Smjene u policiji sada nisu imperativ, odgovorio je ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko na pitanje o skromnim dometima kadrovskog pospremanja u svom resoru, što ga je kao interventno rješenje jesenas preuzeo. Za razliku od istodobno postavljenog ministra pravosuđa Šimonovića, koji je u kadrovskim inovacijama bio znatno hrabriji, šef MUP-a je započete smjene u policiji praktično zaustavio. Javnost sada pokušava uvjeriti da to nije ni važno.

Karamarko je u pravu kad tvrdi kako je vrlo iritantno da policija svake četiri godine doživljava prave tektonske poremećaje zbog izbora” te da ni jedna politička stranka nema pravo uzimati policiju - koja je servis građana - kao svoj pobjednički plijen. Lako se složiti i s njegovom tvrdnjom da je za dobar rad policije bitno da se ljudi učine ovisnima o zakonu i neovisnima o političkom utjecaju.

Ali, kako to misli učiniti sa zatečenim ljudima, koji su policiju profesionalno i služenjem politici maksimalno devastirali, toliko da je njezino stanje postalo ozbiljna prijetnja stabilnosti države, što ni premijer Sanader u trenutku mafijaških likvidacija više nije mogao ignorirati? Kako s policijom u kojoj, kako je rekao novi ravnatelj Faber, polovicu sastava čine oni koji su došli po političkoj podobnosti a ne kvalifikacijama? Kako se s takvim postavom može postići profesionalizacija policije, što je, kako kaže ministar, njegov primarni zadatak?

Karamarko, izgleda, smatra da će se isti kadrovi stavljeni u nove okolnosti sada odjednom drukčije ponašati. Jednim je dijelom u pravu: ljudi rade onako kako se od njih traži. Ako je nova zapovijed da policija svoj posao obavlja pošteno i profesionalno, bez robovanja političkim utjecajima, onda će se velik broj tako i ponašati. Vjerojatno su mnogi časni policajci teško podnosili dosadašnje stanje i s olakšanjem će prihvatiti Karamarkove promjene. Možda će se i neki kadrovirani po političkoj podobnosti sada nastojati pokazati profesionalcima.

Ali, ako je polovica došla po političkoj podobnosti, ako su po tom ključu došli oni na čelnim mjestima - oni pogotovo! - onda posve neuvjerljivo zvuče tvrdnje da se policija bez ozbiljnih smjena može srediti u skladu sa zahtjevima demokratske države. Poznato je da su šefovi policijskih uprava kadrovirani u središnjici HDZ-a, sigurno ne po kriteriju profesionalnosti. Stranka ih se ne želi odreći, pogotovo ne uoči lokalnih izbora. Smijenjen je samo jedan, šef dubrovačke policije. Načelniku splitske policije, koji navodno uživa premijerovu osobnu zaštitu, a javnosti je poznat između ostaloga i po opstrukciji istrage milijunski teške afere u Brodosplitu, poslali su MUP-ovu unutarnju kontrolu, tek toliko da se zamažu oči. Ako podobni, svi do jednoga, ostaju, onda je teško govoriti o profesionalizaciji. Njihovo ostavljanje na dosadašnjim mjestima poruka je cijelom policijskom sastavu.

Zato Karamarkove izjave kojima se opravdava odustajanje od dubinskih kadrovskih promjena zvuče kao pokušaj traženja velikog izgovora. Smjene nisu imperativ, ali bez njih i ono što navodno jeste Karamarkov imperativ - profesionalizacija policije - teško da je moguće.