Ko je kriv za nezavidnu situaciju u kojoj se nalazimo? Jedni okrivljuju sindikate, štrajkače, činovnike i demonstrante, gramzivu i razmaženu radničku i srednju klasu, penzionere, lijene Grke i ostale južnjake, cigane, imigrante, ljevičare i kultur-marksiste, muslimanske teroriste, rastrošnu državu itd., a drugi pak kapitaliste, imperijaliste, bankare, neoliberale itd. U tom ping-pongu jedna strana trenutno ima veliku premoć - financijsku, organizacijsku, medijsku, političku, pa i idejnu, odnosno ideološku - i ta igra nije posebno zanimljiva.

Govorimo li o takvoj igri, govorimo o dvije strane. No neka objašnjenja zašto smo u teškoćama sprječavaju takvu podjelu. Među njima su najvitalnija objašnjenja koja uzroke i razloge za naše probleme vide u rovarenju tajnih udruženja i mreža, u neformalnim povezanostima i zavjerama. Niti jedno od tih tumačenja nije sasma otrgnuto od realnosti. Mnoga su poduprta činjenicama i dokazima. Niti jedno nije bez bar trunke uvjerljivosti. A ljudi, koji oblikuju, dograđuju, šire ili prihvaćaju ta objašnjenja, u pravilu razmišljaju, nisu bezbrižni i ne prihvaćaju status quo. Dakako da je drugo pitanje, pitanje na koje ne postoji opći odgovor, da li je politika koju zagovaraju, ili koju bi bilo moguće postaviti na podlozi njihovih teorija, produktivna ili može pridonijeti tome da se izvučeno iz današnjih okolnosti, a ne završimo u još gorim.

Nema sumnje da su ljudi koji obavljaju djelatnosti o kojima je u mnogočemu ovisan naš život međusobno povezani na različite načine koji nadilaze njihove institucionalne povezanosti ili im se čak suprotstavljaju.

Nema sumnje da su ljudi koji obavljaju djelatnosti o kojima je u mnogočemu ovisan naš život - političari, privrednici i financijeri, oficiri, medijski moćnici i korifeji, vjerske vođe itd. - međusobno povezani na različite načine koji nadilaze njihove institucionalne povezanosti ili im se čak suprotstavljaju. Nema sumnje niti da takve neformalne ili nadinstitucionalne povezanosti proizvode društvene i političke učinke i da je proizvodnja takvih učinaka njihova svrha. I sve dok živimo u društvu u čije institucije bar načelno imamo povjerenje, imamo potpuno pravo da na takve povezanosti gledamo s nepomirljivim nepovjerenjem. Dok su institucije koje nam uređuju život ili, još radije, kojima uređujemo život, više ili manje neposredno rezultat našeg političkog djelovanja kao građana, u posljednjoj instanci ovisne o izborima ili tu i tamo o narodnim pobunama, čija svrha je zajamčiti upliv naroda na institucije, neformalne povezanosti su u protivrječju s našom političkom egzistencijom i moramo na njih gledati kao na metodu i sredstvo za naše političko razvlaštenje.

Neformalne povezanosti postojale su oduvijek, premda je za duga razdoblja historije, kad je vlast bila lična, a ne vezana za nadlične ili nelične institucije, vjerojatno neprimjereno govoriti o njihovoj neformalnosti. Bile su pak ovaploćenja vladareve volje, njegovih sklonosti i mušica. Što je specifičnost današnjih vladajućih mreža? (O vladajućim mrežama govorimo jer mreže imaju i oni koji se vladavini odupiru i/ili ga nastoje održati u zakonitim i legitimnim okvirima. Uostalom, istraživanje mreža je i započelo s progonom vještica.)

Neformalne skupine ili mreže danas su po definiciji antidemokratske. Predstavljaju subverziju demokracije koju omogućuje upravo globalna vladavina demokracije. 

Njihova prva karakteristika je da nikada nije bilo oštrije suprotnosti između formalnog, normativnog, legalnog i legitimnog uređenja, na jednoj strani, i neformalnih udruženja i mreža na drugoj. Demokracija je danas globalni, odnosno globalno dominantni oblik vladavine. I jer demokracija u principu daje najveću formalnu, odnosno formaliziranu riječ narodu, jer riječ narod ni u jednom obliku vladavine nije toliko institucionalizirana, suprotnost između formalnog uređenja i neformalnih skupina, odnosno mreža upliva, u demokraciji je oštrija nego u drugim oblicima vladavine. Neformalne skupine ili mreže danas su po definiciji antidemokratske. Predstavljaju subverziju demokracije koju omogućuje upravo globalna vladavina demokracije. Ako je narod isključen iz politike, neformalne skupine moći su organizacijski oblik frakcijskih borbi među vladajućim. Kad je narod formalno na vlasti, neformalne skupine moći predstavljaju organizaciju vladajućih protiv naroda.

Druga karakteristika današnjih neformalnih vladajućih mreža jeste da njihov upliv raste. Njihov upliv raste jer moć formalnih institucija gubi snagu. Dakako, i djelatnost neformalnih mreža pridonosi opadanju moći formalnih institucija. Usprkos tome, značajniji moment predstavlja to da slabljenje formalnih institucija daje širi prostor za djelovanje i veću moć neformalnim mrežama. Od ključnog je značenja u tom smislu politička kriza. Ona ima više aspekata. Raste moć izvršne vlasti na račun zakonodavne i sudske i nestaje klasična podjela vlasti, za koju su ključni suverenost zakonodavne i sudske vlasti. Pri tome je izvršna vlast sve više paralizirana zbog unutrašnjih blokada i sve više izgubljena i tome primjereno nemoćna u hvatanju u koštac sa današnjim problemima. Te probleme ona naprosto više ne razumije, ne hvata korak sa promjenama u današnjem svijet i njen odgovor je hiperaktivna inercija. Ujedno mehanizmi konstitucije vlasti, prvenstveno izbori, gube značenje. Narod, koji je formalno na vlasti, ima na vlast sve manji upliv i sve je manje nadzire. Zbog toga se čak sama formalna vlast preobraća u neformalnu mrežu. Odgovor naroda je odricanje legitimnosti vlasti. Politička vlast nikad nije imala manju legitimnost, vjerodostojnost i ugled.

Treće, zbog bankrota politike sve veću ulogu i upliv imaju nositelji ekonomske i financijske moći. Jer nema formalnih političkih koordinata, koje bi regulirale ekonomsku i financijsku moć, ona sama postavlja koordinate. Jer nema formalne političke moći, koja bi bila sposobna voditi, vodstvo su preuzeli posebno nosioci financijske moći. A ona nije nikome odgovorna. Već je Adam Smith znao da etabliranim poslovnim interesima nije moguće vjerovati, jer su u određenim aspektima drukčiji od javnog interesa, odnosno suprotstavljeni su zajedničkom javnom interesu. Nosioci financijske i ekonomske moći dakako ne djeluju kao izolirani pojedinci. Naprotiv. Imaju svoje mreže (koje sežu u sve nelegitimniju i sve neformalniju formalnu vlast). Ovih dana će im u Davosu savjetovati da iskoriste slabost politike i preuzmu (još) veću ulogu pri vođenju globalnih stvari. Ako neko hoće, može u tome vidjeti zavjeru. Meni se to prije čini posljedicom implozije politike. Ako to stoji, onda slijedi da se iz takozvane krize možemo izvući samo ponovnim konstituiranjem politike: s više, a ne manje, politike.