Žužul je bio akter prve korupcijske afere Sanaderove Vlade. Američkom Bechtelu, čiji je Žužul bio lobist, bez natječaja je povjeren posao gradnje dionice autoceste od Dugopolja do Šestanovca. Afera je otkrivena i posao poništen, a Žužula je već tada Mladen Bajić - obratite pažnju - uvrstio u "predistražne radnje". Dakle, pospremio na sigurno.

Glavni generator afera

Žužul je tada bio ministar vanjskih poslova, Sanaderova desna ruka i glavni generator afera. Nakon Bechtela se otkrilo da nije plaćao porez na iznajmljivanje kuće na Pantovčaku i optuživalo za aferu Imostroj. A onda je iznenada dao ostavku. I to u trenutku koji se iz ove perspektive čini gotovo vizionarskim: u jeku predsjedničke kampanje Jadranke Kosor 2005. godine.

U srcedrapateljnom pismu Ivi Sanaderu njegov šef diplomacije priznao je da ne želi više Vladu "opterećivati svojom pojavom koja izaziva negativne konotacije". Kosorica je ostavku dočekala poslovičnom suzdržanošću: "To sam očekivala jer je u politici iznimno važna percepcija u javnosti, bez obzira na stvarne okolnosti, i može biti presudna."

Ali Baba u zatvoru, a Žužul na sveučilištu

I tako, otišao je Žužul, a Sanaderova Vlada nastavila tamo gdje je on stao. Ne obazirući se na percepciju. Pet godina kasnije i uz nekoliko milijardi kuna manje, u zatvoru je završio Ali Baba Sanader i hajduci koji su se s njim haračili. A gdje je završio Žužul?

I on je uglavnom nastavio tamo gdje je stao. Dobio je sinekuru u Podravci i od nje naplatio 730 tisuća kuna za usluge koje tvrtki nisu donijele ništa osim debakla. Dobivao je mjesta u brojnim nadzornim odborima, što je čak i Mesića natjeralo da izjavi: "Idite samo Žužulovim tragom. Nakon političkog debakla tko njemu daje sve te nadzorne odbore. A koliko takvih ima... To neka se ispita".

Žužulovi krvavi tragovi

A kao probuđeni poduzetnik dobio je od države i par kredita potrebnih za finaciranje sveučilišta u Dubrovniku, gdje je također ostavio brojne aferaške tragove. I to ne samo onu famoznu garažu.

I onda je došlo već opjevano otvaranje operne sezone u Veroni, gdje je Žužul s Ivom Sanaderom i Željkom Čovićem navodno dogovarao prodaju Plive američkom Barru. Ovih dana je, zahvaljujući WikiLeaksu, iscurila i američka diplomatska depeša na tu temu. A ovih dana iscurilo je i još nešto...

Aktualiziralo se obavještajno izvješće iz 2007. godine, donedavno zakopano na portalu Domagoja Margetića, o tome kako je Žužul 1. svibnja 2004. godine - dakle, kao član Vlade - od Ježića navodno (ali doslovno navodno) iskamčio proviziju od milijun eura za crni fond HDZ-a, u zamjenu za oslobađanje puta prema vlasništvu nad Diokijem.

Žužul i crni fond HDZ-a

Crni fond? HDZ? Provizija? Ježić? Milijun eura? Pa još i Žužul? Ako je ta informacija probila put u mainstream medije, kako to da Žužul još nije osvanuo na svim naslovnicama? Možda zato što se još nije iskobeljao iz Bajićevih "predistražnih radnji"?

Žužul je svoju reputaciju stekao još u devedesetima. Pisalo se o njegovu "opremanju" veleposlanstva u Washingtonu, o nabavi zavjesa preko tvrtke njegove supruge koja je kasnije ugašena, pa o supruginoj kupnji Tvornice čarapa... Zatim je postao rodonačelnik korupcijskih afera u Sanaderovoj vladi. I još uvijek se uspješno provlači ispod antikorupcijskog radara.

Nema više časnog uzmaka

Dok je Sanader bio na vrhuncu moći, odlazak kompromitiranog ministra mogao je proći bez ikakvih posljedica. S vremenom i Sanaderovim slabljenjem, put iz Banskih dvora više vodio prema nadzornim odborima, sveučilištima i opernim premijerama, nego gotovo isključivo prema Remetincu. Znači li to da se Žužul izvukao?

Ako jest, možda bi to trebao pripisati svom časnom uzmaku kojim je uklonio nečasni balast s predsjedničke kampanje Jadranke Kosor. Danas mu Sanaderova nasljednica ima priliku vratiti uslugu.

Imajući sve to u vidu, iz ove perspektive smiješno zvuče tvrdnje nekih komentatora iz davne 2005. godine kako je je Miomir Žužul svojim odlaskom "platio ceh za cjelokupnu korupciju". Žužul nije platio ceh. On je tek pomogao napraviti račun.