Zato što smatra da je sud jedina ustanova koja ima pravo ustanoviti i izreći pravorijek je li bilo ili nije bilo genocida, te tko je za nj kriv ako ga je bilo? Zato da ta presuda posluži kao opomena da nijedan genocid na kraju neće ostati nepresuđen i da obeshrabri druge države koje bi htjele pribjeći tom sredstvu, uvriježenome od Trajanova Rima do Hitlerove Njemačke i Saddamova Iraka, ali zbog toga ništa manje gnusnome, dapače?

Ili zato da se dokopa jedne političke batine, jednog sredstva političke ucjene, jednog komadićka monete za cjenkanje i potkusurivanje? Zato da i sama primijeni na drugima istu metodu koja je pola stoljeća korištena protiv nje, kada se broj ubijenih u Jasenovcu s mjerom povećavao i s mjerom smanjivao, ne kao hommage Heraklitu, nego kao udarac prsta vješte lopuže po kantaru?

Cinizam političara

Donekle mogu i razumjeti motive Slobodana Uzelca koji je i u subotu uvečer preko nacionalne televizije objašnjavao da je ta optužba podignuta u stanovitim političkim uvjetima, pa prestaju razlozi za nju ako se promijene uvjeti u kojima je podignuta.

Stid me priznati što mi se čini da naslućujem i etničke i političke motive toga koalicijskog pobočnika, a još me više stid što mi se činilo da Uzelac to kaže bez stida, kao logičnu realpolitičku jednadžbu. U kojoj, naravno, nema mjesta za pravdu, kao koncept izvan politike, kamoli iznad nje.

Još mi se gorim čini kada se o povlačenju, odnosno uzajamnom povlačenju optužaba, kao o pogodnom uvjetu za poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa, govori kroz pitanja novinara i spekulacije medijski izabranih političkih analitičara. Stručnjaka, dakle, koji nemaju ni formalno pravo na hladnokrvni cinizam političara s osobnim i grupnim motivima.

Što onda reći ako mogućnost povlačenja optužbe iznese pravnik, uz to vrstan, toliko vrstan da ju je sam sastavljao? Ne zato što bi našao nove dokaze koji bi optužbu obezvrijedili i pobili, ne zato što bi ustanovio da je pogriješio, da je bio izmanipuliran, nego i on u svrhu političkog cjenkanja sa Srbijom?

Taj je pravnik voljom većine izabran za predsjednika Republike Hrvatske. Izabran je nakon kampanje u kojoj je ključna dosjetka bila "pravDA". O pravednosti, kao ključnoj vrijednosti, pontificirao je i u svojoj inauguracijskoj besjedi.

Poštivanje sudstva

Iako je izabran za predsjednika Republike (a ne, recimo, Kasacije), na političku a ne pravosudnu dužnost, predsjednik Josipović nas i dalje uvjerava da je pravda ona differentia specifica koja ga razlikuje i kvalificira. Nisam pravnik, položio sam tek prvu godinu prava, ali zaista je dovoljno baratati i Osnovnim pojmovima države i prava da bi se prosudilo je li genocid samo politička kategorija, jedan od gnusnih nastavaka politike drugim sredstvima, ili je genocid prvenstveno pravna kategorija, gnusan zločin protiv čovječnosti, koji stoga i ne zastarijeva, koji stoga mora biti sudski procesuiran, bez obzira na političke okolnosti (jer sudi se uvijek činu, a okolnosti se uzimaju u obzir tek pri odmjeravanju eventualne kazne).

Imamo sudstvo kakvo imamo, i nacionalno i internacionalno, ali nas ni sakrosanktno pravo na kritiku sudstva ne oslobađa građanske obaveze da ga poštujemo in abstracto i da primjenjujemo njegove pravomoćne presude in concreto. Optužba za genocid suviše je ozbiljna da bi smjela biti samo ulog u političkom licitiranju. Suviše je opasna da bi je se smjelo ostaviti kao Damoklov mač nad odnosima bilo s kojim susjedom. Čak i kad bi kolektivna krivda bila dopustiva kao koncept, optužba za genocid suviše je teška da bi smjela ostati neindividualizirana. Utemeljenost optužbe utvrđuje se pred sudom, utoliko obvezatnije ukoliko je optužba teža.

Sprdanje s pravdom

Naravno, politika nerijetko propušta priliku za sprdanje s pravdom, pa i kad se na nju poziva. I Hitler se pozivao na pravdu, vapeći nad nepravdama nanesenima Njemačkoj.

Malo dosljednosti molim: ako se kanite sprdati, ništa čudno, ali se ne pozivajte na pravdu - a ako vam je do pravde, onda je postižite sudom, on je za ljude.