Ivan Šimonović ima pravo na ostvarenje vlastitih ambicija. Nitko mu ne može niti smije osporiti htijenje da se kao privatna osoba kandidira za funkciju u jednoj važnoj međunarodnoj organizaciji i, kada prođe rigoroznu selekciju, naposljetku prihvati ponuđeno mjesto. Lako se složiti i s doajenom svjetske diplomacije Budimirom Lončarom da je Šimonović čovjek s apsolutno primjerenim kvalifikacijama za funkciju pomoćnika generalnog tajnika UN-a. Nešto je problematičnija ocjena da je izbor Šimonovića i neko naročito priznanje Hrvatskoj, jer su kandidature i izbor individualni a ni UN nije što je nekoć bio, no svakako ne može škoditi imidžu zemlje u svijetu. Sve je dakle naoko divno i krasno, i za Šimonovića i za Hrvatsku. Ali...

Dužnost ministra pravosuđa Šimonović je preuzeo u listopadu 2008. godine, a samo nešto više od godinu dana poslije odlučio se kandidirati za funkciju u međunarodnoj organizaciji, znajući da bi njegov eventualni izbor značio da mora napustiti Vladu prije kraja mandata. Kako je, i da li je uopće, mislio dovršiti posao zbog kojega je doveden u Vladu?

Ne zaboravimo, prihvativši se ministarske pozicije u drugi je plan stavio svoju karijeru sveučilišnog profesora a, što je naročito važno, privatne interese podredio javnim. Postao je javna politička osoba koja je na određeni rok pristala raditi u javnom i općem interesu, sa samorazumljivim susprezanjem svojih privatnih ambicija do kraja mandata ma koliko izazovne bile. Šimonović se nije htio suspregniti.

Koliko poznajemo ministara neke europske države koji su usred mandata otišli, i to "po privatnoj liniji", na funkciju u nekoj međunarodnoj organizaciji? Nijednog. Slučaj Franca Frattinija koji je s mjesta talijanskog ministra vanjskih poslova otišao za europskog povjerenika, jer je Europski parlament odbio dati propusnicu kontroverznom Roccu Butiglioneu zbog njegovih ultrakonzervativnih stavova, nešto je sasvim drugo. Tu je riječ o državnim interesima, izraženim voljom tamošnje vlade i parlamenta, koji nemaju poveznica sa Šimonovićevim slučajem.

Iza Šimonovića dakle, koliko god stajale ocjene da je stanje u resoru pravosuđa sređenije nego što je bilo prije njegova dolaska, ostaje rep napuštanja broda prije pristajanja u luku. Štoviše, Šimonović je "abdicirao" tek što je započeo dubok i dugoročan projekt "sanacije" pravosuđa, osjetljivog resora u politički još osjetljivijem trenutku. Istodobno prisiljava svog nasljednika da se uhodava u političkom cajtnotu.

Drugo, famozno "pravosudno" Poglavlje 23. u pregovorima s EU, što je isto spadalo u Šimonovićev djelokrug odgovornosti, Hrvatska još nije ni otvorila, a kamo li ga se sprema zatvoriti. I treće, u zemlji oskudnih ljudskih resursa, pogotovo oskudice kompetentnih ljudi koji rijetko dobivaju priliku u politici, Šimonović šalje poruku svim građanima Hrvatske da dignu ruke od javnih poslova i javnog interesa čim im se ukaže prilika za privatnu promociju i karijeru. To da je naprasno otišao iz Vlade ne obavivši posao zbog kojeg je doveden, Šimonovića će pratiti do kraja života ma kako mu bila uspješna međunarodna karijera.