"Hvala lijepa, zadovoljna sam vašim odgovorom i drago mi je da imate takve rezultate", uzvratila je gospođa uvažena zastupnica Karmela gospodinu ministru zdravstva i svom stranačkom kolegi Darku. Nedugo potom, s druge strane dvorane gospodin uvaženi zastupnik Boro grmio je na gospođu premijerku Jadranku: "Nisam nimalo zadovoljan vašim odgovorom!". Nezadovoljan je bio i gospodin uvaženi nezavisni zastupnik Dragutin koji je istu zamolio da mu proslijedi pisani odgovor. Sa zadovoljnijeg krila dvorane gospodin uvaženi zastupnik Mato ponizno je zahvaljivao na odgovoru kojeg je postavio ministru branitelja i također svom stranačkom kolegi Tomislavu. "Hvala lijepo, gospodine ministre, hvala vam u ime svih invalida koji su dobili automobile i stanove i onih koji će ih tek dobiti. Hvala lijepo...", ponavljao je zastupnik želeći valjda biti siguran da usred sveopćeg žamora ministar nije prečuo njegove riječi.

Ovo nije bio ulomak iz nekog satiričkog komada kojeg uprizoruje provincijsko kazalište, iako bi se o valjanosti te usporedbe dalo razgovarati. Riječ je o fragmentima sasvim ozbiljne predstave koja je na repertoaru Hrvatskog sabora. Za razliku od njezina sadržaja, naziv joj je posve neatraktivan - Aktualno prijepodne. Predstava se odigrava na početku svake sjednice Sabora, sveukupno ne više od sedam-osam puta godišnje. U tumačenju institucionalne zadaće Hrvatskog sabora stoji kako "među nizom svojih ovlasti i dužnosti, obavlja i kontrolu izvršne vlasti". Jedan od mehanizama te kontrole je i spomenuto Aktualno prijepodne tijekom kojeg zastupnici upućuju pitanja članovima Vlade. Pravila Aktualnog prijepodneva uglavljena su u Poslovniku Hrvatskog sabora, dokumentu kroz čiju se metajezičnu džunglu odredbi i tumačenja uspijevaju provući tek malobrojni, iznimno sposobni i dobro uvježbani specijalci poznati kao "majstori saborske procedure". Još se pamte čuveni okršaji dvojice saborskih teškaša u poslovničkim nadmudrivanjima: danas ražalovanog i u Ustavni sud prekomandiranog Mate Arlovića te neuništivog saborskog robocopa Vladimira Šeksa.      

Poslovnikom Hrvatskog sabora propisano je da "zastupnici mogu postavljati pitanja Vladi usmeno ili u pisanom obliku", te da "Vladu mogu pitati o ostvarivanju njezinih Blokovska podjela u Saboru kulminira u tih nekoliko sati nemilosrdnog psihološkog rata. Dok  oporba prekomjerno granatira članove Vlade provocirajućim pitanjima od kojih mnoga nemaju nikakvu upotrebnu vrijednost, s desnog krila dopire milozvučni cvrkut naručenih pitanja i poniznog zahvaljivanja ustavnih prava i dužnosti, a posebice o stanju u pojedinim područjima društvenog života, te o izvršavanju zakona i drugih akata Sabora, odnosno o radu ministarstava i drugih tijela državne uprave te organizacija koje imaju javne ovlasti". Dočim "član Vlade kome pitanje biva upućeno dužan je odgovoriti ili obrazložiti razloge zbog kojih ne može odgovoriti". Nadalje, Poslovnik kaže da "zastupnik može izraziti zadovoljstvo ili nezadovoljstvo odgovorom na zastupničko pitanje. Ako je nezadovoljan odgovorom, zastupnik može zatražiti da mu Vlada, odnosno ministar dostavi pisani odgovor." Tako se vraćamo na predstavu s početka ovog teksta, skrpanu od izjava izvađenih iz fonograma zadnje, još uvijek trajuće sjednice Hrvatskog sabora.

U Saboru se u punom svjetlu odaje bipolarnost domaće političke scene. S jedne strane je vladajući HDZ sa svojim koalicijskim satelitima (HSS, HSLS, manjinci...); s druge oporbeni SDP sa svojim "prirodnim saveznicima" (HNS, IDS...). Između njih su strančice ograničenog djelokruga, s jednim ili tek kojim više zastupnikom (HSP, HSU, HDSSB...) koje ovisno o prigodama i interesima, kruže malo u HDZ-ovoj, malo u SDP-ovoj orbiti. Blokovska podjela u Saboru kulminira u tih nekoliko sati nemilosrdnog psihološkog rata zvanog Aktualno prijepodne. Dok sa svojih položaja oporba prekomjerno granatira članove Vlade provocirajućim pitanjima od kojih mnoga nemaju gotovo nikakvu upotrebnu vrijednost ("Kada misite podnijeti ostavku?") dotle se s desnog krila sabornice, gdje su utaboreni zastupnici vladajuće većine, isključivo dopire milozvučni cvrkut naručenih pitanja i poniznog zahvaljivanja ministrima na iscrpnim odgovorima koja bude vjeru u boljitak sviju, dok politički nepristrane promatrače tjeraju da se zapitaju žive li oni u istoj zemlji. Aktualno prijepodne je pozornica za teatralne sukobe oporbe i vladajućih. Zastupnička pitanja sve su besmislenija u svojoj "naručenosti" i sve promašenija u isforsiranom provociranju.

Posebno je važno što se saborski aktualac uvijek odvija u izravnom televizijskom prijenosu. Prilika je to da se političkog protivnika javno ponizi, a vlastite zasluge prekomjerno uzvisi, pri čemu od izvorne zadaće mehanizma izvršne vlasti i propitivanja te provociranja tema od zajedničkog interesa preostaje malo ili gotovo ništa. Teoretski, institut zastupničkog pitanja jedan je od najboljih izraza zastupničke demokracije. Podrazumijeva se da zastupnici svojim pitanjima otvaraju društvene probleme i nedoumice koje su od važnosti za građane u njihovim izbornim jedinicama. Pritom se pretpostavlja da bi odgovori trebali biti jasni, precizni, bez uljepšavanja stvarnog stanja. Međutim, aktualno prijepodne u Saboru postalo je poprištem sukoba najgorih političkih propagandi i najjeftinijih demagogija. Postrojbe zastupnika-štrebera s oba saborska krila marširaju kroz  aktualac s unaprijed pripremljenim tefterima poput mehaničkih vojnika koje su navili njihovi stranački zapovjednici.

Tomu su najbolje svjedočili prizori s proljetošnje sjednice. SDP-ovi zastupnici tada su za saborski aktualac pripremili i redom postavljali pitanja u to vrijeme još aktualnom premijeru Ivi Sanaderu o tome zna li koliko košta kilogram kruha, koja je cijena kilovatsata električne energije, pošto je školarina u Hrvatskoj i slično. Esdepeovci su  time željeli prokazati Sanadera kao neobaviještenog i nekompetentnog premijera, što su dijelom i uspjeli. On im je, cinično gazeći odgovornost svoje dužnosti za koju je dobio mandat na izborima, davao apsurdne odgovore. Na pitanja o cijenama komunalija odgovarao je tvrdnjama o izbornom potopu SDP-a u Dalmaciji (sve se odigravalo između dva kruga lokalnih izbora, nap.a.) ili je postavjače pitanja ironično upućivao na svog «glasnogovornika» Milorada Bibića-Mosora. Da tragikomedija bude potpuna, ovaj SDP-ov djelomice uspjeli saborski igrokaz vratio im se par mjeseci kasnije kao bumerang. Novinari jednih dnevnih novina nazvali su iste zastupnike i redom im postavili ista ona pitanja kojima su oni zasuli Sanadera. Rezultat je bio katastrofalan. Ni sami nisu znali većinu odgovora. I vladajući i oporba jednako predano rade na obesmišljavanju instituta zastupničkog pitanja.

"U pravilu dobijete posve općenite odgovore koji vam ništa sadržajno ne govore. Vlada se naprosto pravi luda. Kada ih, primjerice, pitate gdje su nestali novci u nekom javnom poduzeću, oni vam odgovaraju da se bore protiv korpupcije. Nakon toga možete reći da ste nezadovoljni i da tražite odgovor u pisanom obliku, a oni vam i tada opet  odgovore isto ili nešto slično", kaže SDP-ovac Nenad Stazić, Postrojbe zastupnika-štrebera s oba saborska krila marširaju kroz  aktualac s unaprijed pripremljenim tefterima poput mehaničkih vojnika koje su navili njihovi stranački zapovjednici saborski bigmouth i jedan od rijetkih nakon čijeg javljanja za riječ utihne galama u novinarskoj sobi Hrvatskog sabora. On ne dvoji da su zastupnička pitanja jedno od najučinkovitijih sredstava političke borbe u parlamentu. "Svako pitanje na koje Vlada ne odgovori konkretno nije promašeno, jer javnost čuje naša pitanja i upozorenja i vidi što se potom događa. Na nama u je da nametnemo temu, a na Vladi je da se izvlači od konkretnih odgovora", tumači Stazić pravila igre. On kaže kako su naručena pitanja koje zastupnici vladajuće većine postavljaju svojim ministrima sama po sebi razumljiva, ali bi mogla biti postavljena mnogo vještije. "Način na koji oni to rade je ispod razine dječjeg vrtića. To je minus-inteligentno", smatra Stazić.

Jedan od najagilnijih, a ujedno i jedan od najboljih poznavatelja saborske procedure, nezavisni je zastupnik Dragutin Lesar. On tvrdi da zastupnici vladajuće većine nemaju naručena, već doslovce napisana pitanja koja dobiju uoči početka sjednice. No i on smatra neupitnim da vladajući blok na taj način promovira svoje uspjehe, kao što je neupitno da oporba nastoji isprovocirati članove Vlade da daju nejasne i nebulozne odgovore. Također upozorava da zastupnička pitanja nisu samo ona koja su postavljena u Aktualnom prijepodnevu. «Zastupničko pitanje i aktualno prijepodne dvije su različite stvari. Aktualno prijepodne održava se samo na početku svake sjednice, a svaki zastupnik prema Poslovniku ima mogućnost postavljati pisana pitanja svakom članu Vlade bez obzira na Aktualno prijepodne. Pametni zastupnici mogu to pravo koristiti, jer je prednost pisanog pitanja u tome da na njega obavezno dolazi i pisani odgovor. Ako sam nezadovoljan odgovorom, imam pravo na dopunsko pitanje. Rok za odgovor je 30 dana, a ako ni u tom roku član Vlade ne odgovori na pitanje ili odgovori, ali ne ono što sam pitao, tada zastupnik ima pravo pokrenuti interpelaciju o radu člana Vlade», tumači Lesar.

On drži kako je regulativa Hrvatskog sabora o aktualnom prijepodnevu, pravu zastupnika na postavljanje pitanja i dopunskih pitanja, te pravo da pokreću interpelaciju jedna od najboljih takvih u Europi. «Mnoge članice EU nemaju tako dobro regliran institut zastupničkog pitanja, a naročito Europski parlament koji je u tom pogledu pet puta gori od Hrvatskog sabora. Kod nas mogu biti nezadovoljni samo nesposobni zastupnici, ljenčine i oni koji ne znaju što piše u Poslovniku. Posve je druga stvar način na koji se pitanja postavljaju i ono što se vidi u izravnim prijenosima», kaže Lesar.

Usprkos tomu, institut zastupničkog pitanja i aktualnog prijepodneva posve su trivijaizirani i sve češće u javnoj percepciji uživaju status političke zabave - zabavne ili gnjusne, ovisno o očekivanjima javnosti. U tom smislu nije zgorega prisjetiti se jednog od najčuvenijih "skečeva" sa saborskog aktualca. Onog u kome je bivši zastupnik HNS-a, Antun Kapraljević, nakon što su mediji donijeli priču o basnoslovnoj vrijednosti Sanaderove kolekcije ručnih satova, mangupski priupitao tadašnjeg premijera: Gospodine Sanaderu, koliko je sati? Ovaj mu je jednako dovitljivo odgovorio da je u tom trenutku, prema saborskom satu, bilo toliko-i-toliko sati. Nezadovoljan time, Kapraljević je još dovitljivije zatražio pisani odgovor. Dobio ga je nakon dva i pol mjeseca. U istom je stajala tek jedna jedina rečenica: da je na njegovo pitanje nemoguće odgovoriti, jer da je vrijeme činjenica koja se neprestano mijenja!