Dok je taj dan diljem svijeta prilika za demonstracije, po hrvatskim su gradovima svi pokušaji prosvjednih okupljanja doživjeli potpuni debakl. Na središnjem sindikalnom protestnom skupu u Zagrebu okupilo se tristotinjak duša, ali je u Maksimiru planulo četrdesetak tisuća porcija graha. Tako je bilo i drugdje.

U prosvjedima nikog, gužva se stvara samo oko kazana. Ako bi se mjerilo samo po broju prosvjednika, vlast bi mogla mirno spavati. Radničko joj nezadovoljstvo ne bi predstavljalo problem. Možda bi se čak usudila, poput Jadranke Kosor prošli tjedan, jednosatnu protestnu obustavu rada tumačiti kao izraz potpore njezinoj Vladi, što je zaista nevjerojatan cinizam. Vjerodostojna istraživanja, međutim, pokazuju da javnost nema povjerenja ni u Vladu ni u premijerku, ni u njezin način vođenja države, ni u objavljeni antikrizni program.

Nezadovoljstvo je ogromno. Radnici se generalno osjećaju kao tranzicijski gubitnici, ili, kako u prvosvibanjskoj čestitki kaže šef države, "hrvatski su radnici najveće žrtve dosadašnjih loših ekonomskih politika".

Jagma za porcijom graha i šutljivo mirenje s vlastitim pauperiziranjem pokazuje strašnu zapuštenost i neorganiziranost hrvatskog radništva. Njihovo se nezadovoljstvo pretvara u rezignaciju, atomizirano i disperzirano.

Poslodavci imaju svoje glasne udruge, s velikim utjecajem na vrhove vlasti. Jasno artikuliraju svoje interese, dobro su organizirani. Radništvo je paralizirano osjećajem potpune nemoći.

Borbu za radničke interese trebali bi voditi sindikati. Kojima - baš kao i političkim strankama - nitko ništa ne vjeruje. Likovi koji se pojavljuju kao sindikalni lideri nemaju u javnosti nikakva autoriteta. Ni o čemu se ne mogu dogovoriti. U dvadeset godina hrvatske samostalnosti nisu uspjeli organizirati ni minutu generalnog štrajka. Od takvih sindikata nikakve koristi pa im se članstvo rapidno osipa. Sindikalni se šefovi doživljavaju kao samo još jedna odnarođena struktura koja živi na radničkoj grbači. Zato u redu za grah stoje tisuće, a u inscenaciji prosvjeda koja stotina. Debakl prvosvibanjskih protestnih okupljanja najviše govori o fantomskom karakteru hrvatskih sindikata. Niti oni predstavljaju radnike, niti ih radništvo smatra svojima.

Subotnji ćorci od sindikalnih okupljanja pokazuju dezorijentiranost i obezglavljenost hrvatskog radništva.

Koje je devedesetih masovno glasalo za one koji su mu objavili da će bogatstvo zemlje predati u ruke 200 obitelji. Tim slijedom i današnja šefica vladajućeg HDZ-a, s jedva prikrivenim nezadovoljstvom, govori o radničkome pa preporuča, doslovce, malo više strpljenja i spremnosti na odricanje. A crveni SDP radnika se sjeti tek prigodno, kada ih 1. svibnja počasti s nekoliko tisuća garifula.