Pola milijuna potpisa teška je pljuska Vladi Jadranke Kosor. Građani se u ovom slučaju izjašnjavaju protiv namjeravanih promjena Zakona o radu, koje impliciraju destrukciju sustava kolektivnih ugovora i pogoršavanje ukupnog statusa radništva. Ali ne samo o tome. Izražavanje stava o jednom zakonu preraslo je u generalno izjašnjavanje o Vladi. Što je ekipa iz Banskih dvora sa svoje strane snažno pomogla.
Ministri su se bahato ismijavali sa sindikatima, rugajući se njihovoj dobro poznatoj akcijskoj jalovosti, i pritom su opasno podcijenili negativno raspoloženje javnosti, koje se pokazalo odlučujućim. Sami su ga dodatno isprovocirali vrijeđajući građane tvrdnjama da pojma nemaju što potpisuju. U dva tjedna, dok se Hrvatska tiskala oko sindikalnih štandova, valjda je i Vlada mogla shvatiti što se događa. Nema sumnje da će se liste s potpisima temeljito češljati, ali herojskih pola milijuna jednostavno nije moguće ignorirati. Vlada je, srećom, odustala od prijetnje da će sporne promjene zakona uputiti u Sabor bez obzira na referendumsku akciju.
Kad premijerka Kosor vjerojatno uskoro ponovno sjedne za pregovarački stol sa sindikatima, mora pokazati puno poštovanje prema izraženoj volji građana.
Za razliku od Vlade, koja je referendumskom akcijom bitno oslabljena, sindikati su svoje pozicije neočekivano uspješno osnažili. U dvadeset godina nisu uspjeli organizirati ni sekundu generalnog štrajka, unatoč lopovskim pretvorbama, unatoč politikama rezanja stečenih radničkih prava, unatoč velikom nezadovoljstvu javnosti, koje im se nudilo kao na pladnju. Sada su realizirali što nitko u Hrvatskoj još nije.
Ali pola milijuna potpisa i za sindikate može biti velik teret.
Nije to samo njihov trijumf nego i obaveza. Očekivanja su ogromna. Građani koji su im dali potpise računaju da će se s njima nešto i učiniti. Veliko je pitanje mogu li sindikati na krilima jedne više nego uspješne akcije nadići svoje dosadašnje hendikepe: svoje nejedinstvo, dezorijentiranost i lidersku potkapacitiranost svojih šefova. Za pregovarački stol vraćaju se kao pobjednici, ali tek trebaju pokazati znaju li što će s novostečenom snagom učiniti.
Hrvatska je dosad imala samo jedan referendum - početkom devedesetih za samostalnu Hrvatsku. Svi kasniji pokušaji da se organizira izjašnjavanje građana zbog preteških kondicija nisu uspjeli.
S pola milijuna potpisa stekli su se uvjeti za raspisivanje drugog referenduma u povijesti Hrvatske. Onoga koji će se odrediti ne samo prema jednom zakonu nego će pokazati kakvu državu građani žele. Prvi za samostalnu, drugi za pravednu Hrvatsku.
dodaj komentar 7 komentara
Ako dođe do referenduma, u slučaju njegovog uspjeha Vlada zaista više ne bi imala što tražiti na Markovom trgu.
I jedno pitanje: nisu li nedavne promjene ustava išle za ublažavanjem kriterija za organizaciju i uspješnost referenduma, kako bi olakšali ulaz u EU? Kako je moguće da to onda vrijedi u tom slučaju, a ne za druge referendume?!
Nije mi jasno kako to da obje Jelene svoje konstatacije i zaključke o bijesu građana i bahatosti članova vlade i njihovoj neodrživosti na tom položaju, samo stavljaju pod znak pitanja, i još uvijek te nikogoviće uzimaju kao važan faktor u političkom životu Hrvatske. Svi oni trebali su, a nisu, ali uskoro će, ubrzo nakon prijevremenih izbora za Hrvatski sabor, otići kuda koji (ne)mili moji. Netko u mirovinu, netko u pritbor ili u zatvor, a dobar dio i preko granice, jer će izgubiti imunitet za kazneni progon.
Da se ideologiji neoliberalnog kapitalizma ne primiće krah i kraj (i to ne samo u Europi, već i u "demokratskoj" Americi (USA), u Hrvatskoj bi se još uvijek stare pijandure ZNA SE, izdavale za pravne eksaperte, i glasnogovornike promjena Ustava, a neuke, i u novinarskoj profesiji neuspješne novinarke, poput gospoiđe Kosor - "Suzane" ili Jace, pokušavale bi svoju rječitost i beskrupuloznost prodati -pod liderstvo. Ma dajte, najte, tko još ozbiljan i upućen, ovu vladu i njenu predsjednicu Kosoricu, uzima ozbiljno
Slavko Sonntag
Međutim, sa svim time ovaj referendum nema mnogo sveze. Ovdje se jednostavno radi da su ljudi shvatili da im bez kolektivnih ugovora (koji prema zakonu ostaju na snazi dok se ne zaključe novi), ne ostaje bukvalno *ništa* od one ionako već odavno imaginarne socijalne države, zapisane u Ustavu. Sve ima svoje granice.
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.