Politika samoskrivljene nezrelosti, politika slijepe ulice, tuđmanizam za 21. stoljeće - to je način kojim Ivo Sanader vodi zemlju otkada je okrenuo leđa EU te požurio u prošlost ovim svađama s Haškim sudom i unaprijed izgubljenim bitkama sa Slovenijom.

Upleo je u to cijelo društvo: sjeća li se još itko, primjerice, ne tako davnog optimizma kojim se u Hrvatskoj - ne bez izgleda - najavljivala odlučnost da hrvatski građani glasaju na izborima za Europski parlament 2009.? Ti izbori, eto, upravo su počeli, a mi smo od eurobirališta daleko onoliko koliko smo bili dok je Ante Gotovina, taj heroj iz našeg sokaka, još bezbrižno bančio na račun svih nas. Istodobno, nitko Sanadera ne pita za odgovornost. Nitko ga ne pita zašto je Hrvatska još uvijek, umjesto na kraju, tek na polovici puta u EU. Nitko ga ništa ne pita, pa je jasno da je društvo popustilo onoj vrsti pristajanja kakvoj je robovalo devedesetih - samo što je tada imalo bolje razloge.

Odbacivanje strateškoga cilja

To pristajanje, ta poslušnost, ta neprosvijećenost, ta samoskrivljena nezrelost najbolje je opisana još potkraj osamnaestog stoljeća, u klasičnoj definiciji jednoga od najvećih umova Zapada, filozofa Immanuela Kanta, čije ime ovdje ne spominjemo uzalud: »Prosvijećenost je čovjekov izlazak iz stanja samoskrivljene nezrelosti. Nezrelost je nemoć da se vlastiti razum upotrebljava bez pomoći nekoga drugog. Samoskrivljena je kada nedostaje odlučnosti i hrabrosti da se razumom služi bez tuđega vodstva«.

U prvoj polovini devedesetih, hrvatska je samoskrivljena nezrelost u nekoj mjeri možda i bila razumljiva: rat je ljude zbio u stroj čijemu je funkcioniranju smetao svaki samostalni pokret. Druga polovina devedesetih takve je isprike eliminirala, ali politička inercija autoritarnog nacionalizma nastavila je društvo gurati prema rubu civilizacijskog bezdana. Dvijetisućite, napokon, donijele su stanovito otrežnjenje - uz naglasak, nažalost, na »stanovitome«. Jer, suglasnost kojom javnost danas podržava Sanaderovo kockanje s europskom budućnošću svjedoči o kolektivnoj regresiji na vrijeme od prije više godina.

Pa zar aktualno svađanje s haškim tužiteljem Brammertzom nije tek blaža verzija Tuđmanova demonstrativnog odbijanja suradnje? Zar nismo zapazili da je europski izaslanik u Hrvatskoj Vincent Degert unaprijed diskvalificirao Sanaderovu nadu da će Haški sud i EU za hrvatski račun zanemariti Brammertzove ocjene o suradnji? I nije li ova somnambulna raspra o granici u Piranskom zaljevu odbacivanje ključnoga nacionalnog strateškog cilja zarad nacionalistima važnog, ali realno nepostojećega interesa? Zar takvo skandalozno odbacivanje strateškoga cilja ne govori o tragičnoj fragilnosti navodne odlučnosti za europeizacijom? I zar to nije simptom duboke prožetosti društva nacionalističkim izolacionizmom, prožetosti mnogo dublje nego što smo sami spremni priznati?

Ta je prožetost sada uzrokovala i nešto čega devedesetih nije bilo, a danas blokira pozitivnu promjenu smjera: konsenzualno pristajanje na pogrešnu politiku. Devedesetih, svi smo znali da Tuđman zemlju vodi sve dalje od Europe, a mnoge enklave otpora nisu dopuštale da populizam baš posve preplavi društvo.

Gdje je politički razum

Danas - ni glasa protiv protueuropske politike. Podržava je cijelo društvo i svi političari, pa čak i predsjednik Mesić, koji je svojedobno i osobno riskirao u hrabrim sukobima s nositeljima izolacionizma devedesetih. Danas, cijela se Hrvatska kupa u samosažaljenju jer se, eto, »Slovenija ponaša protueropski«. Ali što, zapravo, znači taj naglo probuđeni nerv za moral i europeičnost?

Otkad je to Hrvatska uzor moralnoga ponašanja u politici, pa da može drugima dijeliti lekcije? I kad smo to zaboravili da je politika sredsto za ostvarenje ciljeva, a nikada, nažalost, moraliziranje i apeli? Gdje je politički razum u procjeni da će EU svoju članicu prisiliti na bilo što za račun jedne nečlanice? Otkud ta samouvjerenost koja Sanadera tjera da vjeruje kako Haag, UN i EU neće vjerovati glavnome tužitelju, nego zapadnobalkanskoj državi koja je godinama varala sud?

Cijeli taj koloplet nerealnih očekivanja, samozavaravanja, političkoga samosažaljenja i pogrešnih procjena vodi nas onamo kamo, navodno, ne želimo: u društvo neuspješnih europskih zemalja koje već danas zovu »podvrstom Trećeg svijeta«.