Žestoki napadi kojima je u posljednje vrijeme izložen - od političkog histeriziranja zbora HDZ-ovih rasova, prijetnji tužbom iz Odvjetničke komore do tvrdnje Dražena Budiše da je svojim bosanskim izjavama Hrvatskoj napravio "kolosalnu štetu" - dakle, svi se ti napadi od Josipovića odbijaju kao da je napravljen od teflona. Možda mu čak i koriste, jer rezultiraju širokim solidariziranjem s nepravedno izbombardiranim šefom države.

Sam je nekidan poslao poruku HDZ-u da će, nastave li ga izlagati prekomjernom granatiranju, uskoro imati podršku sto posto građana. Ali predsjednikova popularnost nije rezultat samo odavno opjevanog mehanizma: što je više kleveta i laži... Josipovićeve političke poruke - od zahtjeva da se objavi Registar branitelja do izjava u parlamentu Bosne i Hercegovine - uživaju visoku podršku javnosti. Usto, krug njegovih sugovornika stalno se širi. U prvih sto dana svoje vlasti - ako je to neka prigoda da se pravi prvi saldo - Ivo Josipović pokazao se kao predsjednik koji svojom ozbiljnošću i odgovornošću podiže autoritet funkcije. Uspio je demontirati sve etikete koje su ga pratile u izbornoj kampanji. Predstavio se kao vrlo artikuliran političar. Raspoznaje bitno. Zadire u suštinu stvari. Nastupa hrabro. Unapređuje na jadnu razinu srozanu političku kulturu nacije.

Njegovi govori i politika Hrvatskoj donose odavno nepoznat respekt u svijetu. Svjetski politički autoriteti ističu ga kao primjer državnički mudrog lidera. Činjenica da je Josipovićeva retorika međunarodnoj zajednici prihvatljivija od Vladine vjerojatno je glavni razlog žestokih HDZ-ovih napada. Jadranka Kosor jednostavno se boji da će joj predsjednik ukrasti igru. Da joj kod Obame ili po Europi, koji su vrlo bitni za njen dolazak na vlast i održanje, može biti konkurencija. Ali to je i razlog da premijerka uoči svoga odlaska na razgovor u Bijelu kuću u javnost pusti spin kako je svojim jastrebovima zabranila napade na predsjednika. Spin zato što bez njenog miga napada ne bi ni bilo.

Napetost između dva vladajuća brda zamagljuje činjenicu da je i šef države dio izvršne vlasti, pa se njegov utjecaj na vođenje politike ne može svoditi samo na podršku ili kritiku Vladinih poteza. Unutar Ustavom određenog legaliteta svoje funkcije predsjednik može, i trebao bi, poduzimati i druge mjere.

Na pitanje novinara o mogućnosti sazivanja tematske sjednice Vlade, Josipović ističe da takvi potezi imaju smisla ako su adekvatno, odnosno zajednički pripremljeni. Od verbalnog sijevanja između predsjednika i Vlade mnogo je veći problem pomanjkanje suradnje. U Banskim dvorima uporno ignoriraju Josipovićeve pozive na razgovor o problemima koje bi, po Ustavu, zajedničkim snagama morali rješavati.