Izjava o zaštiti slovenskog nacionalnog interesa koju je usvojio slovenski parlament kao posljednji pokušaj da se izbjegne raspisivanje referenduma o ratifikaciji hrvatskog pristupa NATO-u, dvosjekli je mač - za Sloveniju, ali i za Hrvatsku.

Sloveniji će taj proizvoljni dokument ugroziti već ionako poljuljani kredibilitet među članicama NATO-a i EU. Za Hrvatsku to može biti također dvosjekli mač, ako se probude i kod nas radikalni pobornici nacionalnog interesa i zatraže saborsku izjavu o zaštiti hrvatskog nacionalnog interesa. Slovenska izjava je netočna i pravno neutemeljena, što je sadržaj i reakcija našeg Ministarstva vanjskih poslova. To je izvan dvojbe.

Ta će izjava naškoditi Sloveniji, kao što će joj još više naškoditi ako do referenduma dođe, unatoč stajalištu dviju najvećih stranaka, one vladajuće Boruta Pahora i one oporbene Janeza Janše. Iz tog košmara moraju se sad obojica pokušati iskobeljati, inače je eskalacija sukoba između Slovenije i Hrvatske, vidljiva i bez toga, ogoljena do srži. Riječ je o ne više samo o graničnom sporu koji je prerastao u teritorijalni spor, već i o otvorenom sukobu dvaju nacionalnih interesa. A međunarodni sporovi su po svom karakteru upravo sukobi nacionalnih interesa, kao što tvrdi jedan od najvećih međunarodnopravnih autoriteta, J.G. Merrils u svojoj knjizi »Rješavanje međunarodnih sporova« koja je prvi put objavljena 1984. godine i dosad doživjela ukupno četiri izdanja.

Ključ u Rezoluciji UN-a

Sukobi nacionalnih interesa su eminentno politički po svom karakteru, ali se mogu i moraju rješavati kroz pravne instrumente. Merrils je naznačio i put rješavanja takvih sukoba: pravna podloga za to je članak 33 kojim započinje VI. poglavlje Povelje UN-a, a aklamacijom je 1970. godine prihvaćena u Glavnoj skupštini UN-a Rezolucija o prijateljskim odnosima među državama, gdje se upućuju članice UN-a da sporove riješavaju putem prava, i to kroz šest mogućih načina: prvi je način izravnim pregovorima, drugi je način pribjegavanje međunarodnom sudu, a između toga su ponuđena još četiri pravna načina kako valja rješavati međunarodne sporove: istražnim anketama, koncilijacijom (pomirenjem), medijacijom i arbitražom. Svaki je od tih načina legitiman, dakle utemeljen u međunarodnom pravu, a anglosaksonska doktrina međunarodnog prava ubraja ovu rezoluciju, kao i Povelju u UN-a, u izvore međunarodnog prava.

U slučaju Hrvatske i Slovenije, dvije su metode od njih šest doživjele neuspjeh: izravni pregovori koji su se nasukali na Račan-Drnovšekovom sporazumu i opcija izlaženja pred sudom, na koju ne pristaje slovenska strana, osim ako se ne dogovori primjena načela pravičnosti. Preostaju, dakle, četiri načina rješavanja spora, odnosno sukoba nacionalnih interesa. Medijacija je jedan od tih puteva. Taj put još nije iskušan, iako se u javnosti navodi kao pokušaj medijacije pružanje dobrih usluga od strane bivšeg američkog ministra obrane Perryja.

No to je bio samo pokušaj pružanja dobrih usluga jer on nije predviđen ni Poveljom UN-a, niti Rezolucijom o prijateljskim odnosima među državama, pa izlazi iz pravnog instrumentarija kojima se može riješiti spor. Oblik medijacije koji je validan u ovom slučaju zahtijeva pribjegavanje »regionalnim agencijama i aranžmanima«, a to znači da Perryjevo posredovanje ne zadovoljava kriterije koje je postavio UN. »Regionalne agencije i aranžmani« mogu u ovom slučaju biti samo EU ili OESS.

Kako prihvatiti medijaciju

Tek kad se iscrpe svi pokušaji koji stoje dvjema zemljama na raspolaganju, Vijeće sigurnosti UN-a može, ako ocijeni da je ugrožen svjetski mir ili da vlada opasnost od ratnog sukoba, obvezati države da prihvate jedan od tih načina rješavanja spora i za to zaprijetiti međunarodnim sankcijama. Zato je potrebno, prije nego što se proglasi nemogućnost rješavanja sukoba, iscrpiti sve moguće varijante pronalaženja pravnog puta, kao što to propisuje Povelja UN-a.

Iz toga proizlazi da Hrvatska ne smije unaprijed odbaciti pokušaj posredovanja što ga je ponudio EU, jer je to baš jedan od putova na koji upućuje i UN. U slučaju da se postigne sporazum o prihvaćanju medijacije, otvara se pitanje kako će se to moći Slovenija obvezati na poštovanje rezultata medijacije, ako je po njezinom pravnom sustavu u svakom slučaju ratifikacije moguće torpediranje odluke parlamenta prikupljanjem 2.500 odnosno 40.000 potpisa za raspisivanje referenduma.

No to pitanje spada u red pitanja zašto su Irci na referendumu odbacili Lisabonski sporazum, kao što su prije Francuzi i Nizozemci odbacili Europski ustav. Putovi demokracije su, nažalost, vrlo zamršeni, ali političari snose odgovornost za svoje pogrešne korake i za slabo političko vodstvo svojih sljedbenika.