U povijesti ovih prostora mnogi značajni politički događaji rezultirali su presvlačenjem košulja. O broju presvučenih iz crvene u crnu, iz plave u bijelu, žute u zelenu, gotovo da se može vrednovati značenje nekog povijesnog događaja. U samo 36 dana od jednog takvog "povijesnog događaja" - pobjede Kukuriku koalicije predvođene SDP-om - čak je 617 osoba promptno navuklo "crvenu košulju" i odlučilo postati članom pobjedničke opcije.

U  nešto više od mjesec dana oko 35 tisuća članova SDP-a pojačano je s novih 617. U sljedeće četiri godine, nadaju se mnogi, članska iskaznica partije, koja je na desnici često stigmatizirana kao "crvena opasnost", mogla bi im biti "crvena šansa".

Možda se 617 novih članova u tako kratkom vremenu ne čini posebno puno, ali kada taj broj usporedimo s istim razdobljem prošle godine - interes za SDP gotovo je sto posto veći. Naime, od 5. prosinca 2010. do 10. siječnja 2011. godine u SDP su ušla tek 323 nova člana.

Zlobnici bi nakon prezentiranih brojki mogli zaključiti da je među 617 "pionira" 300-tinjak iskrenih ljevičara odanih SDP-u, a 300-tinjak je onih prestravljenih ili pak beskrupulozno, moguće i koruptivno ambicioznih. Je li se broj SDP-ovaca naglo povećao zbog straha od otkaza u nekoj državnoj tvrtki ili želje za povišicom i promocijom? U svakom slučaju, čini se da hrvatska politika nastavlja patiti od fenomena pomodarnih košuljaša kojima nedostaje jedan od glavnih preduvjeta za nošenje košulje - kičma, naime.

Jesu li problem očajni ljudi koji ulaze u stranke zbog interesa ili političari koji ih u stranke privlače sugerirajući im lagano bogaćenje? Odgovor bi mogle dati sociologija, politologija i psihologija, a možda i psihijatrija. Kako bilo, iskustvo teško dozvoljava povjerovati da je u slabašnom građanskom društvu interes za politiku porastao za gotovo sto posto upravo zbog ideala o općem dobru, a ne zbog sebične koristi koju politika može donijeti tranzicijskim karijeristima kakvima ova zemlja, nažalost, nikada nije oskudijevala.