Sanaderov čudnovati dar

18.03.2009. Boris Rašeta Politika Komentiraj Print

Jesu li Sanader i Mićunović izsmjehivači, podbadači, rugatelji? Ili su se oni, kao ozbiljni muževi, zapleli u neko čudno proturječje? Ili smo u zamci neshvaćanja očigledne trivijalnosti mi - obični, mali ljudi?

Jezik jest oružje, ali on je i zamka. Jezik može biti i sjekira nekome u glavu!
Dubravko Horvatić, Nedjeljna Dalmacija 1996.

Ivo Sanader ponudit će u petak, u Beogradu, Srbiji na dar pristupnu dokumentaciju za EU, vrijednu preko milijun eura, izvještavaju regionalni mediji. Dokumentacija je na čistom hrvatskom jeziku. „U razgovorima sa tamošnjim dužnosnicima, a posebno s premijerom Sanaderom, istaknuto je da bi nam prije svega pomogli da ne prevodimo na stotine neophodnih dokumenata na čiji su oni prijevod potrošili oko milijun eura" izjavio je beogradskim novinama Dragoljub Mićunović. „Spremni su nam ih pokloniti, i to će premijer Sanader ponuditi kad dođe u posjet Srbiji 20. ožujka. Tako će se nama u mnogo čemu olakšati razumijevanje određenih procedura i njihovo usvajanje..."

Na ovom mjestu svakome se, osim plemenitom starini Mićunoviću i dobrohotnom orijašu Sanaderu, odmah pali crvena lampica i automatski uključuje centar za logična pitanja u mozgu. Prvo među njima glasi: zašto Srbi neće prevoditi „na stotine neophodnih dokumenata", iako će ih dobiti na stranom jeziku?
Drugo, kako će im to strani spisi „olakšati razumijevanje" određenih procedura? Treće, zašto će Hrvati nuditi Srbima spise sa tuđeg jezika prevedene na tuđi jezik, kako bi im uštedjeli prijevode na domaći? U čemu je prijateljska dimenzija tog čina, koja se njima činila samorazumljivom? Odnosno, toliko očitom da je nisu imali potrebe ni na koji način dodatno objašnjavati?
Tvrdnja da Hrvatima i Srbima dosad nije trebao prevoditelj, odnosno da je riječ o jednom jeziku - a o tome se ovdje radi - dosad je smatrana činom veleizdaje. Dr. Ivica Kramarić u prijedlogu Zakona o uporabi hrvatskog jezika, iz ožujka 1996. zamislio je da onaj "tko s nakanom u knjizi, studiji, časopisu, novinama, javnom govoru ili drugom pisanom tekstu veličine jednog arka uporabi više od pet srpskih riječi ili drugih tuđica neprevedenih na hrvatski jezik, ima se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom od tri mjeseca do tri godine". U Banja Luci je, pak, ovih dana jedna lokalna političarka zatražila tek nešto blaže kazne za pretjeranu uporabu hrvatskog jezika u RS.

Konzultirali smo ozbiljnu literaturu, dobre ljude i prave znalce kako bismo objasnili ovaj neobični fenomen, preko kojega su i Sanader i Mićunović prešli bez dužnog objašnjenja premda bi pitanja „zašto" morala doslovce levitirati u zraku. No, uočili smo da su na tom testu pali i najveći. Recimo, Mario Mihaljević, koji bi na uši navlačio slušalice s prevoditeljem ne samo na pojavu Dragoljuba Mićunovića, nego i Milana Đukića.
„Da sam u Saboru , a objektivno sam mogao biti i predsjednik Sabora", pohvalio se Tvrdnja da Hrvatima i Srbima dosad nije trebao prevoditelj, odnosno da je riječ o jednom jeziku - a o tome se ovdje radi - dosad je smatrana činom veleizdajejednom prilikom Mihaljević, „kad bi se Đukić pojavio za govornicom najprije bih tražio slušalice i simultanog prevoditelja. Zaista mi nije jasno zašto u Saboru, kad govori Đukić, nema simultanog prevođenja?"
Samo godinu dana kasnije, 1996, dobio je i snažnu potvrdu vlastite zamisli, iz književnoteorijskih krugova. „Svaki će hrvatski pisac napisati: tvornica umjetnih gnojiva, dok će svaki srpski pisac napisati: fabrika veštačkih đubriva. Pa to nije jedno te isto!" povikao je akademik Nedjeljko Mihanović, ostavljajući zahtjev za slušalicama neizrečenim ali jasnim kao dan. Doista, od kakve će pomoći nekome Žiki iz Fabrike veštačkih đubriva u Šapcu biti darovana pristupna dokumentacija, u kojoj mu se cijeli njegov proizvodni pogon opisuje na savršeno nerazumljivom jeziku - kao "tvornica vještačkih gnojiva". Usvajanje kojih procedura će mu olakšati taj čudnovati Sanaderov dar?

„Kako se kod vas kaže đumbir?" - pitao je jednom lagano kroatofobični Andrić, lagano mizantropičnog Krležu. „Đumbir se kod nas u Japanu kaže đumbir", rekao mu je Krleža.

Ali, u pristupnoj dokumentaciji iskrsavaju teža pitanja od đumbira. Npr. u poglavlju o informatici može se pojaviti rečenica Zorislava Šojata, asistenta na zagrebačkom Filozofskom fakultetu: „Ustrojio sam za svoj predočnik novi prirednik orječjah". Na to će onaj isti Žika, samo sada u nekom informatičkom pogonu, u gornjem domu fabrike veštačkih đubriva Zorke iz Šapca, zavapiti poput prekodrinskog Marija Mihaljevića ili akademika Mihanovića - za slušalicama s istovremenim, odnosno kako bi Mihaljević hrvatski rekao, simultanim prijevodom. Ali njih neće biti, pa će naš Srbin morati u kućnoj radionici - usput proklinjući i Mićunovića, i Sanadera i njegov danajski dar - prevoditi pješice tekst koji će na normalnom srpskom jeziku, razumljivom u Šapcu ali ne i u Kotoribi, glasiti: „Instalirao sam za svoj monitor novu wordprocesing aplikaciju"!

A kakve će se tek himbe i zlopake pojaviti u poglavlju o pravnoj stečevini? „Iako sam razumio optužnicu u pravom smislu, istu nisam razumio jer mi je dostavljena na srpskom jeziku" rekao je Dario Kordić u listopadu 1997. na početku suđenja.
Sedam godina kasnije istu je dvojbu ponovio Vojislav Šešelj, koji ni pod tačkom razno nije razumio riječ „točka". „Optuženi Šešelj je tražio dokumente "pisane isključivo srpskim jezikom" jer, obrazložio je, osobno ne razumije što znače riječi "točka" i "zapadni Srijem"" izvijestio je, ne bez podsmijeha, Voice of Amerika. Njihov je izvjestitelj Šešeljevu intervenciju o jeziku nazvao „predstavom". No, ako naš dr. Šešelj nije razumio tri riječi, točka i zapadni Srijem, kako će naš Žika razumjeti milijun eura vrijedne spise, teške skoro tonu?
A tek vojno nazivlje!? Kako će „Žika pod kacigom" razumjeti da na glavi nosi „tjemenac", a ne šljem, kako bi mu glavu sačuvao od „prskotine", to jest gelera ili užasavajuće „grozdovke" - kazetne bombe - koju bi mu mogao poslati neki Kako će „Žika pod kacigom" razumjeti da na glavi nosi „tjemenac", a ne šljem, kako bi mu glavu sačuvao od „prskotine", to jest gelera ili užasavajuće „grozdovke" - kazetne bombe - koju bi mu mogao poslati neki neprijatelj iz stranog „sbora" odnosno - korpusa?neprijatelj iz stranog „sbora" odnosno - korpusa? Žiki, dakle, hrvatski prijevodi neće nimalo „olakšati razumjevanje određenih procedura" kako je to dobrohotno zamišljao Dragoljub Mićunović. Naprotiv, čitajući upute na tuđem jeziku, Žika ne bi stavio na glavu tjemenac ili kacigu, pa bi mu Mićunović spasio džep, a žrtvovao mozak, kojega bi, nezaštićenog, razorila već prva grozdovka. A što ako Žika poželi pročitati Bespuća, pa naleti na poglavlje "Svedobna sveudiljnost genocidne činidbe?! Pa tu ga ni tjemenac neće spasiti - glava će ovom priprostom Srbinu naprosto eksplodirati iznutra!
Poneki prohodniji pasus možda bi ovaj nesretnik ipak mogao razumjeti, npr, ako ga je pisao čovjek koji je u ovom tekstu već postao klasik, Zorislav Šojat, koji se bunio protiv pretjerane kroatizacije hrvatskog. „List Hrvatski vojnik podosta se trudi oko jezika, ali na žalost i on luta, pa za telefaks kaže dalekoumnoživač, što nema nikakovog smisla. Treba reći brzospis." (Globus, veljača 1995.). Eto, to je jednostavnost izričaja.
U svakom daljnjem poglavlju pojavit će se takove dvojbe ili, kako bi Srbi rekli, trileme. Kako ih razriješiti? Tako - kako bi rekla Maja Freundlich - da nas cio svijet razumije. „Na moje pitanje zašto ne bi sav svijet govorio hrvatski, svi će se pripravno nasmijati. Ali, neka netko odgovori - zašto bi to bilo nemoguće?"(Vjesnik, srpanj 1998.)
I zašto se tome čuditi kao pura dreku? "Beograd je obična hrvatska riječ", napisao je 1995. Josip Pavičić. "Tom se riječi u suvremenom hrvatskom jeziku imenuje određeni grad u Srbiji (kao što je i Srbija hrvatska riječ kojom se imenuje određena društvena zajednica)."
I sada postaje jasno zašto ne treba plaćati prijevode. Gospoda su nas ionako već dosta prevodila, žedne preko vode, pa im se ova zamisao - iako nerazumljiva - treba nagraditi jedva čujnim, ali ipak, aplauzom.

Tagovi: hrvatski standardni jezik, jezična politika, Ivo Sanader

prethodno1

Vezane vijesti

dodaj komentar 36 komentara

:-)18.03.2009. 15:40#1

Odlična zapažanja, što reći nego: xa, xa, xa ...
Marlow18.03.2009. 15:48#2

odavno je netko pametan duhovito primijetio da se hrvatski i srpski zaprvo razlikuju i to:
puno više nego što bi to htjeli srbi
i
puno manje nego što bi to htjeli hrvati
novak18.03.2009. 16:19#3

šta je autor htio reći?
jasmina18.03.2009. 16:25#4

lol
@novak18.03.2009. 17:05#5

ti to ozbiljno?
strijelac18.03.2009. 17:15#6

Borise, svaka čast. Duhovito i pametno, kao i svi tvoji
tekstovi do kojih se, nažalost, posljednjih godina, često dolazi stranputicom. Ili ako te netko ne upozori.
Milan18.03.2009. 17:16#7

Točno Rašeta, to je jedan jezik - hrvatski, kojega su Srbi pojednostavili da se lakše opismene. A sad idi natrag kod rođaka pregovarača iz '91.
king kong18.03.2009. 22:24#8

duhovit tekst : -)
Smile19.03.2009. 08:40#9

Mi smo umrli od smijeha kad je prijateljev znanac iz Beograda bio tu na nekom koncertu. Pa je htio poslije kupit burek i jogurt u pekari i ostavio prodvačicu zbunjenom, jer naravno da kod nas u pekari ne prodaju jogurt. Misleći da radi nešto krivo okrenuo se prema nama i upitao "Jeli kako se kod vas kaže Jogurt?". Tek onda smo zbunili sirotog čoveka prasnuvši u smijeh. Nego kako se kod vas u Kini kaže Acidofil?
hm...19.03.2009. 11:24#10

gdje je sad ona ekipa koja je u komentarima vapila za kroatizacijom i u komentarima prevodila na hrvatski standard tekstove pisane na srpskom standardu
Profesor s PhD22.03.2009. 01:44#11

Skidam ti kapu Rašeta, čestitke na članku, na današnji nadnevak-uh jel mo to nešto žena peče nešto u pećnici. a ne to je nabujak :-))
ivek22.03.2009. 03:24#12

U svemu ovome mozda je mnogima promakla informacija da je Hrvatska dakle potrosila milion eura ne prijevode eurokratskih dokumenata. Mogli su taj trosak podjeliti sa Srbijom. Ili uopce ne prevoditi dokumente - nego ih iskljucivo citat i tumacit na engleskom. Glavni euro-pregovarac je Dvobnjak, ne? On je bio dopisnik iz New Yorka, godinama. Cita i prica engleski barem tako dobro kao i ja, ako ne i bolje. kaj ce mu prijevod?
teo22.03.2009. 07:18#13

strucnjaci za jezik kazu,ako srbin koji govori srpskim jezikom i hrvat koji govori hrvatskim jezikoom,dakle ako se oni medjusobno razumiju 80% onda oni govore istim jezikom,i to je cinjenica.
jura22.03.2009. 07:31#14

Koji složenac. Malo lunatika s jedne i druge strane, malo udrobljenih činjenica kako se dobro razumijemo, malo anegdota iz povijesti..., a sve sa ciljem da se još jednom ismiju svi koji smatraju da postoje razlike u jezicima.
Jesu li i Norvežani budale kada se toliko trude oko istog ili su pak ignoranti oni koji ne vide da nas razne rašete guraju u lonac iz kojeg smo srećom pobjegli, pa i ovakvim složencima.
zorislav22.03.2009. 12:26#15

odlican tekst! bas duhovito sto kod nas i nije cest slucaj.
Bojan22.03.2009. 14:17#16

Ne rayumem ništa, prevedite na srpski, molim vas ;)
ivek22.03.2009. 14:42#17

Mene jedino zanima zato trosak prevodjenja nije bratski podjeljen medju bratskim narodima, kad vec pricaju jezikom, koji i jedni i drugi razumiju, iako ga drugacije zovu? Zar ne bi Danci i Norvezani tako napravili, ako ih vec spominjemo? Nego su ovdje sve Hrvati platili (tj. hrvatska drzava novcem hrvatskih poreznih obveznika), a Srbi dobili prijevod, tj. prevod za dzabe. To uopce nije pitanje lingvistike, nego ekonomije! Znajuci Srbe i Hrvate, bolje nego Norvezane i Dance, ne bih se cudio da je tu pala koja para u dzep zasluznog duznosnika hrvatske vlade koji se na ovo dobrocinstvo odlucio. Recimo, ako je prijevod kostao milion eura, umesto da plate milion eura za svoj prevod, delije iz Beograda mogli su kapnuti recimo 50 somova eura nekom u Zagrebu da ga dobiju dzabe - to mi izgleda kao najvjerovatnije objasnjenje ove nagle sklonosti HDZ-a tekovinama Bratstva i Jedinstva.
kratko pamćene22.03.2009. 15:30#18

a jeste svi pametni...pa i u bivšoj jugi se je u državnim organima sve prevodilo na jezike naroda i narodnosti. jedna od posljednjih velikih rasprava o federalizmu bila je baš o tome koliko to sve košta :-)
šundov22.03.2009. 15:55#19

pola ovih bi obnavljalo jugoslaviju
Grumpy23.03.2009. 05:17#20

Sundov, Jugoslaviju bi trebalo obnoviti, naravno! Jedino tako juznoslavenski narodi mogu zadrzati koliko toliko politicku i ekonomsku autonomiju. Zar ne vidis da smo umjesto jedne, potencijalno snazne i politicki utjecajne, drzave, dobili hrpicu pateticnih, opljackanih i siromasnih teritorijica. Izbjegavam namjerno termin drzava, jer me ta rijec asocira na ozbiljnost, suverenitet, itd., sve ono cega nije jedna smijesna ex-yu teritorijica nema. Pa pogledaj samo tuznu Bosnu na primjer.
Tocno, jedan jezik! HRVATSKI23.03.2009. 06:18#21

Kad bih bio zločest, rekao bih ono što kažem kad me se vuče za jezik- srpski je hrvatski u stripu.

Srpski je nastao po hrvatskom uzoru:
http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=264345
Nacrt za studiju o Jerneju Kopitaru kao strategu Karadžićeve književnojezične reforme na hrvatskim temeljima
...............

1. KARADŽIĆ KAO KAČIĆEV NASLJEDNIK
2. "SRPSKI RJEČNIK" (1818.) KAO PROTURUSKA BRANA KATOLIČKE VEĆINE
3. CRKVENOPOLITIČKI CILJEVI KARADŽIĆEVA PRIJEVODA NOVOGA ZAVJETA (1847.) I PITANJE NJEGOVIH TEMELJA
.........
Srpski su kulturni krugovi na Karadžićev Novi zavjet reagirali uglavnom negativno, pa čak i spriječili njegovu objavu. Neki su smatrali da je riječ o ponovnome pokušaju katoličenja pravoslavnoga življa. Iako se upravo Karadžićevu djelovanju može zahvaliti što je i njegov kritičar V. Lazić prihvatio da treba pisati onako kako narod govori, Lazić 1848. godine jeziku Karadžićeva prijevoda Novoga zavjeta (1847.) predbacuje sljedeće:

No ovo je, braćo, jezik tuđ. Jezik tuđ, tuđa vera. Jezik može lako biti most, i prelazak u veru. [...] Prevara se počinje s malima stvarma: najpre s pismenama, posle s jezikom, pa onda s verom. Na malu udicu i gljistu love ribari veliku ribu. Lovke, gvožđa, stupe, zamke, mreže, jame, oružje, zasede, sve to kriju, i pokrivaju lovci. (DANIČIĆ 1925: 102)

Lazić za Karadžićev jezik smatra da "najviše može biti nalik na onaj jezik, koji se ne govori, no samo u knjigama stoji starima dalmatinskima i dubrovačkima". Ujedno ističe da su ih ponajviše "spisali Italijani, koji su dolazili iz škola bogoslovskih iz Rima". Da je rekao po istini Hrvati, a ne Talijani, argumentaciju bi mu mnogi srpski čitatelji po uzoru na Karadžića osporili riječima "pa i to su Srblji, a najljepšim srpskim pišu već stotinama godina". Dosadašnja jezikoslovna istraživanja potvrđuju da je Lazić bio u pravu, tj. da se je Karadžić ugledao u stare dalmatinske i dubrovačke knjige pripremajući svoj Novi zavjet. O. Cvijić pozabavila se je većim brojem apstraktnih imenica iz Karadžićeva prijevoda Novoga zavjeta. Kaže da

za većinu ovih reči ima dosta potvrda koje je registrovao Rječnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, odnosno zabeležene su u ranijim rečnicima (Vrančićevom, Bjelostenčevom, Belinom, Jambrešićevom, Stulićevom i drugim) ili u delima, uglavnom crkvene, religiozne sadržine, starih hrvatskih pisaca. (CVIJIĆ 1963: 410-411)

4. ULOGA KARADŽIĆEVE IJEKAVICE
5. KARADŽIĆEVA KNJIŽEVNOJEZIČNA DJELATNOST U OCJENI AUSTRIJSKOGA REDARSTVA
6. KARADŽIĆEVA PROCJENA O KNJIŽEVNOJEZIČNOJ TRADICIJI KOJU NASTAVLJA
...........
Dok Kopitar Karadžića u svojim izvješćima policiji ponekad predstavlja "novim Obradovićem", Karadžić s Obradovićem od 1833. godine ne želi biti ni u kakvoj književnojezičnoj vezi. 22.8.1833. piše L. Mušickomu da ne bi dopustio ponovno objavljivanje Obradovićevih djela:

Valja da vam je poznato, da se u Srbiji štampaju na novo sve Dositijeve knjige: Život i priključenija i pisma već je gotovo; sad se basne, po objavljeniju, štampaju. Da sam ja cenzor u Srbiji, ja to ne bi dopustio [...]. (JAGIĆ 1897: 872)

1839. godine Karadžić obznanjuje da više ne piše "hercegovačkim", već "dubrovačkim" govorom. Iz književnojezične tradicije koju treba njegovati i izgrađivati, ne isključuje samo Obradovića, već isto tako i sve druge srpske pisce (1845.):

Prvi Srpski spisatelj, bio on Dositije ili Orfelin, ili drugi koji mu drago, kako je počeo pisati, odmah je počeo i jezik svoj kvariti, i to kvarenje traje i upravo reći napreduje još do današnjeg dana. (KARADŽIĆ 1896: 154-155)

Rješenje koje Karadžić nudi, potpuno je u skladu s Kopitarovim obećanjima policiji (1847.):

I naš Dositije mjesto ostaloga dokazivanja da valja za Srbe Srpski pisati, [...] mogao je slobodno kazati da se ugledamo na braću svoju zakona Rimskoga. Istina da ni oni svi nijesu pisali dobro i lijepo, kao ni u nas sad što se ne piše; ali su mnogi pisali tako čisto i dobro, da im jezik i mi danas možemo uzeti za ugled, i da je u ostalijem Slavenskijem narodima teško naći spisatelja onoga vremena koji bi se s njima mogli isporediti. (KARADŽIĆ 1896: 260)

Takve Karadžićeve izjave u suprotnosti su onomu što je na početku svojega književnojezičnoga rada govorio o "jezgri srpskoga roda i najčistijega jezika". 1814. godine objašnjavao je da se ono nalazi između rijeke Drine i Morave, a osobito kad se malo odmakne od Save i Dunava, kao npr. nahija Kragujevačka, Karanovačka, Rudnička, Užička, Kruševačka (KARADŽIĆ 1814: 40). Na tom području nisu djelovali pisci "braće zakona rimskoga", a "hercegovački dijalekt" na njemu vjerojatno ni u ono vrijeme nije bio većinsko narječje.
Dok u rječniku iz 1818. godine iz hrvatskih rječnika prepisuje odnosno objavljuje uglavnom one pučke riječi koje poznaje, u rječnik iz 1852. godine unosi i mnogobrojne hrvatske "regionalizme", od kojih su se mnogi zahvaljujući njegovu posredstvu udomaćili u novome srpskome književnom jeziku. Već je spomenuto da je srpske pisce već prije toga upućivao na hrvatsku književnost kao jezično čisto "skrovište" u kojem se nalaze na stotine njima nepoznatih, a lijepih riječi od pravoga slavenskoga korijena.
1847. godine tvrdi Karadžić da je "sila puta mislio i govorio da bi bilo vrijedno našijem slovima naštampati sva djela Dubrovačkijeh i gdjekojijeh Dalmatinskijeh pjesnika bez i kake promjene u jeziku." Budući da se to za sad ne može, želi "da bi se načinio rječnik sviju njih". Čuvši da Mažuranić sprema takav rječnik, kaže da se je itekako obradovao (KARADŽIĆ 1896: 260-261). Dakle, dok bi objavljivanje Obradovićevih djela zabranio, hrvatske bi pisce nanovo objavljivao i rječnike na temelju njihovih djela sastavljao.

http://www.forum.hr/showthread.php?t=433272&page=4
Kratko i jasno23.03.2009. 06:26#22

Suvremeni srpski jezik je napravio Vuk Karadžić i to na temelju hrvatskih rječnika. S druge strane, hrvatski jezik ima kontinuitet i neprekinuti razvitak od 900 godina. Ne postoje hrvatski i srpski jezici. Postoje hrvatski jezici - kajkavski, čakavski i štokavski a srpski je krivotvorina hrvatskog jezika s umetnutim turcizmima i balkanizmima i on se prilično razlikuje od hrvatskog što je jasno svakome tko ga je ikada probao prevoditi na hrvatski ili nešto pisati na njemu. Prema tome, ako Europa želi jedan jezik a i ti si na tom tragu onda neka se on lijepo zove hrvatski jezik i to neka bude suvremani hrvatski standard pa ne će biti problema.

http://www.forum.hr/showpost.php?p=19524917&postcount=78
katalepsa23.03.2009. 07:55#23

slazem se jugoslaviju treba obnoviti jer je ovo sto je nastalo umjesto nje gore od strave i uzasa, to je uzas i strava
Grumpy23.03.2009. 11:05#24

Hmm, hrvatski jezik ili srpski jezik! Pitam se sad.

I jedna i druga strana bi da bude originalno njihov,a da protivnicka strana bude obican plagijator. Tako nasa nacija postaje vrijednija u svakom pogledu, a ona druga, protivnicka, vrijedna prezira. Posto i jedan i druga strana misle da je jezik BAS njhov, predlazem kao pravedno rjesenje da se jezik zove hrvatsko-srpski (u Hrvatskoj) i srpsko-hrvatski (u Srbiji). Nije li tako vec bilo? No mozemo ici i dalje...

U Bosni mogu da ga zovu hrvatsko-srpsko-muslimanski, muslimansko-srpsko-hrvatski, itd. U Crnoj Gori taj se jezik moze zvati maternji-hrvatsko-srpski, i slicno. Jos kad dodju Vojvodjani. Da vidimo, vojvodjansko-srpsko-hrvatsko-bunjevacki, ili kako god hoce.

Ma, dajte ljudi, prestanite zatvarati u nacionalne torove jedan, ciji god bio, jezik.

Nacionalisit (i Srbi i Hrvati i svi drugi, da se razumijemo) nista ne mogu nego braniti nacion od 'uljeza'. U tu svrhu se ne biraju sredstva a katkad su kadri pociniti zlocine na koje se, pazi uvrnuta uma, cak i ponose.
is23.03.2009. 15:39#25

lol, zakon člana, brabvo! Istina, jedan jezik, zovi ga srpskohrvatski, hrvatskosrpski ili kakogod. Dijalektološki i genetskolingvistički, suvremeni standardni hrvatski, srpski, bosanski ("bošnjački") su stilizacije jednog te istog idioma (novoštokavština), jednog narječja, i dijele preko 98% gramatike i osnovnog (3-4000 osnovnih riječi) leksika.

U roku 2 generacije će sva subliterarna narječja (čakavica, kajkavica, torlački) na ex-SH području izumrijeti (osim u nekolicini enklava, taj proces je dobrano napredovao već danas pa su npr. Rijeka, Split i mnogi drugi ex-ča centri totalno poštokavljeni, skupa za cijelim zaleđem, da ne govorim o ex-kaj Zagrebu..), zbog čega će biti još manje smisleno gurati nekakovu tobožnju povijesnu opravdanost "hrvatskog" ili "srpskog" jezika. Kao književni/standardni jezici - da, jer ipak su to sociološki konstrukti, no sa stajališta dijalektologije i genetske lingvistike, ne baš.

Inače, najvažnija prepreka jest baš terminologija - naziv "sprskohrvatski" eksplicitno isključuje 2 naroda koja njime govore (Bošnjake i Crnogorce), pa bi uvođenje nekog anacionalnog termina a la "naški" (kao "Deutch" za njemački, izvorno značeći "narodni") bilo definitivno najpoželjnija smjernica razvoja. Još kad bi uzavrele glave sjele i dogovorile se...

A i reforma standarda ne bi škodila, barem Hrvatima, jer 95+% Hrvata štokavaca u Hrvatskoj (i štokaviziranih govornika subliterarnih narječja) blagog kurca ne zna o ortoepiji (pravogovoru), i priča neki smiješni šatro. Kad čujem kako spiker na državnoj televiziji naglašava po ovom zagrebačkom slangu (krivo mjesto naglaska, bez duljina) dođe mi da povraćam.
hehe23.03.2009. 20:08#26

a da ga nazovemo bivšejugoslavenski jezik :-)
Debela krava24.03.2009. 00:44#27

Rašeto, kvislinže!
stipe24.03.2009. 10:03#28

nije pisac teksta kvisling, samo je primijetio ono što je vidljivo a svi se prave ludi.
Ishmail24.03.2009. 10:34#29

zanimljiv je pristup jeziku na sveučilištu kada je u pitanju nastavna literatura, naime početkom devedesetih jedan dio predavača je lamentirao kako nam srbi tijekom četrdesetgodišnjeg zajedništva nisu dali prevoditi i tiskati temeljna djela za društvene i humanističke studije ne bi li nas posrbili terminologijom...prošlo je evo dvadeset godina kako srbi više nemaju tu mogućnost, a još uvijek, ako hoćeš do recentnije literature s nekog svjetskog jezika, moraš je kupiti od srpskih izdavača, e sad se ja pitam da li je stvar neprevođenja bila stvarno motivirana jezičkim imperijalizmom, kako su to lamentirali neki naši nadobudni profesori, ili je to jednostavno nemar i nebriga ili nezainteresiranost hrvatskih izdavača...
Grumpy24.03.2009. 10:45#30

Bas volim ovaj H-Alter!

Za razliku od posprdnih e-novina, u kojima se njeguje najgore moguce pljuvacko novinarstvo (zao mi samo sto objavljuju tektove Viktora Ivancica, njegovi tektovi su eoina ispred standarda e-novina0 H-Aletr nudi mjesto za decentnu, ostru ali tolerantnu diskusiju.
bagzi24.03.2009. 21:29#31

ovaj tekst ismijava i hrvate i srbe iako ove druge nesto manje. imate li nesto pametnije za objavit?
angelina24.03.2009. 23:02#32

lol : -) super je tekst valjala sam se od smijeha!
Kenjo27.03.2009. 11:25#33

Ja tu ne vidim nista sporno. Hrvati, Srbi, Bosanci, Bošnjaci, Crnogorci, govore istim jezikom. Svatko od njih taj jezik smatra svojim materinjim i zove ga po imenu svojega naroda / etnicke skupine. Nacionalisti nastoje odvojiti / autonomizirati varijantu kojom govori njihov narod / etnicka skupina u odnosu na druge njegove varijante i napraviti od nje samostalan jezik. Ideja da svaka nacija mora govoriti svojim jezikom stigla nam je iz 19. stoljeca i kod nas se zadrzala. Ljudi koji ga promatraju sa strane, recimo inozemni slavisti, pa cak i njegovi vlastiti anacionalno, kozmopolitski itsl. orijentirani govornici - jasnije vide da se radi o istom jeziku. Sve je jasno ko pasulj. Ne razumijem samo cemu sva ta prenemaganja oko jezika u vremenu kad nam je svima egzistencija ugrozena daleko opipljivijim ugrozama.
Collar29.03.2009. 10:37#34

@Smile: Da je tvoj kompic kupovao kacamak, socivo, virslu ili sargarepu prica bi mozda imala malo drugaciji ishod.
Ali to na kraju nije vazno. Uzmimo recimo da se u Dalmaciji razvije separatisticki pokret i da Dalmatinci iskoriste prvu vecu globalnu turbulenciju, kao sto je bila rusenje Berlinskog zida, za stvaranje samostalne drzave - uz svesrdnu pomoc Italije, Crne Gore, a mozda i Albanije, koje bi u toj ludosti vidjele svoju sansu. "Dalmatinski" jezik bi se uskoro iskazao kao konstitutivni dio dalmatinskog nacionalizma/separatizma, i na kraju kao daleko "razlicitiji" od "hrvatskog" nego sto je to sadasnji "srpski"".
RACCOON01.04.2009. 04:16#35

O Sanaderovom cudnovatom daru pise i Heni Erceg "poznanica" autora gornjeg teksta. I nije to samo cudnovati dar jer dolazi od preuzvisenog nam Bozanica koji je vrhunski obdaren bas cudnovatim darovima.
http://www.e-novine.com/sr/stav/clanak.php?id=24428
Zorislav Šojat25.07.2010. 01:53#36

:)

PS.: Više nisam asistent na Filozofskome fakultetu, mnogo je Save odtada proteklo...

Dodaj komentar

Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.

H-Alter

Sanaderov čudnovati dar

Vezane vijesti

Prevodioce nitko "ne doživljava"

Knjiga koja ugrožava

Otrovne laži o jeziku

Uzalud vam trud, lingvisti

Jezikoslovna tonidba

dodaj komentar 36 komentara

Dodaj komentar