Jadranka Kosor od poslodavaca je dobila ručak, komplimente i snažnu podršku. U vrijeme dok građani u redovima potpisuju sindikalne zahtjeve za referendumsku zaštitu radničkih prava premijerka se dala ugostiti u poduzetničkoj udruzi sugerirajući da je izabrala stranu. Slab osjećaj za socijalni balans. Još slabiji za krizni menadžment.

Hrvatska je Vlada najveći poslodavac pa je njezin izbor, možda, i logičan. U ovom slučaju s domaćinima je povezana zajedničkim interesom da promijene Zakon o radu. Ali, intimiziranje s poduzetničkom elitom otežat će Vladi socijalni dijalog.

Koji je i dosad opasno trokirao i trenutno je u potpunom prekidu - sindikati ojačani masovnim odazivom na njihovu inicijativu prekinuli su pregovore, premijerka njihovu akciju bagatelizira i ručava s kapitalistima. Jasno da će se na koncu morati sjesti za stol. Ali javno demonstrirajući svoje strateško partnerstvo s poslodavcima Vlada gubi vjerodostojnost pred sindikatima. Zato se pojavila potreba za posredničkom ulogom šefa države. Premda je svojom odlukom da ne potpisuje referendum mnoge razočarao, možda je predsjednik Josipović zaista u pravu kad tvrdi da je u ovom trenutku od njegove podrške radnicima mnogo važnije da svojom ekvidistancom otvori mogućnost sudjelovanja u pregovorima.

Premijerkin ručak s poslodavcima duboko je pogrešan i zato što će produbiti jaz između poduzetnika i radnika, a to će u hrvatskoj javnosti u konačnici dodatno pojačati već zamjetnu antipoduzetničku klimu. Pogotovo jer su domaćini priliku iskoristili za radikaliziranje konfrontacije sa sindikatima. Raspalili su po referendumu tvrdeći da on nema nikakve veze s radničkim pravima, a istodobno su premijerku pokušali korumpirati galantno je časteći komplimentima da povlači državničke poteze. Možda je i uspjelo jer ona ni riječi da bi rekla o nekim stvarima koje bi od nje morali čuti: o njihovim ogromnim dugovanjima i zaposlenicima, i državi, i dobavljačima...

Hrvatska bez poslodavaca iz krize ne može izaći. Zato im je Vlada dužna pomoći olakšavanjem uvjeta poslovanja. Ali i njima mora biti jasno da sami, bez široke podrške u javnosti, ništa ne mogu postići.

U naciju duboko usađeni osjećaj društvene nepravde, dosad izvor rezignacije, sve češće se (kao u Varšavskoj) kanalizira u bijes na poduzetnike. Godinama gomilano socijalno nezadovoljstvo sada prijeti da se pretvori u neku vrstu klasnog sukoba. Premda se čini neminovnim, daljnje zaoštravanje konfrontacija između kapitala i radnika samo otežava ukupnu hrvatsku situaciju.

Za prevladavanje krize potrebno je okupljanje ukupne narodne energije, nikako njeno rasipanje u nekakvim revolucionarnim gibanjima. Vladina je odgovornost da svojim ponašanjem ne priziva takve scenarije.