Sedamdesetih godina prošlog stoljeća slavni francuski sociolog Raymond Aron kritično se izrazio o revolucijama u 20. st. Iako je o njima prevladavalo mišljenje da donose napredak i šire prostore slobode, u tom pogledu su sve redom zatajile: ako već nisu dovele do otkrivenog i novog političkog ropstva, u najboljem slučaju su uspostavila autoritarni društveni poredak. Nažalost, Aron nije dočekao zadnju od revolucija u prošlom stoljeću, povezanu sa slomom socijalističkih političkih sistema, koji simbolizira pad Berlinskog zida, odnosno "čarobna godina" 1989., kako su je neki nazivali. Da je živ, možda bi se pridružio onim brojnim znanstvenicima koji nisu više uvjereni da je staro razumijevanje revolucije moguće koristiti u zadnjem slučaju "revolucija" s kojima se suočava druga, "istočna" polovica Europe. Dobra dva desetljeća nakon više ili manje "baršunasto" izvedenih revolucija, koje su demokratičnim rezom prekinule blokovsku podijeljenost Europe na "otvorena" i "zatvorena" društva, svjedočimo kraju euforija i rađanju dvojbi o tome da živimo u obećanoj demokraciji.

Za većinu od nekadašnjih socijalističkih država, ako ne i za sve, moguće je tvrditi da su njihove političke kulture doživjele duboke promjene. Sociolozi i politolozi mogu opravdano govoriti o demokratskoj tranziciji, ali čini se da im sve više izmiče njen cilj kojim je nova i pobjednička elita spomenutu tranziciju opravdavala - demokratska konsolidacija. Nove elite su, naime, klijentelističkim instinktom i instinktom za preživljavanje u uspostavljanju stvarne, koliko-toliko normalne demokracije vrlo brzo prepoznale opasnost koja bi sigurno ugrozila njihove svježe pridobivene privilegije. Formulu njihova razumijevanja demokracije možemo sažeti ovako: DA glasaču koji koristi svoje pravo svake četiri godine, NE građaninu koji bi si uzeo to pravo ili imao na raspolaganju institucije koje bi izabrane predstavnike naroda nadzirale i po Dobra dva desetljeća nakon više ili manje "baršunasto" izvedenih revolucija, svjedočimo kraju euforija i rađanju dvojbi o tome da živimo u obećanoj demokracijipotrebi također sankcionirale u razdoblju između jednih i drugih izbora. Mali korak naprijed od nepodnošljive lakoće postojanja u zloglasnom režimu je dakle samo za izbore skrojen (ograničen) građanin, a ulogu potrošača si lako, ako je za to sposoban, osigura bez bilo kakvih ograničenja.

Tijekom hladnog rata zapadne vlade su propagirale idealiziranu sliku demokracije koja nije nužno odražavala realnost u njihovim društvima. A naravno da je prvo i drugo u autoritarnim društvima na drugoj strani "željezne zavjese" poticalo demokratične nade i mobiliziralo ljude da se pobune i na koncu sruše autoritarne sisteme. To da demokracija nije neka čudom otkrivena naprava koja sama po sebi donosi dobru vladavinu i naprosto zadovoljstvo, državljani "novih demokracija" su morali, za razliku od državljana "starih demokracija", tek otkriti. Bugarski liberalno usmjereni politolog Ivan Krastev misli da se trebamo oprostiti od povijesnog naslijeđa godine 1989., odnosno "neograničenog oduševljenja za demokraciju". Krajnji domet predstavničke demokracije je po njemu u tome da omogući nezadovoljnim građanima da u njoj, odnosno kroz nju rješavaju i riješe svoje probleme. Nekritično shvaćanje demokracije je zapravo kontraproduktivno i zato ga nije dobro preporučiti kao primjeren ili čak najbolji način za uvođenje demokracije.

Još prije dobra dva desetljeća model demokracije kakav su poznavali u zapadnom svijetu bio je inspiracija za tranzicijske države koje su se još borile s autoritarnim naslijeđem, a danas je taj model u krizi. To da je prvo desetljeće 21. stoljeća globalno gledano obilježila kriza (opadanje) demokracije, razlog je za zabrinutost. Zapravo je to niz kriza - uzmimo financijsku, zatim krizu u kojoj se našla Europska unija i na koncu još kriza povezana s pratećim negativnim posljedicama koje donosi globalizacija - a koje na koncu sve opterećuju demokraciju, odnosno bujaju na njen račun. Globalna ekonomska recesija je išla ruku pod ruku s političkom demokracijom, a time i s recesijom demokracije. Glavni krivac, kako je zaključio Colin Coruch u znanoj knjizi Postdemokracija, je politička doktrina neoliberalizma, koja se naslonila na minimalističku viziju poštivanja javnosti i demokracije. A ona je sa sobom povukla zanemarivu ulogu države u reguliranju tržišta, upalila je zeleno svjetlo za takoreći neograničenu liberalizaciju, privatizaciju i uopće deregulaciju, a zatim i za elitistički koncept građanske participacije, ograničen isključivo na izbore, i često za povećan utjecaj različitih lobija i moćnih interesa. Jedno od uglednih novinarskih imena (Roger Globalna ekonomska recesija je išla ruku pod ruku s političkom demokracijom, a time i s recesijom demokracijeCohen, New York Times) izrazilo se još neposrednije: demokracija je postala žrtva toga da se politika ponudila tržištu, odnosno da je se moglo kupiti - naravno, za novac.

Prema vani moderne demokracije inače pokazuju izgled formalno dobro uhodanih demokracija, a politika i vladanje su čvrsto usidreni u rukama privilegiranih elita, odnosno korporacija i to slično kao što je vrijedilo u preddemokratskim vremenima. Do sličnih zaključaka je u knjizi Život i smrt demokracije došao i John Keane, koji u suvremenoj politici, odnosno demokraciji jedva još prepoznaje interese građana. Po njemu bi sadašnja globalna kriza sa sobom mogla donijeti i sudbonosno nazadovanje, ako ne upravo otpravljanje demokracije. A budući da ozbiljni ekonomski i društveni problemi imaju uzroke u politici, postavlja se kao nužnost da se uvedu i osposobe te također otkriju nove demokratske forme i sadržaji, kojima bi se prešlo od recesije demokracije ka kreativnoj obnovi demokracije i preko nje osposobilo politiku za rješavanje krize.

Lani je ugledni danski povjesničar M. H. Hansen, koji se bavi antičkom grčkom demokracijom, na predavanju upozorio da je u vrijeme liberalne demokratske vladavine Montesquieuova doktrina podjele vlasti doživjela toliko revizija, dopuna i iznimki da je takoreći pokopala demokraciju. Po njemu na primjer prije 1828. godine nitko uopće nije vjerovao da bi izbori imali bilo kakve veze s demokracijom, jer su već po svojoj prirodi aristokratska zamisao s unaprijed postavljenim ciljem da se izaberu "najbolji" (aristoi). Ako je nekome stvarno stalo do demokracije, morali bi upotrijebiti ždrijeb. Uz to su već prije nastupa neoliberalizma i još više nakon njega brojni predsjednici "demokratskih" vlada više ili manje slijedili znamenitu izreku Luja XIV: "L'Etat, c'est moi", što naravno nije bilo moguće razumjeti kao zavjetovanost demokratskoj pripadnosti.

A sumnje o demokratskim kompetencijama i učinkovitosti modela reprezentativne demokracije, naravno, na temelju drukčije predstavljenih razloga, došli su i iz akademskih redova. Oslanjajući se na teorem "racionalne ignorancije" akademici su tvrdili da je od glasača nemoguće očekivati da će odvojiti vrijeme za razumijevanje kompleksnih društvenih pitanja, a uz to njihovi individualni glasovi imaju zanemarive posljedice na rezultate izbora. Jedan od akademika, Russell Hardin, dodao je da glas ubačen u glasačku kutiju ima jednaku vrijednost kao kad bi na glasačkom listiću bilo Pobune , koji se u ovom trenutku događaju u svijetu, a na koncu i kod nas, upućuju na izlaze iz demokracije, i to u smjeru participativne i deliberativne demokracijepitanje hoće li sutra sjati sunce. Drugi su se opet pitali zašto uopće ići na izbore na kojima se ljudi obično odlučuju za političare na temelju njihove jeftine propagandne brošure ili ovisno o tome koliko široko im se usta rastežu u osmijeh.

Pritom postaje sve očitije da oba dosad uvedena povijesna modela demokracije, "reprezentativna demokracija" i "demokracija eksperata" (tehnokratska vladavina), nisu sposobni ponuditi odgovore, odnosno njima otpraviti sve te lokalne (nacionalne) i globalne poteškoće koje generiraju spomenute krize. Pobune (počevši s pokretom "indignados" u Španjolskoj i različitim oblicima zauzimanja javnih prostora), koji se u ovom trenutku događaju u svijetu, a na koncu i kod nas (ispred Ljubljanske burze), upućuju na izlaze iz demokracije, i to u smjeru participativne i deliberativne demokracije. Kritike koje dolaze iz tih redova uopće nisu usmjerene na demokraciju, već na "demokraciju", odnosno na realno stanje demokracije, koje svojim imenom dovodi u zabludu, odnosno ne funkcionira. Tim kritikama neki neopravdano spočitavaju da su apolitične i da ne nude nove ideje. Već time što prosvjednici u pravilu postavljaju u prvi plan pitanje demokracije, očito je da s obzirom na sve slabiju moć i degenerativni karakter ("oni nas zapravo NE predstavljaju") reprezentativne demokracije, zapravo na njene koruptivne dimenzije, prosvjednici stvaraju teren za alternative neučinkovitom i nelegitimnom modelu demokracije.

Onima koji vjeruju u životne potencijale ("alternative") i drukčiju viziju demokracije, bilo bi apsurdno spočitavati da su njeni neprijatelji. Donatella della Porta, koja predaje politologiju na Europskom sveučilišnom institutu u Firenci, slaže se s kritikom reprezentativne demokracije u tom smislu da je ona najmanje suodgovorna što su "demokraciju otele" ne samo financijske odnosno korporativne snage, već i takve međunarodne organizacije kao što su Europska unija i Međunarodni monetarni fond. Uzmimo kao primjer nametanje različitih paktova za osiguravanje financijske stabilnosti koje pogođene države moraju prihvatiti ako žele dobiti potrebne kredite. Za zaključak da je tu riječ o očitim protuustavnim oblicima prisile koji građanima oduzima njihovu suverenost, nije potrebno posebno poznavanje ustavnog prava.

Zato je posve logično da se jedan od važnih segmenata reanimacije i reinvencije demokracije odnosi na to da se oduzeta moć vrati građanima ili, drugim riječima, da glasači dobiju mogućnost izražavanja i odlučivanja i o najkritičnijim ekonomskim i društvenim pitanjima i odabirima. Prvi uvjet za kvalitetnu i kompetentnu diskurzivnu demokraciju je naravno uspostavljanje javnih prostora, gdje će moći raspravljati i konsenzualno odlučivati "normalni građani" koji će raspolagati jednakim pravima koja su dosad bila rezervirana za izabrane delegate i eksperte. Takva vizija demokracije razlikuje se od modela reprezentativne demokracije koja se temelji na načelu tiranije većine nad manjinom u prihvaćanju odluka. Za deliberativnu demokraciju možemo sa sigurnošću tvrditi da uživa veći stupanj legitimnosti, ako pomislimo da aktivni građani u otvorenim i javnim arenama identificiraju relevantna društvena pitanja i raspravljaju o njima te (po)traže moguća rješenja za njih. Takvoj viziji demokracije teško bi se mogla spočitati utopističnost, ako pritom znamo da je više od 90 posto grčkih i U vrijeme razvijene informacijske tehnologije internet na primjer omogućuje otvorenu demokratsku deliberaciju i umrežavanje među ljudima, a to bi demokraciju moglo približiti idealu neposredne antičke demokraciješpanjolskih građana suglasno s razlozima i izabranim demokratskim oblikom za kakve su se odlučili prosvjednici. Iako samo u postocima, koji su prelazili 50 posto, o sličnom stavu svjedoče i obavljene ankete u Sjedinjenim američkim državama u vezi s pokretom Okupirajmo Wall Street.

Praktični prilozi koji bi jednom demokraciji mogli vratiti ugled ili, drugim riječima, "demokratizirati demokraciju", najčešće su povezani s nastojanjima da se demokracija oslobodi neograničene moći tržišta i sirenskog zova novca. U vrijeme razvijene informacijske tehnologije internet na primjer omogućuje otvorenu demokratsku deliberaciju i umrežavanje među ljudima, a to bi demokraciju moglo približiti idealu neposredne antičke demokracije u grčkom gradu-državi - polisu. Ali tu svjedočimo paradoksu: stupanj obrazovanja ljudi u usporedbi s prijašnjim povijesnim razdobljima je viši, a upravo tako je viši i životni standard, a raširenost komunikacijskih sredstava je veća, što sve pridonosi ostvarivosti neposrednije demokracije, ali korupcija (klijentelizam), državna moć i interesi te nekontroliran utjecaj velikih korporacija poništavaju demokratske potencijale. Iako te potencijale u informacijskom društvu ne treba idealizirati, nastojanja u tom smjeru svejedno bi mogla napraviti poticajan korak naprijed od sadašnje "demokratske" prakse, koja je krajnje selektivna, bez pravila i predstavnička u tolikom opsegu da građani u njoj uopće ne mogu prepoznati svoje interese.

Budućnost demokracije zato ovisi prije svega o tome na koju će se stranu nagnuti povijesna vaga u vezi sa spomenutim paradoksom i, naravno, također o tome koliko će ustrajne i na dugi rok održive biti demokratske inovacije o kojima smo pisali. A prije svega ćemo se, s obzirom na zadnje iskustvo demokracije s kapitalizmom, koji ju je potisnuo na sporedni kolosijek, morati oprostiti od nekadašnjeg jednoumnog ideološkog diktata da demokracija pada i stoji s kapitalizmom. Oživljavanje i reinvencija demokracije će se, po svemu sudeći, moći osloniti samo na životne sokove koji se pretaču u demokraciji naklonjenim segmentima civilnog društva i - ovo će se mnogima činiti paradoksalnom tvrdnjom - na progresivne sastavine u različitim nišama tržišta, u kojima se gnijezde još nedovoljno istraženi i neprimijećeni demokratski potencijali.

^{Rudi Rizman (r.1944.), redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, predaje i na brojnim sveučilištima i istraživačkim ustanovama u inozemstvu. Jedan od dva doktorata socioloških znanosti dobio je na Harvardu. Bio je odgovorni urednik Tribune, Problema, urednik Javnosti te također član međunarodnog Russellova tribunala i Sartreove komisije  za dodjeljivanje alternativne Nobelove nagrade.}