukavu nedosljednost kojom uspijeva obezvrijediti svaku utemeljenu kritiku svog lika i djela, u čemu mu svesrdno pomažu mediji koji ga tretiraju ili kao ridikula, ili kao estradnu zvijezdu čiji je opstanak uvjetovan permanentnom proizvodnjom skandala koji nemaju veću političku težinu, niti duljinu trajanja od jučerašnje epizode nekog reality showa - imamo Zagreb u problemima.



Dakle, sve što je rečeno u famoznom Pismu intelektualaca o gradonačelniku i njegovim pobočnicima, potpisujem bez zadrške. Moglo je i žešće. Upitnim se, međutim, čine neki drugi aspekti te građanske inicijative. Ne bih željela širiti defetizam i ne sumnjam unaprijed u dobre namjere potpisnika pisma. Dapače, većina njih su doista ugledne predstavnice i predstavnici svojih profesija, neki su mi i prijatelji/prijateljice, dobri poznanici i suradnice na mnogim projektima. Dugoročno, pismo možda nešto i proizvede, no za sada, bojim se da je javno obraćenje lijevih intelektualaca predsjedniku i Glavnom odboru SDP-a više promašaj negoli pogodak.

Zašto?

1. zbog pogrešnog samo-identificiranja skupine potpisnika.
2. zbog dobrim dijelom ipak pogrešne adrese na koju je pismo upućeno, i
3. zbog sumnjive medijske pozadine, a time i učinaka koje je pismo proizvelo.

Idemo redom.

Angažirani intelektualci

U dobu u kojem se kritična masa građanskog otpora organizira putem Facebooka, MySpacea i sličnih internetskih servisa, pokušaj ograničenog i zatvorenog kruga intelektualaca da se proglase pozvanijima od drugih da prizivaju javnu savjest, i kad tu savjest još personificiraju u liku predsjednika jedne stranke, čime mu pridaju svojstva nadnaravnog autoriteta i patrijarhalne svemoći, to djeluje kao deplasirani elitizam. Što-no-bi-se-reklo, razotkriva mentalni sklop inicijatora te akcije kao ne baš moderan i demokratičan, dvije vrednote na koje se pismo učestalo poziva. Dakako, potpisnici nisu glupi i nisu sami sebe nazvali intelektualcima već skupom javnih osoba, ali baš kao intelektualci upućeni u stanje u hrvatskim medijima trebali su pretpostaviti kako će njihova inicijativa funkcionirati u javnosti. Zanimljivo je usporediti odjeke i učinke ove, sa tri nedavne, relativno uspješne inicijative otpora samovolji birokracije: one srednjoškolaca, studenata, pa i pozivom na NATO referendum Oko sve tri, čak i ako ciljevi nisu u potpunosti ostvareni, javnost se je u velikoj mjeri pokrenula i solidarizirala, a lideri (i u još većem broju liderice), regrutirani su iz redova potpuno anonimnih mladih građana i građanki, što je, dugoročno, možda i najveća vrijednost tih inicijativa.

Adresat: Zoran Milanović

Za razliku od nekih drugih komentatora, smatram legitimnim da se građani i građanke obraćaju nekoj političkoj stranci i petljaju u njene unutrašnje stvari. Stranke su javne (pravne) osobe i javno dobro, baš kao Zagrebački holding, i nema niti jednog razloga da i ne-članovi ne razglabaju o njihovom ustrojstvu, politici, djelovanju, pa i konkretnim potezima. Problem leži drugdje. Milanović je u pravu kad kaže da demokratičnost podrazumijeva i demokratično ustrojstvo i načelo subsidijarnosti unutar stranke. Inače nije jasno kako bi te principe mogli provesti u državi i u društvu. Milana Bandića za gradonačelnika opetovano biraju građani Zagreba, a ne članovi SDP-a koji, doduše, biraju predsjednika gradske organizacije. Teorijski, Milanović i Glavni odbor SDP-a mogli bi raspustiti cijelu zagrebačku organizaciju sa svim njenim ograncima, no bilo bi to podjednako nedemokratično i više bi ličilo na staljinističko-sanaderovske čistke, negoli na pismom zazivane vrijednosti socijaldemokracije, ili bilo koje demokracije. Čak i ako ignoriramo pragmatičan aspekt takvog rješenje koje bi gotovo izvjesno dovelo do gubitku izbora u gradu i mogućeg raskola stranke, a Bandiću otvorilo mogućnost da na izbore, koji će ovoga puta biti izravni, izađe samostalno i na kraju opet pobijedi, sa još većim legitimitetom i bez ikakve stranačke kontrole. Iz perspektive slobodno-lebdećih intelektualaca takvo bi rješenje moglo biti prihvatljivo, možda bi bilo i moralno, ali ono sasvim sigurno nema nikakve veze sa samom prirodom političkih stranaka kojima je cilj osvajanje vlasti.



S druge strane, odgovor Zorana Milanovića da on i SDP nisu prava adresa, već da je pismo trebalo poslati Sanaderu, doista djeluje kao derogiranje samoga sebe i instaliranje Sanadera kao svemoćne instance koja bi trebala rješavati i probleme unutar SDP-a. Vlast u Zagrebu ipak obnaša SDP, pa za nju snosi i odgovornost. Situacija se doista čini kao vrtnja u začaranom krugu u čiji su vrtlog upali i potpisnici otvorenog pisma.

No, ono što bi SDP trebao, mogao i morao uraditi u toj složenoj situaciji za koju ne postoje jednostavna rješenja, jeste da kao najjača opozicijska, ali i stranka na vlasti u Zagrebu, neprestano propitkuje i pritišće vladajuću stranku, raskrinkava i diže javnost na noge zbog kriminala, korupcije, nedjelotvornosti i lošeg ustroja državne i gradske uprave u cjelini. I to bez fige u džepu. Ukoliko su Bandić i gradska uprava doista kvarni kako se tvrdi u Otvorenom pismu, a takvima ih doživljava i veliki broj građana Zagreba, SDP i Milanović bi trebali biti najglasniji u zahtjevima da gradske poslove pročešljaju Uskok, DORH i svi ostali koji to mogu i trebaju raditi. Ono što se napada na državnoj razini trebalo bi još energičnije napasti u Gradu Zagrebu.

Adresat: SDP

Nešto u tom smislu SDP u posljednje vrijeme i poduzima. Saborski odbor za unutarnju politiku kojeg vodi SDP-ov Ranko Ostojić i Saborsko vijeće za praćenje programa za suzbijanje korupcije na čijem je čelu Željko Jovanović, kao i SDP-ovih nekoliko interpelacija - više je nego što su slična saborska tijela i inicijative napravili u sveukupnom prošlom mandatu. Samo slučaj Pukanić, da se pomakne s mjesta, mogao bi dobro prodrmati gradsku upravu u cjelini. Ako ne odustane i bude još konkretniji, SDP bi mogao gotovo bezbolno po sebe suspendirati Bandića, čim se pojave prvi jasni dokazi o kriminalnom djelovanju bilo kojeg dijela gradske uprave. Legitimno i vrlo demokratično. Dakle, SDP ipak nije samo Milanović, i dobro da nije. A Milanović je ostvario barem jedno od svojih predizbornih obećanja, i to ono od kojeg je najprije odustao u samoj kampanji: SDP u Saboru funkcionira bolje nego ikada prije, usprkos tome što hrvatski parlament i nije neko mjesto iz kojeg se može utjecati na izvršnu vlast.

Druga točka kritike Bandićevog vladanja gradom u Otvorenom pismu, bila je prokazivanje ideološke poročnostI pojave Thompsona na glavnome gradskom trgu. No, to je, kao što smo se mogli uvjeriti, lako rješiv problem. A peace of cake. Tomurad je smijenjen, jedan dvavesetogodišnji mladoustaša uhapšen i osuđen, Bandić je po običaju okrenuo retoričku bandijeru, a Milanović se na kraju ipak jednoznačno odredio prema Thompsonu, pa apelantima nije preostalo baš puno prostora za prozivku. No nije li simptomatično da šef gradske policije nije smijenjen zbog cijelog spektra kriminalnih pojava u gradu, niti zbog slučajeva Pukanić, Miljuš, ili Rađenović, nego baš zbog propusta da sankcionira nepoćudne simbole. Nije ni Sanaderova vlast glupa da ne bi znala gdje može napraviti rez, a da se nakon toga baš ništa ne promijeni.

Adresat: Građani i građanke Zagreba

Koji bi u stvari trebao biti pravi naslov kojem bi se skupina intelektualaca, koji vjeruju da njihova javna riječ može nešto promijeniti, trebala obratiti? Po mom mišljenju, to su ipak građani i građanke Zagreba koji iz samo njima poznatih razloga ponovo i ponovo biraju svog pučkog tribuna Milana Bandića, a da nitko točno ne zna zašto. Neki pokušaji rasvjetljavanja fenomena postoje, ali očito nisu dovoljni za djelotvorni protuotrov. Ne bi li, stoga, bilo bolje da se potpisnici pisma, mahom ugledni predstavnici i predstavnice struka koje bi mogle dati odgovor na to pitanje – sociolozi, politolozi, etnolozi, novinar, aktivisti i aktivistice s civilne scene, u svojim nišama profesionalno, istraživački i analitički, pozabave pitanjem zašto Zagrepčani uporno glasaju za čovjeka koji im, ako ništa drugo, diže cijene komunalnih usluga do nepodnošljivih visina. A oni ga, unatoč svemu, i dalje vole. Onda bi se možda pronašla i djelotvorna formula njihovog razuvjeravanja. Mediji su u svemu tome zacijelo ključna karika.




Ako želite otkriti jezgro kriminala, slijedite put novca, poručuje Dušan Miljuš ovih dana. Ako želimo otkriti interes nekog medija ili medijske korporacije, treba slijediti put vijesti i njeno širenje medijskim prostorom. To podjednako vrijedi za sliku koju mediji kreiraju o Milanu Bandiću - i kad izvještavaju o njegovim aferama i ispadima, on iz toga izlazi neoštećen i samo malo veći ridikul, kao i za čudne putove medijskog posredovanja Otvorenog pisma intelektualaca. Među inicijatorima pisma bila su, uz još neke, barem dvojica vrlo utjecajnih novinara iz EPH-a, Denis Kuljiš i Gordan Malić. No, ni ovdje ne treba apriori sumnjati u bilo čije motive. Ne dijelim, npr. mišljenje I.Z. Čička da novinari ne bi smjeli sudjelovati u građanskim inicijativama i da nemaju pravo na političko izjašnjavanje. Novinari nisu djelatnici ni MUP-a ni MORH-a da bi njihov građanski i politički aktivizam potpadao pod stegovnu pasku države, a svjetonazorske i političke sklonosti ionako se ne daju prikriti. Što, dakako, ne bi smjelo utjecati na njihove profesionalne performanse do mjere koja potire načelo istinitosti i objektivnosti. Međutim, tragovi koje novinari ostavljaju u javnom prostoru opravdavaju propitkivanju njihova angažmana u bilo čemu, pa i u građanskim inicijativama, i više nego kod drugih profesija.

A kad je netko, poput Denisa Kuljiša, član think-tanka i sudjeluje u kreiranju ekspanzije jedne od vodećih medijskih korporacija u zemlji, onda treba biti sumnjičav - pozivivajući se na talijanskog borca protiv korupcije Antonia Di Pietra kojeg citira i Otvoreno pismo - baš kao i prema političarima. Pogotovo kad se tome dodaju Kuljiševi učestali napadi na inicijativu Pravo na grad, njegovo (može li biti bezinteresno?) zagovaranje projekta Cvjetni trg i odlazak u Beč na intervju s Podreccom Horvatinčićevim privatnim avionom. Denis Kuljiš očito ima vlastitu divelopersku viziju razvoja grada, koja nema puno veze s urbanističkim razmišljanjima odgovornih javnih osoba i gradskih civilnih inicijativa.

Medijska medijacija

A evo kako su se u hrvatskom medijskom prostoru kretale informacije o inicijativi intelektualaca, odnosno kako su plasirane u javnost. Prve su vijesti navodno procurile u Večernjaku, ali prva prava najava Otvorenog pisma uglednih građana SDP-u pojavila se u Globusu od 2. srpnja u kojem politička komentatorica Jelena Lovrić opsežno najavljuje sadržaj pisma, njegove pretpostavke i moguće posljedice, te tvrdi da se potpisi skupljaju konspirativnim kanalima i da će Pismo biti objavljeno kao plaćeni oglas.

U tjednu koji slijedi, simultano se u Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji pojavljuju prve vijesti koje otkrivaju konspirativne detalje i inicijativu pripisuju Draženu Laliću, Denisu Kuljišu i Gordanu Maliću, te navode još neka jaka imena navodnih potpisnika/potpisnica, među kojima je i predsjednice Gonga, Suzane Jašić. Jašić je, do tog trenutka, (H-alter saznaje iz pouzdanih, ali neimenovanih izvora -:)) već obavijestila inicijatore da pismo neće potpisati i navela svoje razloge, ali njeno se ime i dalje vrti među navodnim potpisnicama (tko ju ne bi poželio na takvom spisku), a demanti kojeg je dala, nikada nije objavljen u izdanjima EPH-a. Iole analitičko-istraživačkom umu to ukazuje da je netko iz inicijalne grupe, dok je inicijativa još bila u konspirativnom stadiju dostavio novinarima EPH-a spisak ljudipozvanih da potpišu pismo, ali ih je propustio apdejtirati kako se stvar razvija. I jedno i drugo je vrlo nekorektno i neprofesionalno, tim više što je pozvanim potpisnicima najavljeno da će Pismo biti objavljeno kao plaćeni oglas. Kao u kakvom političkom krimiću, u javnosti se stvara medijsko-politički suspense; svi se pitaju o čemu je riječ i tko su ostali potpisnici pisma.

Konačno, 11. srpnja izlazi Globus sa senzacionalnom najavom na naslovnici : Globus prvi objavljuje peticiju lijevih intelektualaca/ Pismo koje potresa SDP i - konačno - senzacionalnim otkrićem svih 27 potpisnika/potpisnica, faksimilom pisma i intrigantnom opremom popratnog teksta: Legitimna akcija ili pucanj u prazno/Novi sukob na ljevici , te podnaslovom: Sadržaj pisma koje je izazvalo reakcije političkih kolumnista, a potom i vrha najjače oporbene stranke, obrazlaže i pojašnjava inicijator apela hrvatskih intelektualaca...., itd. i tsl. Realno gledajući, prevelikog odjeka u relevantnoj političkoj javnosti, osim u izdanjima EPH-a i inicijativi sklonih komentara u Novom listu, kao niti potresa u SDP-u, nije ni bilo. Ostatak medijske javnosti priču je popratio mlako, pa se kao najveći skandal ispostavlja to što je potpisnicima bilo rečeno da će Pismo izaći kao plaćeni oglas, da bi se ono na kraju pojavilo kao EPH-ova ekskluziva. Pitanje tko je tu koga izmanipulirao, što glasnogovornik inicijative Dražen Lalić uporno opovrgava, ipak se čini više nego umjesnim.

Ali to nije sve

U istom broju Globusa, Denis Kuljiš u svojoj se kolumni odriče inicijalne uloge (koju su naglašavala izdanja njegove kuće) i sebe pretvara u wanabe žrtvu poduhvata u kojeg je velikodušno želio investirati sebe i svoj kredibilitet, ali eto neke budale iz civilnog sektora odbile su potpisati Pismo kojeg je i on potpisnik. (Odakle Kuljišu uopće informacija tko je i zašto odbio potpisati?) No, vrstan poznavatelj političkih prilika i mentaliteta od Banja Luke do Iblerovog trga zna što je prava pozadina suzdržanosti civilnih oklijevala kojima je on, tvrdi Kuljiš, bio samo izlika. To je grebanje civilaca, koji su nakon odlaska Sorosa ostali na suhom, za gradske dotacije. Moš' mislit. Globusov komentator, po običaju, nije provjerio niti lako dostupne podatke, listu gradskih dotacija na internetskoj stranici Grada. A ni sa Sorosevim parama stvari baš nisu (za cijelu civilnu scenu) bile onakve kakvima se njemu i još ponekim kritičarima čine, ali to je jedna druga priča.

Ukratko, nakon što se, osim nekoliko čestitih sveučilišnih profesora koje je svojim potpisom dobrohotno želio poduprijeti, obrušio na ostatke civilnog društva, napose omraženi Feral koji u njegovim opsesijama, čini se, predstavlja žarište svih frustracija, Kuljiš otkriva i svoje čitanje pisma/peticije, odnosno savjetuje Milanoviću što uraditi: Isto što je uradio Sanader! Rasturiti zagrebački ogranak, pobacati na ulicu, rastjerati Hercegovce! A ako ne postupi po uputama, dodaje dobronamjerni savjetodavac, Milanoviću nema spasa. I time se opako približio političkom mentoriranju Milanovića kakvo je nedavno, u svojoj kolumni, demonstrirao vlasnik i novinar Nacionala Ivo Pukanić: Budi kao Sanader, pa će sve biti OK! Nije li zanimljivo kako se ti dečki na kraju uvijek nekako usuglase?


_{Foto: Denis Kuljiš, balkanski postmodernistički Che Guevara, izaziva potres u SDP-u svaki put kad klikne svojim presilnim mišem}

Još jednu interpretaciju Pisma, koje sudeći po svemu javnost ipak nije pravilno pročitano, u subotnjoj Slobodnoj Dalmaciji (opet EPH) od 12. srpnja nudi novinarka Jasna Babić. Pismo, kaže, nije mišljeno protiv, nego kao podrška Milanoviću i legitimacija za obračun s Bandićem i zagrebačkim SDP-om. No, kako Milanović očito poruku nije shvatio , i ona okreće ploču i diže od njega ruke. Nek' Milanović i SDP, kad nemaju sluha za savjete intelektualaca-peticionaša propadnu i nek' ih proguta bandićevština u stranci, jer sada (nepuna tri dana nakon objave pisma u Globusu) je već kasno za bilo što drugo. Ne samo arogantno, nego i prilično brzopleto za renome vodećih političkih pera, vodeće novinske kuće.

Na kraju, umjesto apela zabrinutih i odgovornih javnih osoba, cijela priča više liči na reklamni spin EPH-a u koji su se potpisnici pisma, svjesno ili nesvjesno, dali uvući. A što im se, baš kao intelektualcima, znanstvenicima i analitičarima, nije smjelo dogoditi. Svojstva temeljem kojih smatraju da imaju pravo na ovakav javni istup pretpostavljaju i vrhunsku medijsku pismenost i poznavanje strukturnih odnosa moći, vlasništva i ostvarivanja utjecaja unutar hrvatske mediokracije.

Intelektualci u sezoni kiselih krastavaca

Najavljena kao zajednička inicijativa određenog broja odgovornih javnih osoba, inicijativa je zaglavila, odnosno deformirala se u još jednom pogledu. Kompetentni intelektualci valjda su i sami svjesni da se u iščitavanju bilo koje medijske poruke u obzir uzima njen sveukupni kontekst - mjesto objave, tajming, oprema i, pogotovo, fotografije kojima se ona ilustrira. A kao ilustracija Otvorenog pisma, u Globusu je objavljena fotografija Držena Lalića - u krupnom planu, na cijeloj stranici, snimljena iz rakursa iz kojeg se uobičajeno snimaju Apoksiomen i slični antički atlete s namjerom isticanja njihove maskulinosti. U istom broju Globusa, osim kao potpisnica Pisma, Sanja Sarnavka se (slučajno?) pojavljuje i u glamuroznoj rubrici Lifestyle s naslovom Lica žena .Obratite pažnju na plural koji bi trebao sugerirati Sarnavkin angažman za mnoge žene i neutralizirati dojam glamuroznog soliranja, samo nekoliko stranica dalje od odgovornog javnog djelovanja unutar grupe intelektualaca. Ali tu semantičku dosjetku poništava to što su druge žene u tom kolažu - koji neodoljivo podsjeća na lošu kopiju konceptualne radove Sanje Iveković - anonimne, a njihova tijela raz-rezana na komade, što je dodatno naglašeno detaljem fotografije ženskih ruku koje drže škare. Jedino je Sarnavka ostala nekako cijela i prepoznatljiva u tom angažiranom stylingu, kao što je i Dražen Lalić postao jedini autorizirani glasnogovornik kolektivne inicijative , a njegov politički dijalog sa Zoranom Milanovićem sve se više pretvara u uvredljivi obračun (Lalić: Zoran Milanović je politički feudalac, naslov u Slobodnoj od 10. srpnja). Obični čitatelj/čitateljica možda i neće svjesno registrirati ovakve detalje, ali oni će ipak ostaviti traga u njihovoj percepciji i ocjeni inicijative.

A ni to nije sve. Dok još skupljam tragove i pabirčim odjeke Pisma u javnosti, vrijedna Nacionalova novinarka - ona ista koja se nedavno čudom čudila zašto su mediji tako zainteresirani baš za Anu Magaš kad u Požegi u zatvoru ima i ljepših i mlađih zatvorenica, da bi odgovor pronašla u navodnoj Aninoj homoseksualnosti - savjesno istražuje i uporno naziva svakoga tko nije potpisao pismo, a bilo mu/joj je ponuđeno. Po svemu sudeći odlično je upućena tko je bio na čijoj mailing listi, tko je i s kojim argumentima odbio potpisati, a tko je odbio bez obrazloženja, pa ona sada pokušava saznati koje bi to bilo. Priznajem, mene za razliku od nekih drugih, nije puno cijedila. Svoje razloge koje sam navela u, rekla bih, privatnoj prepisci (a koja je ipak nekako stigli do Kuljiša) nisam joj rekla. I to ne samo zato što smatram da Nacionalovim novinarima u lovu na poluistine kojima pokušavaju dati privid vjerodostojnosti klevetničkim kampanjama ne treba odgovoriti niti koliko je točno sati Već zato što, kao i većina javnih osoba s liste potpisnika Otvorenog pisma i onih koji to nisu htjeli biti, svoja razmišljanja mogu predočiti javnosti i bez lifestyle-apoksiomen-like pakovanja.

Čini se da je u ljetnoj sezoni, u medijima poznatoj kao sezona kiselih krastavaca, kad se ništa važnoga ne događa pa vijesti treba izmišljati i konstruirati, započeo lov na glave intelektualaca, aktivista i aktivistica civilne scene i drugih odgovornih javnih osoba. Kako je krenulo, uskoro bi se mogle pojaviti i stalne rubrike Iz života javnih i odgovornih, ili Gdje se kupaju odgovorni intelektualci. Stvar je svakoga ponaosob da odluči hoće li i kako će u tome sudjelovati. Ionako je u svemu tome najzanimljivije kako se dečki iz konkurentskih medijskih korporacija, naizgled na smrt zavađenih, na kraju, uvijek nekako interesno spregnu.

Tagovi: Milan Bandić, SDP, Zoran Milanović, sezona kiselih krastavaca