Ivo Josipović prvi je hrvatski predsjednik koji se poklonio na mjestima partizanskih zločina. Uoči Dana antifašističke borbe položio je vijence u Teznom i Bleiburgu suočavajući se, kako on to veli, s "lošijom stranom pobjede". Premda je omogućio pokroviteljstvo hrvatske države nad bleiburškim komemoracijama, Franjo Tuđman, kao partizanski general, osobno to mjesto nikad nije pohodio. Stipe Mesić, koji je u svojoj, Hrvatskoj dobrodošloj, reafirmaciji antifašizma otišao u drugu krajnost, tvrdeći da je partizanska osveta bila neizbježna, također nikada nije bio u Bleiburgu.

Izuzetno je važno da su se s predsjednikom Josipovićem na mariborskom groblju - na spomeniku ubijenim pripadnicima vojske NDH i civilnim žrtvama, čije se kosti nalaze u više kilometara dugom protutenkovskom rovu - poklonili i čelni ljudi Saveza antifašističkih boraca, što je dobar znak da na toj strani postoji spremnost da se prizna istina. Na žalost, iako je bilo najavljeno, u predsjednikovoj pratnji nije se pojavio ni jedan od hrvatskih biskupa. Bojkot crkvenih velikodostojnika govori da oni, suprotno vjerskim vođama u Bosni i Hercegovini, nisu spremni sudjelovati u predsjednikovim mirotvornim akcijama.

Josipović smatra da svojim činom definitivno zatvara u hrvatskom narodu predugo otvorenu knjigu Drugog svjetskog rata. Mnogi će reći da su njegovi vijenci na mjestima partizanskih zločina veliki doprinos nacionalnom pomirenju. Vjerojatno, ako ne budu iskorišteni za novi zamah ionako uznapredovalog mitoligiziranja teme Bleiburga. Odnosno ako otvore mogućnost da se o događajima otprije skoro šezdesetak godina konačno počne utvrđivati puna, zbog ideološke kontaminacije hrvatskoj javnosti sada nedostupna, istina.

A njen kroki može se sažeti u nekoliko rečenica.

Prvo, partizani nisu znali pobijediti, nego su svoju pravednu borbu uprljali zločinom. Drugo, vojska, domobranska i ustaška, koja je došla do Bleiburga ne može se, kako se to danas običava, nazivati hrvatskom vojskom. Iza nje ostalo je tristo tisuća žrtava i četiri godine krvavog terora. Dio je nastavio ratovati i kad je rat formalno već bio završen. Ali u tom je zločinačkom konglomeratu bilo i mnogo prisilno mobiliziranih ili zaluđenih ljudi i mnogo civila. Treće, partizanski zločini bili su strašni, ali ih je nužno realno dimenzionirati. Kao što je danas moguće realno, bez mitova, govoriti o Jasenovcu. Četvrto, svijeće u Jasenovcu i Bleiburgu ipak nisu iste. Podno Kamenog cvijeta odaje se počast nevinim žrtvama, u Teznom i Bleiburgu polaže se vijenac nevinim ljudima, ali i ubojicama i zločincima. Nije ih moguće izjednačavati. Kao što nije moguće izjednačiti antifašističku borbu i ustaštvo. Partizanski je zločin za svaku osudu, ali ne može biti argument za rehabilitaciju NDH, za što su se bleiburške komemoracije dosad koristile.

Tagovi: ivo josipović, Bleiburg