Hrvatski su građani, uz latvijske, najveći euroskeptici, pokazuje zadnje istraživanje Eurobarometra provedeno u studenom, a objavljeno ovih dana. Prema istom, tek 24 posto građana Hrvatske smatra da bi članstvo u Uniji bilo dobro za Hrvatsku, dok 37 posto misli posve suprotno. Latvijci i nisu neka naročita utjeha domaćim eurofilima i eurofanaticima zgroženima ovim rezultatom. Razlog njihove rezignacije leži u gospodarskoj krizi koja je njihovu zemlju pogodila više od svih ostalih u Uniji. 

Ako se vratimo godinu dana unatrag, rezultati Eurobarometrovog istraživanja bili su, što se tiče Hrvatske, skoro istovjetni. Tada se za članstvo u EU pozitivno izjasnilo 23 posto ispitanika, a građani Hrvatske su bili proglašeni većim euroskepticima i od samih Britanaca, što je u tim razmjerima uistinu teško izborena titula.

Bacimo li pogled još malo unatrag, na kraj 2005. godine, nedugo po uhićenju i transferiranju Ante Gotovine u Haag, u tadašnjem Eurobarometrovom istraživanju 28 posto ispitanika iz naše zemlje izjasnilo se o članstvu u Uniji kao "dobroj stvari".

^{Autori videa Mladi EU-skeptici su novinarka Sandra Grubić, snimatelj Josip Ivančić i montažerka Morana Komljenović. Njegovo objavljivanje na H-alteru ujedno je početak medijske suradnje između udruge Fade In i redakcije H-altera.}

I još malo unatrag:

Najviše povjerenja Europskoj Uniji naši su građani iskazali 2004. godine. Eurobarometar je tada zabilježio 42 posto podrške, s tim da ne treba smetnuti s uma kako je sredinom te godine Hrvatska i službeno postala kandidatkinja za članstvo u Uniji. Tadašnja deklarativno snažna proeuropska politika posttuđmanovskog HDZ-a na čelu s Ivom Sanaderom, blažena obećanja i napumpani optimizam očito su utjecali na takav rezultat. Nesumnjivo je da raspoloženje ovdašnje javnost prema EU uvelike ovisi o dinamici političkih događaja.

„Treba znati da je istraživanje za Eurobarometar napravljeno u jesen ove godine, prije nego što je postignut sporazum o pristanku na arbitražu u slučaju slovensko-hrvatskog spora. Dakle, to istraživanje odražava stav građana prije tog spora, kada su građani bili prilično kritični prema EU koja nije ništa napravila da makne slovensku blokadu. Utjecaj tog elementa bio je prilično jak. Građani su bili vrlo kivni na EU i zbog toga je porasla linija euroskepticizma, a opala podrška za EU", kaže prof.dr. Damir Grubiša, predstojnik Centra za europske studije i predavač na Fakultetu političkih znanosti.

Euroskepticizam koji podrazumijeva zazor prema ustanovama i ciljevima EU naročito je karakterističan u bivšim komunističkim zemljama srednje i istočne Europe koje su nakon više-manje uspješnih tranzicija postale članicama EU. Tamošnja euroskeptična, pa i eurofobična raspoloženja često bivaju artikulirana kroz etablirane političke snage (u Češkoj i Poljskoj osobito) vezujući se uz strah od gubitka nacionalne suverenosti i dostojanstva stečenih, odnosno obnovljenih nakon pada komunizma. Ni Hrvatska nije iznimka kada je u pitanju takvo raspoloženje.

Međutim, dok o ojačalom hrvatskom euroskepticizmu s jedne strane svjedoče istraživanja poput Eurobarometra, dotle na političkoj sceni, koja bi trebala odražavati raspoloženje u društvu, izrazito euroskeptičnih stranaka i političara gotovo i nema. Ne računamo pritom političke marginalce s desnice, poput aktualnog predsjedničkog kandidata Miroslava Tuđmana, a još manje iz političkog života naglo iščezlog Nenada Ivankovića. Vrhunac ovdašnje politički artikulirane euroskepse čini HSP, stranka koja zadnjih godina ima dosta problema sa samom sobom.

Njezin dojučerašnji šef Anto Đapić proljetos je, bez snažnijeg odjeka, iznova zaoštrio antieuropsku retoriku. "Nismo protiv Europske Unije, ali ona je iz svog ustava izbacila Boga, a jednoj maloj iskompleksiranoj Sloveniji tolerira ovakvo ponašanje prema nama", kazao je tada Đapić dodavši kako Hrvatska može lijepo živjeti i bez Europske Unije. Slično zbori u svojoj kampanji i sin prvog hrvatskog predsjednika. On smatra da sadašnju politiku prema EU treba smjesta promijeniti i vratiti se politici koju je do prije deset godina zagovarao i provodio njegov otac. "Hrvatska treba štititi svoje nacionalne interese i svoj suverenitet. Nema razloga da pristajemo na nešto drugo od onoga što drugi već imaju. To je načelo ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja", kaže Miroslav Tuđman.

Niti on, kao ni Đapić, Ivanković i ostala plejada ovdašnjih euroskeptika s desnice "nije protiv Europe" već "protiv načina na koji Hrvatska ulazi u EU". Spomenuti je Ivanković, osnivajući prije nekoliko godina svoju brzo ugaslu stranku SIN, (Samostalnost i napredak) trubio da "Hrvatskoj treba Europa, ali ne i Europska Unija" ne objašnjavajući kako to misli jer Europa danas i jest - Europska Unija.

No, Ivanković je onomad dobro uočio da postoji veliki otpor Uniji među hrvatskim građanima, i da je to "silan potencijal koji zasad nema svog političkog predstavnika".

„Eurobarometrovo ispitivanje pokazalo je dvojstvo Hrvata spram eurointegracija. Dok je s jedne strane broj euroskeptika veći od broja onih koji su za europske integracije, s druge strane niti jedna politička stranka na parlamentarnom spektru ne deklarira se kao euroskeptična. To govori da politička elita ide jednim putem, a društvo drugim", smatra prof.dr. Anđelko Milardović, voditelj Centra za politička istraživanja.

Euroskepticizam je, kaže on, živ i žilav na polovima ovdašnjeg ideologijskog kontinuuma, što će reći: na ljevici je lijeviji od SDP-a, a na desnici desniji od HDZ-a.

„Svaki taj pol ima svoju specifičnu temu u odnosu na eurointegracije. Na lijevom polu to je rad nasuprot kapitalu (u Europi kapitala, nap.a.), dok se na desnom polu brani topos nacije i države", kaže Milardović.

Euroskeptična politička ljevica, koja se prema Milardoviću smjestila "ljevije od SDP-a", mnogo je samozatajnija u nametanju svog "toposa". Ona strahuje od gubitaka radnih mjesta, te pada životnog i socijalnog standarda kada se jednom uđe u EU.

U javnom je prostoru, koliko to mainstream mediji omogućavaju, mnogo prisutnija euroskeptična desnica sa svojom mitopolitičkom retorikom. Ona barata metaforama o "guskama u magli" koje "srljaju u Uniju", podilazi kuknjavom o "siru i vrhnju" kao Damir Grubiša: Pregovori o ulasku u EU vode se nedovoljno transparentno za građane RH, što izaziva osjećaj otuđenosti i veću razinu skeptičnosti spram EU. Građani tada misle da je to krivnja EU, a zapravo je krivnja hrvatske Vlade zadnjoj crti obrane ugroženog nacionalnog identita, kojom se obilato koristio već spomenuti Ivanković, ili medijskim "navlakušama" o kućnim svinjokoljama koje će nam "Europa zabraniti". Sve te priče, međutim, ne dosežu razinu ozbiljne javne rasprave o budućnosti Hrvatske u EU. Na pitanje zašto je tomu tako - Grubiša objašnjava kako je problem u komunikacijskoj strategiji hrvatske Vlade kada je u pitanju informiranje građana o EU.

„Prave strategije koja bi podrazumijevala potpuno informiranje građana, široku decentralizciju informacija o radu EU i hrvatskom pristupnom procesu zapravo i nema. Osim toga, Vlada RH još uvijek drži zatvorene pregovore s EU, ne upoznavajući domaću javnost s sadržajem mjerila za otvaranje i zatvaranje pojedinih poglavlja. Mi znamo da postoje 27 mjerila za otvaranje pregovora i da će biti 105 mjerila za zatvaranje. Međutim, u tim se mjerilima ogleda i stupanj kritike EU na naš oblik političkog organiziranja, pa bi otvaranje tih informacija znatno pridonijelo da hrvatski građani budu bolje informirani o tim pregovorima. S tim da se i sami pregovori vode nedovoljno transparentno za građane RH, što izaziva osjećaj otuđenosti i veću razinu skeptičnosti spram EU. Građani tada misle da je to krivnja EU, a zapravo je krivnja hrvatske Vlade", kaže Grubiša.

Dotle i dalje poput virusa preživljava i mutira stereotip stvoren još u ranim devedesetima  po kojemu Hrvatska i "ne mora ići u Europu jer je oduvijek pripadala Europi". Ista se utvara izvlači svaki puta kada se briselska birokracija uzoholi prema Hrvatskoj. U desetljeću na izmaku taj je euroskeptični argument također mutirao u tezu koju domaći euroskeptici obilno troše: da EU postavlja nemoguće uvjete pred Hrvatsku odugovlačeći njezin prijem u članstvo kako bi bila primljena naknadno, u paketu sa Srbijom. To je kolektivistički pristup, kaže te upozorava kako je mogućnost prisile unutar EU nakon usvajanja Lisabonskog sporazuma svedena na minimum.

U Lisabonskom sporazumu postoji dio koji govori o slobodi udruživanja i razdruživanja. Drugim riječima, članice će moći istupiti iz Unije ako to budu htjele. Nema priječenja silom onoga koji bude želio izaći van, ističe Milardović i dodaje da će sadašnjoj ili budućoj Vladi najveći problem biti sam referendum o ulasku u Uniju jer Anđelko Milardović: Referendum o ulasku u Uniju bit će najveći problem za sadašnju ili buduću vladu, jer bit će potrebno uvjeriti znatan dio glasačkog tijela da je integracija dobra, a ne loša stvar za Hrvatsku će trebati uvjeriti znatan dio glasačkog tijela da su integracije dobra, a ne loša stvar za Hrvatsku.

Ishodište sadašnjeg euroskepticizma uvjetovanog dinamikom političkih događaja te površnom ili krivom informiranošću može se tražiti u devedeseima i politici Tuđmanovog HDZ-a. Tada je, naime, bila zasijana teza "da Hrvatska ne mora ići u Europu jer je oduvijek bila Europa".  

„To je jaki stereotip usađen u hrvatsku memoriju i svijest. Ujedno i pogrešna startna pozicija prema kojoj se mi uopće ne moramo prilagođavati Europi jer smo njezin dio. Hrvatska to jest, i kulturno i povijesno, ali nažalost nije dio EU. Europska Unija nije okrenuta povijesti, već sadašnjosti i budućnosti. Prema tome, to je pragmatična zajednica u koju morate ući sa svojim interesima, prilagođavajući ih interesima drugih, i stvarajući jedan zajednički cilj. A da bismo to napravili moramo se promijeniti, jer Europa više nije mračni kontinent ni Europa ratova kakva je nekad bila. Još uvijek govorimo u kategorijama stare Europe, a ta je Europa, baš naprotiv, odbacila tu staru Europu ratova, nacionalnih, rasnih i vjerskih sukoba", zaključuje Grubiša.

Euroskepticizam u Hrvatskoj, čini se, vrije ispod površine i mogao bi prokuljati upravo onog lijepog i valjda skorog dana kada se građani nađu s referendumskim listićima pred glasačkim kutijama.

O mekom i tvrdom euroskepticizmu

„Meki euroskepticizam se može poistovjetiti i s pojmom eurorealizam, pa su onda svi manje-više euroskeptici. Tvrdi euroskeptici uopće ne prihvaćaju eurointegracije ili prihvaćaju tek minimum, dok meki prihvaćaju eurointegracije, ali traže liberanodemokratsko ustrojstvo europske arhitekture. Znači: više demokracije, manje birokracije; više demokratizma, manje birokratizma. S tim da su meki euroskeptici voljni prebaciti dio suvereniteta države na EU, dok tvrdi uopće ni ne pomišljaju na to. Oni prihvaćaju taj okvir, ali traže veću autonomiju nacije-države u odlučivanju pristajući tek na minimalni tip integracije. Jedino radikalni eurofobi odbacuju koncept bilo kakve integracije", objašnjava tipološku podjelu euroskeptika Anđelko Milardović.