Jeftino pivo i gemišti, domaća rakija i vino zavladali su (sivim) tržištem alkoholnim pićima, a po dućanima i za šankom bilježi se pad prodaje fine žestice i finih vina, skupog piva. Recesija je građane natjerala da više piju i to po kućama, da egzistencijalni strah i depresiju utapaju u lošoj kapljici.

A što bi drugo i mogli činiti oni deseci tisuća koji su ostali bez posla i one stotine tisuća kojima su plaće pale?

Za pobunu više nemaju ni volje, teško im se suprostaviti grintavim supružnicima i prezahtijevnim roditeljima ili potomcima, a kamo li da bi svoje nezadovoljstvo izražavali na ulici. Pojedinci koji se odluče na takav očajnički potez mogu biti sigurni samo da će ih zajednica ili proglasiti luđacima ili sažaljevati kao gubitnike, a neka ili netko tko se još uvijek nada brzom pronalasku novog ili boljeg radnog mjesta jednako sigurno neće sam sebi, u ionako suludoj i gotvo bezizlaznoj situaciji, utisnuti žig luđaka ili luzera. Zato većina poseže za alkoholnim napitcima ili drugim opijatima iz kućne radinosti ili kućne ljekarne i u tišini autodestrukcije pokušava preživjeti vladajuću gospodarsku krizu.

U nekim drugim državama, čak i onima ne tako dalekima od Hrvatske, postoje udruženja građana zvana sindikati koji u kriznim danima organiziraju prosvjede, štrajkovima vladi i poslodavcima daju do znanja da neće dozvoliti da se kriza prelomi samo preko leđa onih koji za kruh zarađuju u znoju lica svog. U Hrvatskoj također postoje udruženja koja se isto nazivaju, ali njihova uloga nije organiziranje prosvjeda i štrajkova nego klimanje glavom i osiguravanje dobrih plaća svojim čelnicima koji su ovdje izrasli u prave male menadžere s primanjima od 12 do 16 tisuća kuna.

Dakle, poput nižeg rukovoditeljskog kadra u privatnim i državnim tvrtkama i ministarstvima ili tek nešto manje od saborskih zastupnika i ministara. Građani koji su uspjeli i u siječnju zadržati posao primili su niže plaće u veljači, a pad plaća priznaje čak i Državni zavod za statistiku. Prosječna bruto plaća kreće se oko 6.000 kuna, ali statistika je varljiva jer čak 68,4 posto zaposlenih prima mjesečnu plaću nižu od prosječne, 62 posto ih ima plaću nižu od 4.000 kuna. Istovremeno za život prosječnoj četveročlanoj obitelji treba najmanje 7.300 kuna za osnovne životne troškove.

Podaci o životno standardu su, dakle, sve gori pa su novinari priupitali hrvatske sindikalne čelnike što će učiniti, spremaju li kakve akcije, hoće li biti prosvjeda, štrajkova. Pitali su ih i hoće li sebi smanjiti plaće. Odgovor je očekivano negativan jer smatraju da "za to nema razloga".

A štrajkovi i prosvjedi? Naravno da ih neće biti jer oni niti ne razmišljaju o širim industrijskim akcijama jer misle da Vlada Ive Sanadera može i mora riješiti krizu! Predsjednica najveće sindikalne središnjice, SSSH, Ana Knežević čeka da joj netko kaže "kakvo je stvarno stanje u zemlji"?! Predsjednik HUS-a Ozren Matijašević čeka korjenite promjene ponašanja koja će nas izvući iz krize i da prestanemo "trošiti više nego imamo"?! Krešimir Sever iz NHS-a očekuje od Vlade više inicijative i znanja, ne odriče mogućnost organiziranja štrajkova i prosvjeda, ali misli da za to još ima vremena?!

A Vilim Ribić iz Hrvatske matice sindikata uvjeren je kako vlada može sve pa i zaustaviti krizu i ima moć da to "sve" i učini. Svi oni misle kao još uvijek nije došlo vrijeme da građane pozovu na ulicu. Sever i Ribić čak apeliraju na mudrost naših poslodavaca i vlasti i poziva ih da sjednu sa sindikatima prije prosvjeda. Da, naša vlast i naši poslodavci poznati su u svijetu po mudrosti u odnosu prema radnicima i sindikatima, a mudrost se ta očituje u sloganu ili kupi ili otpusti potencijalne pobunjenike i vođe nezadovoljne mase.

Sudeći prema stavovima sindikalnih čelnika čini mi se kako čekaju da ih netko još malo (pot)kupi. Jer, kako objasniti, osim korupcijom ili kukavičlukom, to da su čak bili i glasniji (premda nedovoljno glasni) proteklih godina dok kriza nije tako ozbiljno nagrizala hrvatsko gospodarstvo, a da im danas ni ubrzano osipanje članstva ni raspad sustava nisu dovoljni da organiziraju barem jedan pošten prosvjed.

Hrvatska je upravo zabilježila povijesni rekord u zaduživanju i dug od 39 milijardi eura, samo u zadnjih pet mjeseci taj je dug narastao za pet milijardi eura, a ovog tjedna zadužit ćemo se za još "400 do 500 milijuna eura". Ni to, ni opasan pad plaća i životnog standarda, niti deseci tisuća otkaza i umor industrije hrvatskim sindikatima nisu dovoljan razlog za organiziranje industrijskih akcija.

Hrvatski sindikati još uvijek vjeruju i s odobravanjem klimaju vladi Ive Sanadera koja sve bitne odluke i dalje donosi u strogoj tajnosti i pola sjednica održava tajno, a četvrtinu telefonski. Oni se uzdaju u vlast koja rođake i prijatelje i njihovu djecu zapošljava na sigurna i dobro plaćena rukovodeća mjesta u državnim i javnim poduzećima, državnoj upravi, pa se pitam ima li među snishodljivim pismima mudrom i sposobnom Sanaderu ili Barba Luki i poneko potpisano drhtavnom rukom sindikalnih čelnika i njihovih potomaka. Ako imamo jalovu vlast, jalovu opoziciju i jalove sindikate, znači li to da smo, naprosto, jalov narod?