Stranačko odmetništvo u nas je subpolitički žanr namješten poput neke vrste oduška za prigode kada, recimo, jedan kronično neinventivni, repetitivni dramaturški uzorak zatjera glavni tok radnje u ćorsokak. Ipak, ono nam omogućuje da u pomaknutim okolnostima bolje pojmimo samu koruptivnu narav pozicije iliti medija kojim se tu manipulira - javne funkcije s konkretnim ovlastima. A najčešće, makar najvidljivije, radi se o mjestu saborskog zastupnika, zakonodavca.

Stranački odmetnik ili otpadnik, zavisno o kutu gledanja, u pravilu je sve osim romantične, pikarskom obrascu bliske figure. Prema razmjerima unutarstranačke nedemokratičnosti, on je sušti prijenosnik više, čelničke volje, ali je za svoju ulogu i rentiranje svoje osobe vrhu stranke nagrađen funkcijom kao svojevrsnom sinekurom, garniranom ekstrabeneficijama. Tako u posljednje vrijeme imamo mogućnost čitati da zastupnici u saborskom restoranu jedu "masno, a jeftino", ili da je još jedan od njih - Stranački odmetnik ili otpadnik, zavisno o kutu gledanja, u pravilu je sve osim romantične, pikarskom obrascu bliske figure inače bjelovarski gradonačelnik - u samo petnaestak navrata mijenjanja svoje kolegice u parlamentu, stekao pravo na famoznu saborsku mirovinu.

Mrsno je njima i s putnim troškovima i dnevnicama, troškovima za instaliranje knjižnih polica u privatnom prostoru i koječim drugim, a i vrijeme što ga krate instant-spletkama u mlakoj stranačkoj žabokrečini, nije za baciti. Poznato nam je: nikad ne znaš kad će bar neki deus ex machina - u diskretnom obličju tzv. međunarodne zajednice, na primjer - doći glave kakvom predsjedniku gradske organizacije, ili čak ukupne stranke. Zajednički, uži stranački interes ne isključuje interni kanibalizam, privatizacijski posve logičan.

Ono što je pritom najljepše, i što smo naznačili samim početkom ovog teksta, jest činjenica da u slučaju napuštanja matice, funkcija narodnog predstavnika u najvišem tijelu državne vlasti ostaje vezana za njezina dotadašnjeg nositelja. To je pomalo nezgodno s gledišta stranke, jer predstavničko-demokratski legitimitet i uopće čitav taj organizacijski model nije uvijek podatan za njegove eksploatatore, no barem im služi za nadgradnju privida o protoku slobodne volje u sustavu. Gledajući sa strane toliku dinamiku, reklo bi se da zaista barataju nekim prihvatljivim sadržajem.

Realni sadržaj, međutim, vrlo bi se jednostavno mogao izraziti jednom tečajnom listom s aktualnim vrijednostima zastupničkih pozicija po strankama, a s obzirom na trenutne uvjete u širem kontekstu, tj. tržištu. Kao što se u Americi, zemlji najrazvijenije demokracije u kapitalističkim uvjetima - pustimo sad tu očitu kontradikciju - točno zna koliko košta izborni uspjeh, i to na svakoj razini, tako bismo uz malo truda uspjeli zgodno postaviti i našu malu, provincijalnu, ograničenu, no svejedno živahnu burzu.

Ako element korupcije, njezin predmet žudnje, mogu biti javni novac ili prostor ili energetski resurs, onda to pogotovo mogu biti javne funkcije koje omogućuju zloupotrebu spomenutih vrijednosti. U njima je strukturno sadržana mogućnost samokorumpiranja; one zapravo i nisu ništa drugo, govorimo li o pravilima igre zadanim kao što je rečeno i učinjeno. O toj reproducirajućoj i regenerativnoj karakteristici naše demokratske prakse, nešto više i bolje kazuju H-Alterovi sugovornici u nastavku ovog članka.

Konačno, da formalno opravdamo posezanje za ovom temom: u posljednje vrijeme imamo nove slučajeve te pojave, a ključna je utoliko osoba bivšeg nam premijera Ive Sanadera. Otkako se vratio u zemlju i reaktivirao zastupničko mjesto u Saboru, ono s kojeg je prije nepunih šest godina dobio svoj prvi mandat za predsjednika vlade, on pobire nemale simpatije većinskog medijskog kora. Iznova očarani, novinari se bivšem premijeru, otada malne ritualno gaženom, sad valjda odužuju za jednu od ključnih rola u gradnji sustava koji baš novinarima, primjerice, kolegama iz Glasa Istre, niječe pravo na išta doli odlazak niz ulicu, bez pozdrava i pardona.

Sanader, primjerom naoko jako različitim od brojnih manje važnih bjegunaca i prebjega, tako nam čak sugerira da je on najednom izvan sustava, da je sam, uz to prav. Štoviše, nadaje se tumačenje da niti nema sustava kakvim ga prepoznajemo, kamoli da bi bio samodostatne prirode, s nama tek kao ruljom što proizvodi višak vrijednosti i dopušta da joj se čini i pričinja svašta, u njezino vlastito ime.

No, avaj, Sanader vrijednost svoje javne funkcije također samo ponovno aktivira unutar sustava. Rizik mu je veći, ali nema baš ni izbora, pa ulaže sve, da sve i dobije. Njegova saborska legitimacija već se zato tumači kao jezgra moguće buduće stranke s kojom se na predstojećim izborima želi nanovo probiti do poluga vlasti. Osim toga, ako mu i ne uspije toliko, vlast nije samo izvršna niti stranačko-većinska, ona je u smislu koji nas ovdje zaokuplja, jednako i zakonodavna, elitno-politička, dakle, i ona opozicijska s tim, jer se radi o sudioništvu u istovrsnom centriranju moći.

Još šire, ali nipošto manje značajno, dešava se taj proces naniže prema bazi na kojoj općenito počiva piramidalni korupcijski ustroj društva, uvjetno sve do građana-birača koji povjeravaju svoju izbornu volju i radnika koji se odriču pregolemog dijela svog proizvoda. Da ne idemo dotle, nego da markiramo osvješteniji te odgovorniji, manipulatorski sloj društva, spomenut ćemo još slučaj predsjednice Ustavnog suda RH Jasne Omejec koja je, prema informaciji objavljenoj prije nekoliko dana, na dobrom putu da svoj poslušnički odnos prema stranačkim državnim vlastima, u perspektivi naplati mjestom u Europskom sudu pravde, čim Hrvatska uđe u EU.

Mada se Omejec već i Ustavnog suda dočepala preko međustranačke trgovine funkcijama, ova je njezina faza stvar prenesenog izbornog legitimiteta, što priču svodi na vlasništvo nad demokracijom kao institutom vladavine naroda. Kad mogu narodna volja i pravica biti privatizirane, može sve, i jest; posla je s ovlastima pritom daleko više nego stolica u Saboru i vladi. A ekskluzivni zastupnički imunitet je prije simbolička privilegija negoli odsudna spasonosnost, koja ničice pada čim sustavu ustreba nešto marketinške katarze.

Specifična hobotnica bez političke volje

Biljana Kašić, sociologinja sa Sveučilišta u Zadru, Odjel za sociologiju:

Pitanje koje nas sve vrijeme „čudi", a kad je riječ o korupciji, tiče se jedne, po mojem sudu, namjerne zbrke oko artikulacije smisla političkog djelovanja, odnosno politike, kako bi se unaprijed opravdali politički proizvedeni mehanizmi za samorazumijevanje selektivnog sljepila i propuštenih prilika kao alibija za nečinjenje. Jer u protivnom, kako je moguće da politička elita koja izravno djeluje protiv javnog dobra svojih građanki i građana opstaje, s kojim argumentima i s kojom racionalnom svrhom ili etičkim opravdanjem?

S jedne strane, posljednjih smo godinu dana doslovno kontaminirane i kontaminirani hiperinformiranošću o „otkrićima" koruptivnih radnji u svijetu politike kao svojevrsnoj zabavljajućoj trakavici, a s druge pak strane razumijevanje korupcije se poput reciklirajuće ideološke mantre vrti unutar tri trivijalna frazeološka Kako je moguće da politička elita koja izravno djeluje protiv javnog dobra svojih građanki i građana opstaje, s kojim argumentima i s kojom racionalnom svrhom ili etičkim opravdanjem? diskursa: „hobotnica-krakovi", „nedostatak političke volje da se (tko?) uhvati ukoštac s korupcijom" i „u politici nismo svi isti".

No jasno je da kada korupcija postane nosivi kriterij putem kojeg građanke i građani ocjenjuju svoju državu ili društvo, posrijedi je korupcija visoke razine, odnosno sustavna korupcija kao politička korupcija par excellence, za koju ne vrijedi klasična definicija korupcije kao „oblika zloupotrebe ovlasti radi osobne ili skupne koristi" jer sama vlast postaje zloupotreba politike kao djelovanja u korist javnog dobra, te time sebe izopćuje iz političkog programa koji se temelji na politički ethosu, građanskim vrlinama i pravednosti.

Koruptivni interes se u nas, što je znakovito, pojavljuje kao neka vrsta hibrida između značajki tradicionalnih, predmodernih modela političke moći uključujući srodničko-interesne i nepotističke veze te s njima poveziva očekivanja i usluge, ideološke poslušnosti iz socijalističkog poretka i neoliberalnog kapitalizma kao koruptivno-eksploatatorskog modela potčinjavanja koji proizvodi, prema riječima Slavoja Žižeka, dvije vrste korupcije: empirijsku i konstitutivnu. Iako se na prvoj razini iščitava ova „iskustvena", nizom slučajeva i skandala, konstitutivna korupcija je integrativno i u tom smislu prijeteće mjesto politike.

Ono što se zbiva u labirintima političke premreženosti jest ne samo intrinzična sprega koruptivnog i javnog interesa, već se koruptivni interes, i bez potrebe mimikrije, Politička moć ne instrumentalizira već postojeću koruptivnu volju, već je sustavno proizvodi, potičući privatno-klijentelistički odnos kao političko-klijentelistički arogantno obznanjuje kao javni interes, a korupcija postaje neprijeporni oblik izražavanja političke moći. Ako je tomu tako, onda, luhmannovski rečeno, politička moć ne instrumentalizira već postojeću koruptivnu volju, već je sustavno proizvodi, potičući privatno-klijentelistički odnos kao političko-klijentelistički, kao onaj koji instrumentalno koristi svoju javnu upravu mrežom privatnih, formalno-neformalnih ustupaka-odnosa-radnji, a svjesno i s dugoročnim posljedicama 'kolonizira' svoje građanke i građane. Kako bi rekao Shiv Visvanathan, poznati socijalni antropolog koji se niz godina bavio istraživanjem korupcije indijskog društva: "Kad se o korupciji radi, nije riječ o vladavini onih koji imaju vlast ili vladavini vlasništva, već o vladavini (op. vlasti) kao vlasništvu."

I iz tih razloga javni interes, a što je oprimjereno u nizu konkretnih slučajeva, ne samo da funkcionira kao koruptivni interes, već to doista i jest. Stoga sva istraživanja o korupciji, o percepciji korupcije i sl., iako daju neke od korisnih pokazatelja, promašuju u analizi, a ona vodi do početnog pitanja o smislu političkog djelovanja, ne bi li razumjeli što jest pitanje kad je politička korupcija posrijedi.

Damir Grubiša, politolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu:

Točno je da se funkcije poput saborsko-zastupničkih u praksi zloupotrebljavaju, što ne znači da bi pravo na mjesto u Saboru trebalo prebaciti s pojedinaca na stranke. One već imaju prevelik utjecaj, budući da razmjerni izborni sustav doprinosi sastavljanju stranačkih kandidacijskih lista na koje lakše dolaze poslušnici negoli osobe od značajnijeg javnog kredibiliteta.

Da se radi o većinskom izbornom sustavu, pak, bolje bi pazili koga stavljaju na te liste. No, to je rezultat stranačkog klijentelizma gdje se nagrađuju anonimni suradnici koji su odradili ili su spremni da odrade nešto u korist privatnog ili stranačkog interesa, dok se o doprinosu javnom interesu kudikamo manje vodi računa. Posrijedi je dakle, politička trgovina na najnižoj razini, uz potrebnu mimikriju ili travestiju, kao u Posrijedi je dakle, politička trgovina na najnižoj razini, uz potrebnu mimikriju ili travestiju, kao u slučaju Ive Sanadera slučaju Ive Sanadera. O kakvim je položajima riječ, zorno pokazuje odnos prava i obveza, npr. imuniteta koji je sastavni dio paketa zastupničkih privilegija i, s druge strane, izostanka odredbi o mjeri nužnog sudjelovanja u saborskim poslovima.

Nema nikakvog penaliziranja za one koji svoj posao u Saboru uopće ne rade. Kad tome pribrojimo sve ostale povlastice, dobijemo političku kastu s velikim, najvećim javnim ovlastima, a bez jasno postavljene i doživljene odgovornosti. Jači su od njih samo njihovi kolege u izvršnoj vlasti, jer je sustav tako namješten, pa su saborski zastupnici nerijetko samo realizatori vladinih zamisli.

Naravno, to što kažem ne vrijedi za svakog saborskog zastupnika podjednako, jer i među njima kao pojedincima postoje znatne razlike. Ali, bitno je uvidjeti da sam sustav predstavlja onaj okvir koji im omogućuje održavanje spomenutih odnosa i modela ponašanja.