Hrvatska će se još nekako izvući pred Vijećem sigurnosti kada je riječ o topničkim dnevnicima koji nedostaju. Kao i do sada, UN će ubaciti u igru formulaciju o »postignutom umjerenom napretku« u hrvatskom ispunjenju zadaća Haškoga suda, a haški tužitelj Brammertz i predsjednik suda Robinson složit će se s »konstruktivnim stajalištima« da bi previše kruta ocjena o hrvatskom neispunjenju obveza mogla naškoditi i samom Haškom sudu kao i kooperativnom odnosu Sanaderove vlade prema međunarodnoj zajednici.

Stoga će diplomatsko rješenje, može se predvidjeti, biti negdje u sredini: nije postignuta potpuna suradnja, ali se »umjereni napredak« ipak može detektirati i zbog toga ne treba Hrvatskoj zatvoriti vrata, već ih treba ostaviti otškrinutima. To znači da će se loptica prebaciti Vijeću ministara EU da ono konačno ocijeni stupanj kooperativnosti Hrvatske, tako da ni jedna ni druga strana - ni hrvatski kritičari ni hrvatski advokati - neće dobiti dovoljno štofa za apodiktičnu, nedvosmislenu ocjenu o hrvatskoj suradnji ili ne. Riječju - provući ćemo se kroz iglene uši, kao uostalom dosad mnogo puta. Nismo jedini koji se tako provlače: tako su se gotovo sve zemlje Istočne Europe provukle kroz tijesna vrata u EU iako nisu zadovoljile baš sve kriterije za članstvo, od razine korupcije, preko nepoštovanja ljudskih i etničkih prava, pa sve do neriješenih graničnih pitanja.

Provlačenje kroz »iglene uši«

Ta je ljestvica, što je i razumljivo, postavljena nešto više u odnosu na Hrvatsku baš zato da se ne ponove pogreške u slučaju onih deset postkomunističkih zemalja koje su ušle u EU 2004. godine. Tada su one dobile popust jer ih se gledalo u kontektsu drugih postkomunističkih zemalja, bivših država SSSR-a i SFRJ-a. U odnosu na ove, one prve post-komunističke zemlje, njih osam, izgledale su kao oaze reda i mira, što naravno uopće nije bilo točno. No i njima je konstatiran »umjereni napredak« i donesena je ocjena da ih ne treba obeshrabriti jer mogu opet potonuti u politički limb i nakon lustracije od komunizma. Nas se, srećom za nas, sada gleda u kontekstu zapadnobalkanskih zemalja koje stoje puno gore od nas i što se tiče ljudskih prava, korupcije, kriminala i političke nestabilnosti. Zato ćemo se i ovoga puta provući kroz iglene uši i moći ćemo odahnuti jer ćemo prebroditi i ovu aferu na koju nismo odgovorili kako treba.

No, afera s topničkim dnevnicima ima i druge, značajnije reperkusije od onih koje su važne za naš ulazak u EU. Činjenica da od 33 dokumenta deset ih nije nikad sačinjeno, a ostali su se izgubili, bili ukradeni ili su spaljeni neposredno nakon Oluje ili tijekom 2000. ili 2001. godine, ostavlja gorak okus u ustima svih onih koji se zalažu za Hrvatsku kao pravnu državu. Izvješće o nestalim dokumentima možda će uspjeti zadovoljiti Vijeće sigurnosti i EU, ali ono svakako ne može zadovoljiti minimalne kriterije za funkcioniranje pravne države u Hrvata. Stoga se postavlja pitanje, kako će se hrvatska javnost suočiti s aferom topničkih dnevnika.

Nakon što ovo izvješće izgubi aureolu državne tajne, ono se treba naći na klupama saborskih zastupnika koji moraju o tome reći svoju riječ, baš zato da politički sankcioniraju javašluk, krađu, uništavanje dokumenata i kršenje propisa. Stoga javnost očekuje da će se rasprava o topničkim dnevnicima povesti u Saboru i da će javno mnjenje dobiti konačni odgovor tko je što učinio, propustio učiniti ili zataškao. No, politička sankcija nije dovoljna: moraju se pokrenuti i pravosudna tijela, posebice Državno odvjetništvo koje mora otvoriti istragu, ako to dosada nije učinilo, i pred lice pravde dovesti sve one koji su uništili dokumente, sakrili ih ili su ih propustili sačiniti u skladu s propisima vojne službe.

Potrebno radikalno pospremanje

Budući da u tom lancu nije moglo sudjelovati malo ljudi, već su zlodjelnici računali i na prešutno savezništvo kolega u sličnim službama, javnost ima pravo znati tko su ti koji su od Hrvatske napravili karikaturu od države u kojoj vojska ne ispunjava osnovne dužnosti koje su dio deontologije profesije, a političari zataškavaju, uništavaju ili dilaju državne dokumente. Sve to upućuje na to da je Hrvatskoj potrebno radikalno pospremanje koje će od nje učiniti, konačno, pravnu državu, jer sada vidimo da to ona nije bila ni 1995. u doba Oluje, niti je to bila 2000. i 2001. kada je dio dokumenata uništen, niti je to bilo kada je, navodno, Gotovinina obrana uspjela prisvojiti neke od tih dokumenata.

Afere »Indeks« i »Dijagnoza« su mačji kašalj prema ovoj aferi, koja spada u eklatantan primjer korupcije, zloporabe vlasti u korist privatnih ili grupnih interesa. Hrvatska predanost borbi protiv korupcije i pravnoj državi dobit će svoju definitivnu potvrdu kada javnost bude detaljno upoznata s onima koji su izvršili ova zlodjela i kada oni budu sankcionirani pred zakonom - kada Državno odvjetništvo i Sabor objave naciji što se stvarno dogodilo i tko su počinitelji.