Slučaj Sanader kulminacija je niza afera, s policijsko-pravosudnim epilogom, koje su nam se ukazale nakon lanjske ostavke hrvatskog premijera. Je li, kako se to uobičajilo reći, pravna država napokon profunkcionirala, pitamo Ivana Padjena, profesora javnog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Pravna država nije perilica koju udarimo nogom pa proradi, nego ono što je upisano u srcima ljudi. Izglede da bude tako upisana pokazuje, bolje od bilo čega drugog, usputno ispitivanje javnog mnijenja koje je provela, po svemu sudeći prvo iz radoznalosti a potom iz zluradosti, istraživačica iz jednoga od instituta društvenih znanosti nakon otkrića kupovanja ispita na nekoliko fakulteta. Pitala je internetom prvo nekoliko desetaka, pa stotina pa još više ljudi da li bi platili da polože ispit. Svaki put je 54 posto odgovorilo potvrdno. Ako Ivo Sanader bude pravomoćno osuđen s razloga što je stekao protupravnu imovinsku korist, značajnom dijelu stanovnika ove zemlje bit će heroj, a ne zločinac, jer se okoristio prilikom, a zamjerat će mu samo to što nije njima davao više, te se neoprezno dao uhvatiti. Protiv tog dijela stanovnika, a za pravnu državu, djeluju mir i EU.

Ako je pravna država profunkcionirala, zašto nije ranije?

Trebalo je da Sanader vrati građanski mir i sigurnost, time što je obuzdao ekstremne nacionaliste u redovima HDZ-a, te omogući EU da djeluje na Hrvatsku, time što je Hrvatsku stao učlanjivati u EU. No time je i samog sebe onemogućio.

Bi li, kako tvrdi predsjednik Josipović, državni odvjetnik Bajić doista "završio u loncu da je prije zakukurikao"?

Hrvatska može računati na značajniji uspjeh u ograničavanju organiziranog kriminala samo ako osamostali svoje državne odvjetnike. Tada će moći početi uspostavljati i primjerenu samostalnost policije Vjerojatno. Kako to pokazuju Ankica Lepej i Vesna Balenović.

Nezavisno od želje da se stane na kraj korupciji i pronađu krivci, u stanovitim pravničkim krugovima postoje dvojbe o poštovanju procedure i prava uhićenih glede načina na koji se od njih izvlače priznanja. Bivaju naime pušteni tek kada "propjevaju", a da pritom nije jasno na temelju kakvih ih se stvarnih dokaza tereti?

Jedan od vodećih odvjetnika u Hrvatskoj tuži se da novi Zakon o kaznenom postupku (ZKP) omogućuje državnim organima da izvuku od bilo koga priznanje, a na temelju priznanja i osude, prije nego taj uspije doći do svog odvjetnika, te da je po tom novi ZKP gori od Rankovićevog i omogućava Berijinu praksu za Staljinovih čistki. Ne umanjujući vrijednost razloga te ocjene, čini mi se vjerojatnijim jedno od sljedećeg: da je novi ZKP loše primjenjivan ili ima popravljive nedostatke; ili pak da je bilo koji ZKP nepopravljivo neuravnotežen, jer neizbježno pogoduje ili osumnjičenom ili državi. Kako god bilo, bit će korisno da Novi list o tom održi raspravu sa stručnjacima. Tim više što se Rijeka sve više pretvara u slum, pa time i mjesto u kojemu se svatko može naći u ulozi kako žrtve tako i počinitelja kaznenih djela iz nevolje.

Koliko policija može biti neovisna kada je institucijski podvrgnuta MUP-u odnosno izvršnopolitičkoj vlasti?

Italija je svakom državnom odvjetniku (od prvostupanjskog do republičkog) i svakome njegovom zamjeniku dala potpunu samostalnost tako da se, među ostalim, uvijek nađu dva ili tri zamjenika koja vode krivični postupak protiv Berlusconija, predsjednika Vlade. U Hrvatskoj je još uvijek svaki viši državni odvjetnik nadležan za to da bilo kojemu nižemu dade ili uzme predmet te mu naredi što da u tom predmetu učini, uključiv da počne, nastavi ili obustavi kazneni progon. Hrvatska može računati na značajniji uspjeh u ograničavanju organiziranog kriminala samo ako na sličan način osamostali svoje državne odvjetnike. Tada će moći početi uspostavljati i primjerenu samostalnost policije, već zbog toga što će potonja trebati udovoljavati raznorodnim zahtjevima državnog odvjetništva.

Koliko nalog za uhićenje bivšeg premijera i procesi protiv ministara mogu kompromitirati institucije sustava?

Sustav se teško može dodatno kompromitirati, jer se većina političara ponaša upravo tako kako bi se na njihovom mjestu ponašala većina njihovih birača, tj. nepošteno, a preostali građani s pravom glasa to ionako znaju i zato to svoje pravo uglavnom ne koriste.

Možemo li govoriti o urušavanju političkog sustava, i može li ga bilo što takve vrste urušiti?

U Italiji je autonomno pravosuđe imalo velik udjel u razotkrivanju korupcije i slomu Sustav se teško može dodatno kompromitirati, jer se većina političara ponaša upravo tako kako bi se na njihovom mjestu ponašala većina njihovih birača, tj. nepošteno gotovo svih političkih stranaka početkom 1990.-ih, što Talijani, skloni kazališnom pretjerivanju, nazivaju krajem svoje Prve republike. No ništa se bitno nije dogodilo, zanemari li se to da je Berlusconijeva vladavina nešto gora od ranije. Slično se i kod nas ništa bitno nije zbilo nakon 1945., izuzme li se "izlet" 1990.-ih. Zbit će se ako se dogodi gospodarski slom. Diranje u korupciju, ako uopće ima značajne posljedice, smanjuje a ne povećava vjerojatnost sloma.

Ima li doista naznaka da je konačno prijeđen Rubicon neovisnosti pravosuđa, da su prošla vremena političko-pravosudne sprege?

Nema. No, sve da se politička glava hrvatskog pravosuđa od posljednjih petnaest godina umirovi, malo će se što promijeniti. Hrvatski suci nisu samosvjesni na način na koji su to talijanski. Naši su sličniji dočasnicima od kojih svaki teži tome da ga se sluša u njegovom dvorištu - court - a sam treba nekoga tko za njega brine brige izvan tog dvorišta jer se mnogi koji je naučio građansko pravo, i štošta drugo, po udžbeniku za višu školu osjeća - s pravom - nedoraslim svom poslu. Već zbog toga treba političkog zaštitnika, da sačuva od očiju javnosti svoje presude, jer se iz njih teško može razabrati zašto je u pojedinom slučaju odlučio tako kako jest i još teže kako će odlučiti u budućemu sličnom slučaju; a uz to da mu sačuva privilegije, npr. da se ne pravi pitanje od toga što je suprug sutkinje odvjetnik pred istim sudom. Međutim, i tu je na djelu lukavstvo povijesnog uma. Neopravdano visoka cijena prava pogoduje Kao i do sada u hrvatskoj povijesti, trebaju više zabrinjavati "oslobodioci" od starog poretka koji je izgubio zube pa je postao čak uglađen. Treba ozbiljno voditi računa o izreci "„Nek' je i rata, samo nek' nije oslobođenja!" stvaranju boljih pravnika - i obara njihovu cijenu! Čitajući nedavnu presudu o pravu korištenja groba, razaznajem kako neki mlađi suci već razumiju pravo bolje od starijih, a upoznajući moje današnje studente prava i način na koji ih obrazuju moje mlađe kolegice i kolege nastavnici sve mi se više čini da će ti studenti biti oni koji će "prijeći Rubikon" neovisnosti pravosuđa. Nezgoda je da ću ja do tada već davno prijeći Stiks.

Kakve bi mogle biti političke i ine posljedice istresanja ovoga prljavog veša na hrvatsko društvo i državu?

Kao i do sada u hrvatskoj povijesti, trebaju više zabrinjavati "oslobodioci" od starog poretka koji je izgubio zube pa je postao čak uglađen. Treba ozbiljno voditi računa o izreci "„Nek' je i rata, samo nek' nije oslobođenja!"

Hoće li posljedica biti otrežnjenje političkih i intelektualnih elita te građana?

A tko bi se to mogao i po čijem uzoru trebao otrijezniti? U Hrvatskoj nakon 1945. moć imaju društvene mreže čijim pripadnicima je u posljednjih dvadesetak godina na pameti samo to da što više prisvoje. To je pad u vlastito naslijeđe, ali jako sličan načinu na koji posluje današnja tzv. financijska industrija.

Može li se naposljetku bez posljedica izvući HDZ kao politička stranka koja je u epicentru ovih afera?

Može i ne mora ali je nevažno. Kao što se velik dio članova SKH prebacio u HDZ te, štoviše, 1991.-2000. na vodeće položaje doveo svoje emigrantske doušnike pa ih se riješio, tako će se brojni HDZ-ovci ako treba prebaciti u to-što-već-treba. Takve su promjene zanimljive samo socijalnoteorijskim sladokuscima, kojima mogu pokazati da su u našim prilikama važnije neprozirne ali ustaljene mreže međuljudskih odnosa od računa izoliranih pojedinaca o tom što svakom od njih koristi a što ne.