Zoran Milanović, poput Martina Luthera Kinga sanja, ali tvrdi da ima i plan za drugačiju i bolju Hrvatsku. Vezivno tkivo i pokretačka sila je ljubav SDP-ovaca prema SDP-u i Hrvatskoj. Hm, hm. Sanader iz Lourdesa poručuje da je Hrvatska umorna od prošlosti i zahtijeva zajedništvo u svim dijelovima društva, misleći valjda na povijesne stališe. Ksenija Urličić ipak je ovih dana malo lamentirala o prošlim Eurosongovima i rezignirano zaključila da je 1999. u Jeruzalemu, Doris Dragović s Marijom Magdalenom prvo mjesto izmaklo samo zbog milenijskog momenta. Na prijelazu stoljeća nagradu nije mogla dobiti mala zemlja Hrvatska. Pitanje zašto '99 i zašto onda barem nismo osvojili drugo mjesto, ostavit ćemo temeljitijoj razradi teorije zavjere.

I tako što umorni, što zasanjani, što rezignirani u svijetu u kojem i o pobjedniku Eurosonga odlučuju veliki geo-strateški interesi, pitamo se tko se uopće još bavi sadašnjošću? Ima i toga. Evo, predsjednik Mesić upravo je državi spasio par desetaka milijuna kuna na kanaderima koje nećemo skupo iznajmljivati od Talijana. Ali zlopamtila tvrde, a Internet pamti, da je i on odgovoran što je jedan od dva raspoloživa aviona, u trenutku kornatske tragedije bio u Grčkoj, jer kako je objasnio: tada u našoj zemlji nije bilo nikakvih požara (?!). Gledano iz te perspektive, njegova radikalna intervencija u državnu potrošnju, koja baš i neće smanjiti državni deficit, djeluje tek kao još jedna afera u nizu koje predsjednik sad već proizvodi dnevnim ritmom. Zlobni jezici i oni koji sudjeluju u sigurnosnim zavjerama, tvrde da to radi kako bi skrenuo pažnju s nekih drugih, opasnijih priča u koje je i sam involvirani. I znači li to da sada, kad ljeto već žeže a sezona požara samo što nije, nećemo imati ni nove ni iznajmljene air-traktore?

Socijalna neosjetljivost i birokratska arogancija

Da ponovimo pitanje: Kuda je nestalo ozbiljno i odgovorno reagiranje i promišljanje sadašnjosti? Je li itko mjerodavan išta relevantno rekao o situaciji u koju su dovedene radnice Dalmatinke nove. One više nisu samo žrtve kriminalne privatizacije, nego i eklatantan primjer grubog i anti-civilizacijskog nefunkcioniranja pravne države. Postoje li u ovoj zemlji zakoni prema kojima su vlasnici dužni radnicima osigurati dohodak i dostojanstvo rada? Nevjerojatnu socijalnu neosjetljivost i birokratsku aroganciju ministrice Lovrin i potpredsjednika Vlade Polančeca, posramio je jedino talijanski ambasador, koji radnicama iz Sinja ne može stvarno pomoći, ali ih je barem primio, pokazao susosjećajnost i moralno osudio svoje sugrađane koji krše hrvatske zakone.


_{Foto: Služe li kanaderi hrvatskoj politici samo za bacanje prašine u oči?}

A Sinj nije jedino mjesto gdje se kao gramzljivi akteri poduzetništva na hrvatski način pojavljuju braća Ladini. Kao poprište njihovog štetočinstva spominju se još karlovačko gradsko poduzeće (uz umiješanost ministra Vukelića), Čazmatrans, ljevaonica čelika u Kumrovcu, "Končar SUS", "Dalmacija" u Dugom Ratu, industrija ravnog stakla u Lipiku. U tom kontekstu braća Ladini uspostavljaju se kao nekakav poseban hrvatski off-shore entitet za potrebe raznih vrsta sumnjivog poslovanja.

O katastrofalnoj situaciji na tržištu rada i dvostrukoj diskriminaciji žena govorilo se nedavno i na sjednici Odbora za ravnopravnost spolova, gdje se pokazalo da se Nacionalna politika ravnopravnosti, koja pretpostavlja zaštitu kolektivnih i individualnih prava radnica, naprosto ne provodi. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova izrekla je tom prigodom nekoliko oštrih i patetičnih riječi o sirovom kapitalizmu, ali na jedino relevantno pitanje: Što su u slučaju Sinjanki i tisućama drugih uradile institucije sustava i tko je u ovoj zemlji zadužen da štiti njihove individualne i kolektivne interese, bolje rečeno ustavna prava, nitko nije imao odgovora. Pričati o tome u zatvorenom krugu birokratske i civilne elite postalo je naporno i trivijalno. Koliko se je ženskih, ili drugih udruga za zaštitu ljudskih prava oglasilo tim povodom? Koliko se građana i građanki Zagreba pridružilo njihovom protestu? Nitko. Uostalom ni u samom Sinju nije bilo znatno bolje. Na redu su brodogradilišta, prava socijalna bomba za koju se nije na vrijeme tražilo rješenje iako ga je vjerojatno bilo. Što li će tek vladajući tada smisliti da bi sa sebe skinuli odgovornost? Prebacit će ju na udruge, sindikate, Evropu, penzionere, neku bivšu vladu, svakako čitav bivši režim. Srećom, Turci i njihova petsto godišnja vladavina više nisu dežurni krivci. Njih smo prepustili istočnijim dijelovima bivše države. Kao svijetla tradicija iz tih vremena zaostala nam je još jedino Sinjska alka.

Borba s vjetrenjačama

Institucije ne funkcioniraju, a društvena solidarnost raspršila se je u stotine tisuća izoliranih nesreća, depresija je iz psihičkog poremećaja prerasla u epidemiju. Jedan od rijetkih sindikalnih lidera koji još uživa neko povjerenje i ugled, Krešimir Sever, s Don Quijoteom ne dijeli samo naznake fizičke sličnosti, već s vitezom tužnog lika počinje dijeliti i sudbinu borca protiv vjetrenjača.
Za koji dan u Vladi bi se trebao održati sastanak povodom situacije u sinjskoj tvornici konca. Malo je vjerojatno da je taj sastanak potaknut tužnim i pretužnim pohodom radnica na metropolu, jer je njihova situacija ista već godinama. Pravi povod nazrela je njihova sindikalna čelnica Ivka Radonja: situaciju trebati primiriti barem dok ne prođe Alka. Ta arhaična priredba koja slavi hajdučiju odavno je trebala završiti u komercijalnim vodama folklornog turizma, ali se iz racionalno nedokučivih razloga uvijek ponovo vraća u središte aktualne politike i privlači više pažnje, političke zabrinutosti i državnih dotacija nego sinjske radnice. A kako su riješeni neki nesporazumi, na hajdučki će merak ove godine vjerojatno potegnuti i medo štedo, predsjednik Mesić.


_{Foto: Krešimir Sever, Don Quijote domaće sindikalne scene}

Dijagnoze Mirjane Pukanić, ali ne one koje joj pripisuje nepogrešiva struka, nego one koje ona sama svako toliko lucidno postavlja društvu možda nisu originalne, ali uvijek zazvuče autentično: Hrvatska je banana država, sve je to isti hranidbeni lanac korupcije i kriminala.

I ja imam jedan san u posljednje vrijeme. Bolje rečeno gajim jednu moćnu fantaziju za koju nisam sigurna je li lijepi san ili noćna mora, a izgleda ovako: Odjednom, niotkuda, pojavljuje se hrabar i nepotkupljivi policajac, državni odvjetnik, šerif, takav netko. Sam protiv sviju, spreman na rizik i gubitak, odlučno počinje zavoditi vladavinu prava i socijalnu pravednost. U početku ga svi gledamo sumnjičavo i u nevjerici, ali s vremenom ljudi shvate da se poštenje, hrabrost i pravednost isplate i počnu mu klicati. I tako su udareni novi temelji našoj maloj državi koja ove godine slavi punoljetnost. A onda ćemo konačno pobijediti i na Eurosongu. Yes, in my dreams.

Tagovi: Zoran Milanović, Eurosong, socijalna neosjetljivost, diskriminacija žena