UNESCO je 1998. godine donio Deklaraciju o visokom obrazovanju za 21. stoljeće. Deset godina kasnije, Anne Corbett (2008) postavlja pitanje koje me potaklo na razmišljanje: imaju li ciljevi te Deklaracije kakve veze s Bolonjskim procesom?

Prema Deklaraciji UNESCO-a, sveučilišta imaju obavezu odgovoriti na izazove društvenog napretka. U takvoj koncepciji društveno odgovorno sveučilište razvija aktivne građane koji će donositi informirane odluke i voditi produktivne živote. Od sveučilišta se očekuje da ponude rješenja za probleme održivog razvoja, društvene nejednakosti i druge pojave koji ključno oblikuju današnjicu; jednom riječju da ponude viziju budućnosti.

Bolonjski proces formalno započinje 1999. godine Deklaracijom koja je izdvojila nekoliko ciljeva za europska sveučilišta: uvođenje dodatka diplomi, uvođenje dva ciklusa studija – diplomski i poslijediplomski, uvođenje ECTS bodova, razvoj mobilnosti, osiguranje kvalitete te razvoj europske dimenzije obrazovanja. Moj je cilj rasvijetliti idejna uporišta Bolonjskog procesa i istražiti eventualne poveznice sa UNESCO-vim konceptom društveno odgovornog sveučilišta.

„Društvo znanja“: definicija koncepta i teorijskog okvira

Spomen sintagme društvo znanja u Hrvatskoj neizostavno izazove cinične grimase jer se ista već godinama rasteže i manipulira do neprepoznatljivosti u dnevno-političke svrhe. No, ukoliko nas zanima genealogija koncepta, potrebno je odrolati film četrdesetak godina unatrag.

Peter Drucker 1969. godine piše o knowledge workeru, novom tipu radnika u uslužnim ekonomijama. Prema njemu, znanje je postalo ključni resurs i stručni radnici zamjenjuju fizičke kao najveća grupacija radnika. Osnovna karakteristika stručnih radnika jest njihovo formalno obrazovanje i prema tome obrazovanje postaje središnji cilj društva znanja. Nakon toga Daniel Bell (1973.), ugledni teoretičar post-industrijskog društva, dodatno naglašava ulogu obrazovanja u ekonomskom razvoju. Prema Bellu glavni problem postindustrijskog društva je dostupnost ljudskih resursa, a visoko obrazovanje mora odgovoriti na tu potrebu: sveučilište postaje „središnja institucija novog društva“ (Bell, 1967).



Na kraju, za razvoj koncepta društva znanja bitna je „nova teorija rasta“ Paula Romera koji je izmijenio neoklasični model ekonomskog rasta koncipirajući znanje i tehnologiju kao endogeni dio ekonomskog rasta. U njegovom modelu znanje postaje, uz rad i kapital, treći faktor proizvodnje. Može se reći da je nova teorija rasta, oslonjena na koncept post-industrijskog društva, čvrsto povezala obrazovanje i ekonomski razvoj i tako iznjedrila ključni oslonac za ekonomsko promišljanje uloge obrazovanja. Nakon toga društvo znanja ulazi u mainstream sociologiju i radove Giddensa, Becka, Castellsa i drugih vodećih teoretičara globalizacije. Stav prema kojem je znanje temelj konkurentnosti u globalnoj ekonomiji postao je općeprihvaćen.

Neoliberalna doktrina i visoko obrazovanje

Promišljanje uloge visokog obrazovanja kroz ekonomsku logiku produktivnosti, osim ovim teorijskim promišljanjima, ojačano je i dominacijom neoliberalne doktrine od osamdesetih godina naovamo, kada se proširilo uvjerenje kako je slab rast europskih gospodarstava uzrokovan glomaznom državom blagostanja. Nasuprot politici državne regulacije, neoliberali vjeruju kako je tržište superiorni mehanizam distribucije društvenih resursa. U području obrazovanja ova logika se manifestira kroz komercijalizaciju obrazovnih institucija: uvođenje školarina, prijenos menadžerskih principa upravljanja iz privatnog sektora na sveučilišta, rangiranje sveučilišta, poticanje sveučilišta na ostvarivanje vlastitih prihoda na tržištu, te općenito poticanje natjecateljskog mentaliteta.

Ekspanzija visokog obrazovanja i utjecaj SAD-a

Natjecanje s kime i zašto, možemo se pitati sada. Implicitni alter ego europskih sveučilišta koja su inicirala Bolonjski proces jesu ona američka. Europska sveučilišta imaju tradiciju od preko 900 godina i predstavljaju model na kojem su se razvila sva svjetska sveučilišta (Corbett, 2008), no od druge polovice 20. stoljeća svjetska slika razvoja visokog obrazovanja se bitno promijenila.

Prije 2. svjetskog rata prosječni udio generacije u visokom obrazovanju u SAD-u i zapadnoj Europi bio je 3-5%. Broj studenata u zapadnoj Europi se udvostručio tijekom šezdesetih, i ponovno udvostručio tijekom sedamdesetih. U Velikoj Britaniji je u šezdesetima udio generacije u visokom obrazovanju bio 5%, da bi sredinom devedesetih narastao na 30% (Barr i Crawford 1998.), što je danas prosjek u zapadnoeuropskim zemljama. U SAD-u se prosječni udio generacije u visokom obrazovanju kreće oko 50-60%. Ove brojke svjedoče o transformaciji sveučilišta iz elitnih u masovne, što za sobom nosi diverzifikaciju studenata, studija i institucija, odnosno razvoj stručnih i profesionalnih studija uz klasično sveučilišno obrazovanje. Pri tome je bitno imati na umu da se ekspanzija visokog obrazovanja kojoj u Hrvatskoj sada svjedočimo u zapadnim zemljama odvijala već šezdesetih i sedamdesetih godina.

Ekspanzija predstavlja vjerojatno najznačajniji trend u visokom obrazovanju danas. Prema podacima UNESCO-a za 2005. godinu, u svijetu studira oko 138 milijuna studenata. Od toga je oko 21 milijun studenata u Kini, 20 milijuna u EU, 18 milijuna u SAD-u i 11 milijuna u Indiji . Jugoistočna Azija danas ima više studenata nego SAD i zapadna Europa zajedno, što je trend koji najavljuje dalekosežne promjene. No, ono što je već dugo jasno jest da je SAD neprikosnoveni lider u području visokog obrazovanja. U omjeru s brojem stanovništva od nekih 300 milijuna, SAD ima daleko najveći udio populacije s visokim obrazovanjem. Osim toga, tijekom 2007. godine u SAD-u je na oko 4500 institucija visokog obrazovanja studiralo više od pola milijuna stranih studenata, od kojih oko 60% sami plaćaju svoj studij . Prihodi od stranih studenata predstavljaju značajan izvor financiranja američkih sveučilišta i poslužili su kao jedna od inspiracija za Bolonjski proces.

Europska unija i „standardizacija“ visokog obrazovanja

Europska unija je također jedan od motora Bolonjskog procesa. Iako je Bolonjski proces iniciran suradnjom europskih sveučilišta, Europska komisija je s vremenom u njemu zauzela sve aktivniju ulogu, te je sada i član europske koordinacije Bolonjskog procesa. Za Europsku uniju je bitno poticati provedbu reformi koje su u skladu sa ciljevima Lisabonskog procesa, o čemu sam pisala ranije. Cilj je uključiti što više ljudi u obrazovni proces i aktivirati populacije koje su teško zapošljive ili nezaposlene kako bi radile i doprinosile gospodarskom razvoju. Nadalje, jedan od ciljeva EU je harmonizirati sustave visokog obrazovanja i međusobno priznavanje kvalifikacija kako bi se ljudi mogli nesmetano kretati i zapošljavati kroz čitavo otvoreno tržište EU-a.

Iz izloženog proizlazi kako je Bolonjski proces dio diskursa o globalnoj tržišnoj utakmici. Reforma je usmjerena na razvoj ponude lako prepoznatljivih diploma, mjerenih standardnom mjerom opterećenja (ECTS), koja omogućava lakšu mobilnost i zapošljivost na čitavom europskom tržištu rada. Za uspjeh takvog cilja bitno je skratiti i standardizirati vrijeme studiranja, te uvesti vanjska mjerila kvalitete kako bi diplome u kretanju iz jedne zemlje u drugu imale nekakav tip „ISO“ potvrde o standardu usluge koju pružaju.



Možda je ova procjena Bolonje koja naglašava njena idejna uporišta malo zaoštrena, no trend ekspanzije visokog obrazovanja je sasvim stvaran. Rastući broj studenata je činjenica koja neće nestati smjenom ideologije, pa tako ni sada u tzv. krizi neoliberalizma. Ekspanzija visokog obrazovanja ima dvije bitne posljedice; kao prvo, visoko obrazovanje postaje važna javna politika budući da dotiče živote sve većeg broja građana, te kao drugo ona neminovno mijenja sveučilište koje se transformira iz kule bjelokosne u McUniversity (Parker i Jary 1995.) – široko dostupnu, standardiziranu uslugu.

Zaključak: suodnos Bolonjskog procesa i UNESCO-ve Deklaracije

Nakon što se oporavimo od nostalgičnog šoka nad time da se sveučilište neumitno mijenja, da bismo procijenili Bolonjske reforme potrebno je upitati se: reforma iz čega u što? U hrvatskom kontekstu, gdje sveučilišta odlikuje reakcionarnost, oslanjanje na državu uz neregulirano poigravanje tržišnim principima, te društveni autizam - reforma je nužna i dobrodošla, ali ostavlja otvorenim pitanje što želimo njome postići.

To me vraća na početnu tezu o društveno odgovornom sveučilištu. Bolonjski je proces, pokušala sam pokazati, dio ekonomske paradigme razvoja kao globalne tržišne utakmice koja sveučilišta rangira u prvoligaše, drugoligaše i tako sve do malonogometnih turnira i lokalnih amaterskih klubova. UNESCO-va Deklaracija iz 1998. godine nasuprot tome progovara iz diskursa ljudskih prava i društvenog razvoja, diskursa koji je zadnjih godina doživio sudbinu odbačene igračke. Sveučilišta su važni otoci intelektualne autonomije koja bi nam trebala omogućavati nov pogled na pojave, umjesto da obnavljaju dominantnu paradigmu. Takva bi sveučilišta, zamišljena UNESCO Deklaracijom, ali ne i Bolonjskim procesom, bila sposobna ponuditi uzbudljive i inovativne vizije održivog društvenog razvoja temeljenog na poštivanju ljudskih prava.