Predsjednički izbori u Hrvatskoj jedna su od rijetkih prilika kad požalim što se, davne '93, ne poslužih vjenčanim listom majke i djeda, na kojem je (pošto su mi se praroditelji vjenčali prije sedamdesetih), pored imena mladenke i njene nacionalne odrednice (pisane malim slovima) - muslimanka, pisalo da je Havić Osman - Hrvat. Sve do ratnih godina taj je vjenčani list služio na veselje široj rodbini i prijateljima i na diku ostarjeloj mladenki, koja se često žalila da danas svak može bit musliman, pa i muško! - dok su u lijepa doba, samo hanume imale muda!

I zbilja, dok su naši očevi i djedovi (sad listom Bošnjaci i muslimani), dobro ogledavali oko sebe da se ne zamjere Partiji i Državi, majke (nene/nane) i mame, posve nezvanične i većinom i po cijenu da cijeli život ostanu domaćice kojima se svak ismijava i na partijskim sastancima ih krivi zbog vjerske zaostalosti i zatucanosti, slavile su Bajram i uporno zahtijevale da ih se poljubi u ruku na rečeni dan. Koliko se ja sjećam, tek sam devedesetih saznala da se Bajram čestita sa Bajram Mubarek Olsun - jer smo mi to uvijek izgovarali Bajrambarićula - i pljunite me, ako većina djece koja su to dva puta godišnje izgovarala, na svećanom ručku kod majke, ljubeći nju u ruku, pa tek onda, ako i tada, djeda - pljunite me ako nas većina, poput mene, nije bila ubijeđena da je to neki ženski praznik, a da Bajrambarićula! - kao, na primjer, Jesil' se naspavala? - nije neki pozdrav u ženskom rodu, upućen ženama, koji se odnosi samo na žene. Djed je na bajramskom ručku bio kolateralna šteta - i služio je da mu majka kaže: Osmane, daj djeci para!

Kad je berbo (bosanski: berber, frizer - po potrebi narodni ljekar i dežurni vrač) obrezao dajdžu, djedu se savjetovalo da sa Partijom (koja je na volšeban način saznavala o mahalskim sunetima u rekordnom roku - tako da su se pametniji pitali da li naš berbo ne doji dvije majke, to jest, nije li mu jedna noga u džamiji, kod lokalnog hodže, a druga u UDBI) riješi stvar kako sav svijet radi. Na bosanskom, ovako: prvo ustane drug i rekne da su tome i tome sina osunetili. Onda ustane drugi drug, poželjno tvoj jaran, i ibreti se - to jest, čudi - na tebe svali drvlje i kamenje, a posebno, i neophodno, začudi se kako takav dobar drug i komunist da spadne na tako niske grane i tako zaostalo i vjersko ponašanje dopusti u svojoj porodici. Zatim ti (otac u fazi muštuluka) ustaneš, te, još onako pripit i ožderan od sinoćnjeg mubareća, poviješ se u struku i kažeš: "Ne znam, drugovi, vi znate da ja to ne bi nikad, al' eto, vjerujte da ja to nisam ni znao, ja dok sam bio na poslu, u mene mati mi i žena, eto, tako..."

Kad se vratiš kući, sav sretan kažeš ženi: Odlično je prošlo, skrivio sam na tebe! A kako je mali? - te nastaviš primati goste i posjetitelje i prebrojavati da li će dostajati kusova baklave za rodbinu koja upravo stiže iz Tojšića.

Nekako baš u vrijeme kad se bošnjačka nacija vjenčavala sa islamskom vjerom da se jedna drugoj više nikad ne istrgnu iz samrtnog zagrljaja, a uporne nositeljice šamija, sve što su naučile djecu molitvama na arapskom a kojima nije smetalo da im se kćeri školuju i zarađuju, te im se ništa u njihovoj vjeri nije činilo suprotstavljenim društvenom napretku - u to vrijeme, velim, kad su muslimanke ponovo proglašene zaostalim i zatucanim elementom, pa nam se tradicija ponovo stala tumačiti sa muške strane - a onaj dio, ženski, njen, što se ni na šta ne žali i vazda preživljava proglasio nevažećim i komunističkim, baš u to vrijeme, najgore, ratno, sjetim se ja onoga vjenčanog lista i svoga djeda, privremenog Hrvata. Bilo je to vrijeme kad je putovnica bila viza za izlaz iz pakla. Da bi se dobila putovnica, valjalo je imati domovnicu. Za koju je valjalo imati kakvog dokumentiranog srodnika hrvatske utrese, a ako to, sámo, ne upali, onda priložiti i krštenicu. Koju ste mogli dobiti nakon desetak dana obuke u obližnjoj katoličkoj crkvi. Da nisam bila maloljetna i da su mi roditelji malo razumniji, jučer bih imala priliku da biram trećeg hrvatskog predsjednika, kao što su to mogli neki drugi, i snalažljiviji, članovi moje familije.

Iako sa Hrvatskom imam veze koliko i moj rahmetli djed Osman, te iako mi ta zemlja u životu znači nekoliko priobalnih mjesta i nekoliko dobrih prijatelja (koliko, ruku na srce, imam i u Mađarskoj - prijatelja, ne priobalnih mjesta), te neopisivo blago zajedničkog jezika koje nije za podcijeniti, ali je vezano za državu koliko i moja familija za lažne krštenice - koliko god da mi, kažem, malo bilo stalo i do susjedne zemlje i do njenih predsjedničkih izbora, nema toga što bi mi se moglo desiti da uspijem prema Hrvatskoj razviti takvu i toliku patološku mržnju da na njenom glasačkom listiću zaokružim Milana Bandića. Kao što je to učinilo više od devedeset posto mojih sugrađana, nositelja putovnice. Opskurni Hercegovac, koji Hrvate ne dijeli na crne i crvene, podijelio je vlasnike putovnica oštrom linijom, većom od državne granice, na građane i državljane. Na hrvatskom: na Hrvate i Hercegovce. U potonje se svrstaše i podgrupe: Hrvati Iz-većinsko-bošnjačko-područnijanci i Hrvati Iz-Herceg-Bosne-netom-u-Zagreb-pristiglijanci. U samrtnom zagrljaju sa Materom Crkvom.

I u lijepa doba, što rekla majka Sabira, svašta je narod radio: samo se to tad zvalo - sramota!