Postjugoslavenski nacionalizami nikada ne funkcioniraju kao nešto odvojeno, singularno, nego kao zbir akcija i reakcija na širem ex-yu prostoru. Nikolićev izbor za srbijanskog predsjednika sigurno će izazvati povećano izlučivanje antisrpskih žlijezda u Hrvatskoj.
Taman kada se spremao, meni je barem tako izgledalo, izjaviti da se i ne sjeća da je bilo nekakvog rata - Kakav, rekoste, rat? Između koga se vodio? Kada? - sinulo mu je.
A zašto mi, majku ti božju, imamo državne institucije, pa nismo ih valjda stvarali da okolo pasu travu kao krave i leže u vlastitom dreku. I čovjek se, dosjetivši se spasonosne ideje, smjesta bacio na posao da probudi te, kao malarična goveda usporene i lijene institucije, koje su zatim zbilja profunkcionirale. Kada je Amnesty International prvi put spomenuo Šeksa, zajedno s Tomislavom Merčepom i Davorom Domazetom Lošom, dobačeno mu je šlagirano tijelo Merčepa, uz neizrečenu, ali sasvim jasnu, poruku - evo vam ovo, radite s tim što hoćete, ali više od toga nas ne U ovakvim situacijama prekaljeni operativci Šeksovog kova prošlih su godina najradije posezali za provjerenim scenarijem kaosa, obično izmislivši neku urotu protiv Hrvatske tražite. Ipak su tražili, i to bezočno opet razvojačenog generala Šeksa, tako da nije bilo druge nego na žrtvenik baciti još jedno nevažno tijelo.
Usred cirkuske gaže, u kojoj vatreno dokazuje da Velika Britanija dovršava svoj paklenski plan obnove Jugoslavije, pokupljen je admiral Domazet Lošo. On je već bio sretno prošao kroz neke prijašnje istražne peripetije oko ratnih zločina, ali je sada rečeno da se one obnavljaju. Ali, ni to nije riješilo stvar. Amnesty se opet oglasio, i to mučki iznutra, preko zagrebačkog tjednika Novosti, kome je intervju dala direktorica AI Nicola Duckworth, a pojavili su se i neki domaći optužni podnesci državnom odvjetništvu. I tu je demobilizirani general Šeks vidio da nekog vraga mora sam napraviti, ne možeš se na te nesposobnjakoviće u ničemu osloniti, i kao iskusni operativac poduzeo je korake koje struka u tim prilikama već traži. Najprije je potpuno otvoreno pokušao iskamčiti od Bajićevog DORH-a neku vrstu javne indulgencije, garnirane pljuvanjem i gađenjem nad Amnestyjem.
Ali, ondje sada sjede šarže okićene spomenicama prvoboraca kampanje protiv korupcije, i čak ni donedavno moćni general ne može ondje više uredovati tek tako, minijaturnom gimnastikom maloga prsta. Aha, sjetio se onda Šeks. Okrenuo se Bošnjakovićevom Ministarstvu pravosuđa, gdje je očekivano bio bolje sreće, jer
ondje sjede mlitavi klimavci - trebalo je na vrijeme misliti, i, hvala bogu, mislilo se - koji su bili sretni da se mogu kao tepih prostrti pred noge čak i ovako ruiniranom Šeksu. I prostrli su se. Izdali su neko smiješno saopćenje u kojem izvode dokaze o njegovoj nedužnosti iz suđenja sasvim drugom čovjeku (Glavašu), gdje je on bio svjedok, pa se može govoriti samo o vjerodostojnosti njegovog svjedočenja.
Još su imali đon-obraza dati da se ta sramota javno pročita na nacionalnoj televiziji, kao da je riječ o vrhunskoj umotvorini hrvatske pravne pameti. I sam Šeks zna da se iza tog jada, iza tog grudobrana od uredskog papira, neće moći dugo skrivati, ali što, boga mu poljubim, dalje da radi? Kome da se obrati kada se već naveliko šuška i da mu podmeće netko iz neposredne blizine u vrhu vladajuće stranke. Dobro, isprsio se u njegovu zaštitu bivši prijatelj barba Luka, ali zar nije grozno što nikoga drugog nema, a i taj se valjda nacrtao pred kamerama samo zato da ga ne optuže da je za račun Sanadera počeo otkucavati njegove glavne neprijatelje. I što, to je sve, sigurno se u panici okreće oko sebe razvojačeni general Šeks, ali koliko god se okretao pogled mu nema na što pasti, svugdje gola praznina.
Ovo je zadnji dokumentarni kadar koji vam mogu priuštiti u ovoj priči. Dalje mogu samo nagađati, osluškujući što se događa ispod površine scene, a događa se svašta, ali o vjerodostojnosti interpretacije ne jamčim ništa. Dakle, ovako. U ovakvim situacijama prekaljeni operativci Šeksovog kova su prošlih godina najradije posezali za provjerenim scenarijem kaosa, obično izmislivši neku urotu protiv Hrvatske, nalijepili na to par jurišnih foršpana, i time izvlačili branitelje, a ako je stvar dobro krenula i šire, na ulicu. I zbilja usred ove fertutme sa Šeksom pojavio se, naizgled odnikud, ovaj slučaj s Purdom, kojeg je vrag zna što tjeralo da baš sada prelazi bosansku granicu, i evo ti zbilja branitelja na ulicama. Nisu to, istinabog, one dunavski HVIDRA je o grnuta toplim, debelo podstavljenim šinjelom pokroviteljstva HDZ-a, odakle je futraju s dovoljno novca za dulje ulične igrokaze, a može ih se prema potrebi preparirati ovako i onako široke rijeke ljudskih tjelesa kao s početka dvije hiljaditih, a nije previše jasno ni što hoće.
Galame, doduše, protiv „izdajničke" hrvatske vlasti, što za vicepredsjednika parlamenta Šeksa sada može biti čak i dobro, ali galame i o općoj amnestiji branitelja, u čemu njega nema nakon što se sam odrekao da s braniteljima išta ima. Napokon, tko uopće predvodi te prosvjednike? Dobro, tu je taj HČSP, koji je prve pokazne paravojne vježbe imao prilikom otkrivanja spomenika partizanskom ustanku u Srbu, zatim i u onom uličnom amoku protiv tjednika Novosti nakon naslovnice Obadva su pala, sada i u vampirskim grožnjama Dragi Pilselu... Imaju čak i svoju mladež, što sliči na mladoturke nekakve nove ustaške revolucije, ali što oni zapravo mogu, čak i ako im pritekne u pomoć iznenada demumificirani Đapić, to nitko ne zna.
Ali, HVIDR-a, to je već nešto drugo. Ogrnuta je toplim, debelo podstavljenim šinjelom pokroviteljstva HDZ-a, odakle je futraju s dovoljno novca za dulje ulične igrokaze, a može ih se prema potrebi preparirati ovako i onako. Sada su, eto, napade na Aleksandra Stankovića zbog izjave o korupcionaškoj naravi brojke o 500 hiljada branitelja, preusmjerili na Milorada Pupovca. Treba im, jasno, Srba u ovoj priči, koji će po običaju kusati najgore uvrede, i zato tvrde da ga je Stanković pozvao u emisiju samo zato što nije mogao Mladića i Martića. Nema veze što je taj tihi gospodin Pupovac u koaliciji s njihovom strankom hraniteljicom, oni, kao, misle svojom glavom.
Ako bude trebalo, najavljuju, svoje će buduće konferencije za štampu održavati i u zgradi HRT-a na Prisavlju, možda im padne na pamet i da urede poneki Dnevnik. Ako to kako-tako uspije, ja bih im osobno sasvim rado ustupio na dulje vrijeme Lica nacije. Time bi se naziv emisije napokon dokopao realnog smisla, a rekao bih i da je to zadnja šansa, istina sasvim tanka, da operacija spašavanja vojnika Šeksa urodi plodom.
Éric Toussaint kritizira programe strukturnih prilagodbi, politike koje su MMF i Svjetska banka provodili u zemljama u razvoju.
Vođa grčkih konzervativaca Antonis Samaras u ponedjeljak navečer je objavio da nije mogao sastaviti koalicijsku vladu te je svoj mandat za sastav vlade vratio predsjedniku Karolosu Papuliasu
Konzervativci Nova demokracija osvojili su 21,2 posto glasova, Koalicija radikalnih ljevičara14,99 posto glasova, a u parlament ulaze i komunisti KKE te neonacisti Zlatna zora
Francois Hollande je dobio oko 52 posto glasova, a Nicolas Sarkozy je već priznao poraz i čestitao konkurentu
Kandidat koalicije oko vladajuće Demokratske stranke (DS) Boris Tadić osvojio je 24,81 posto glasova, a kandidat oporbene Srpske napredne stranke (SNS) Tomislav Nikolić 24,71 posto glasova
Za demokratske države bilo bi bolje da se neki političari biraju nasumice, izračunao je tim talijanskih fizičara, ekonomista i politikologa.
Na jučerašnjoj zatvorenoj sjednici nova šefica Fonda za zaštitu okoliša postala je USKOK-ova optuženica Sanja Kalambura
dodaj komentar 24 komentara
to su cista cetnicka posla a koliko je nicola duckvorth od cetnika dobila novaca za tako nesto to nju treba pitati
S odnosajem, naravno, na glupavi milanoidni komentar "kao prvo", u kojem je propagandisticki i nemusto opanjkavana N. Duckworth.
Izgleda , da se piramida časti počela urušavati pa nam ostaje samo jedno pitanje : dokleeeeee ???
KOMUNISTICKE ZRTVE IMAJU PRAVO NA DOSTOJANSTVO,TREBA KAZNITI SVE PARTIZANSKE ZLOCINE,KOMUNISTICKE ZLOCINE KAO I ZLOCINE ZA HRVATSKU NEZAVISNOST.
zamisli culicu burazeru,napusta vas jovo.
potrazi ovaj interwiu te ga prenesi na ovaj portal ako imas pisu.
Objavljeno: 22.1.2011
Kada biste za mnoge javno eksponirane tzv. nevladine organizacije u Hrvatskoj rekli da su puke plaćeničke ekspoziture interesa stranih država, kao i špijunska legla, prošli biste otprilike ovako: Najprije bi vam pokušali navući luđačku košulju. Ako to ne bi prošlo, prišili bi vam etiketu nacionalista ili poremećenog teoretičara zavjere. Ako u svemu vrijedi pravilo "tko plaća taj i dirigira", bilo bi malo vjerojatno da isto ne vrijedi i na ovom području.
Kako sve skupa ne bi bilo na razini špekulacija i "teorija zavjere", pobrinula se ovih dana država Izrael. Ustrojili su parlamentarnu komisiju koja je istražila tokove novca mnogih istaknutih nevladinih organizacija, i imali su što vidjeti. Jako puno love stiže im iz Izraelu "prijateljskih" i "demokratskih" zemalja kao što je Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati... Židovima je prekipjelo kada su shvatili da su aktivisti tih organizacija prvi denuncijatori Izraela pred međunarodnim tijelima, pakirajući njihovim političarima i generalima. Tako je izraelski inoministar Lieberman žestoko napao Human Rights Watch i njenu glasnogovornicu Sarah Leah Whitson kojoj su u Riadu Saudijci, predstavnici jedne od najradikalnijih struja islama, upriličili "večeru dobrodošlice". Nije Whitsonova, dakako, tamo govorila o vjerskim neslobodama i kršenju ljudskih prava kojima ova zemlja vehabija obiluje, već je išla cinkati izraelsku diskriminatorsku politiku. Kada vam za takvo zalaganje za ljudska prava kapnu milijunčići petrodolara, tko ne bi pljuvao po Izraelu i izmišljao neku židovsku politiku apartheida.
Zbog istog razloga Izrael je zaoštrio odnose sa Velikom Britanijom kada je ustanovio da njihovo ministarstvo vanjskih poslova (čitaj, tajne službe) financiraju neke nevladine organizacije (B'selem) koje su zapravo britanske špijunske ispostave. Zato povjerenstvo Knesseta otvoreno proziva mnoge nevladine organizacije kao oruđa "nedemokratskih režima za rušenje demokracije" ili sredstvom "miješanja drugih država u unutrašnje stvari Izraela" pod humanitarnom ili ljudskopravaškom krinkom.
Ponosna država Izrael zbog istih je stvari "oprala" i Amnesty International. Upravo je ova posljednja krenula sačmaricom na Šeksa, kao još jednog sudionika Domovinskog rata kojeg treba opatrnuti i pridružiti svim zatarabljenima, da se proces dekonstrukcije stvaranja hrvatske države zapiša do temelja. Nažalost, gledajući i Šeksovu ulogu u tom procesu (Gotovina, Glavaš...), mirne duše možemo reći da je novija hrvatska povijest započela kao tragedija, te da će, ukoliko "nevladine organizacije" uspiju napakirati i Šeksu, ista povijest skončati kao - farsa! Jer kada se isto događalo spomenutim generalima, Šeks je okretao glavu, a hrvatska politika šutjela.
Što ćete, hrvatska posla.
Šeks danas dijeli sudbinu Srba 90ih!
„Narod je priču popušio, ali narod uvijek kad puno puši onda i puno pije pa se i dugo trijezni, al kad se otrijezni teško ga je ponovo zajebat. Zato braćo pijmo ga! U ime slobode i Šeksovog pada! Jer došlo je vrijeme triježnjenja, a svaki pravi pijanac zna što mu je činit kada se otrijezni. Zgrabit bocu, napit se i jebat mater onome što ga je navuko na piće!“
Gledajući i čitajući Šeksove današnje reakcije na poziv da se ispita njegova uloga u ratu prosječan čovjek, konzument svega i svačega, s pravom se zapita koliko je ista takva retorika tzv. političke elite iz 90tih išla na ruku ratnoj, a ne mirnodopskoj opciji. Onaj drugi, „iznadprosječni čovjek“, individualac, misleće biće i selektivni konzument, ne pita se ništa. On jednostavno zna što se dogodilo, a znao je i što se događa onda kada se događalo. Ali, vratimo se mi na prosjek. Prosječnom građaninu odgovor na postavljeno pitanje, unatoč njegovoj prosječnosti, ipak se sam nameće – ta i takva retorika u konstelaciji kakva je bila 90ih išla je skoro isključivo na ruku ratnoj opciji. Do te granice, da bi se moglo reći i da je elita koja se služila tom retorikom rat zazivala te ga potajno i organizirala. Ne treba biti Einstein za to razumjeti.
„Paljba“ po Šeksu danas, na prvi pogled, vrlo je slična paljbi kojom je on zasipao Srbe u zoru rata u Hrvatskoj. No, postoji jedna bitna razlika. Država se polako ustrojava i ubiti Srbina danas postalo je ravno ubojstvu čovjeka i smatra se kriminalom. Ubiti Srbina 90ih bilo je ravno ubojstvu izroda, pobješnjele životinje, psa, pirane, krvožednika i smatralo se herojstvom. Svaka Šeksova prozivka Srba bila je tad i poziv na ubojstvo tih zvijeri, pasa, pirana, krvožednika….. No, politička elita iz 90ih, čiji je Šeks reprezentativni uzorak, nije tu stala. Otišli su i korak dalje. Političke strukture koje su zasjele na vlast 90ih štitile su ubojice i nagrađivale ih. Gojko Šušak, ministar obrane, uzeo je kao svog tjelohranitelja Sinišu Rimca, ubojicu obitelji Zec, netom što je ovaj likvidirao nemoćno dijete, njegovu majku i oca. Ivan Vekić, ministar policije, kao svog savjetnika u Ministarstvu unutarnjih poslova postavio je Tomislava Merčepa netom što je ovaj organizirao ubojstva desetina Srba po Vukovaru. Vladimir Šeks, koji je tada direktno obnašao vlast, uspostavio je tijesno političko i privatno prijateljstvo s Branimirom Glavašem, netom što je ovaj organizirao i počinio najokrutnija zvjerstva u Osijeku. I to za vrijeme dok je Šeks stolovao u kancelariji poviše Glavaševe. Poviše logora gdje se ubijalo i mučilo ljude, pardon, Srbe, izrode, zvijeri, pse, pirane, krvožednike…. Luka Bebić imao je svog Đuru Brodarca. Bobetko Domazeta Lošu…. i tako dalje i tako bliže. Vojska, policija i politika…. svaka od te grane vlasti imala je svog ubojicu. Da li je sve to bilo slučajno? Da li je to bilo takvo vrijeme? Ne, nije bilo slučajno i nije bilo takvo vrijeme. To su bili takvi ljudi kojima je tako nešto bilo prihvatljivo i poželjno.
Da li ti politički moćnici imaju pravo danas, nakon takvih postupaka, nakon izazivanja i pokušaja kontrole i manipulacije sukobom, skriveni iza duha 90ih, pada komunizma, stvaranja Hrvatske, vlastite želje za vlašću i moći, te nakon organizacije i sudjelovanja u najokrutnijim zvjerstvima, tražiti da se njihova prava poštuju, da ih se ne proziva i da se ne zaziva pravosuđe da reagira? Nemaju! Ovo danas je glas istine i zazivanje prava, pravne države i slobode govora, ono onda je bio glas laži, mržnje, zazivanja rata, totalitarizma, smrti drugačijeg i nesreće. Ono tad bilo je ubojstvo slobode. Sjetimo se samo Splitskog tjednika i njihovih članaka, Večernjeg, HTV-a, Hloverke, Dijane Čuljak, Liljane Bunjevac… Svih tih velikih medijskih kuća, novina i novinara, njihovog istinoljublja i njihovog novinarstva. To je bila prava agentura vlasti. Oni bez te vlasti nisu ni postojali kao novinari, a ni kao misleće jedinke koje su u stanju išta postići vlastitim sposobnostima. Oni su se okoristili vlašću kako bi zasjeli na pozicije moći u medijima . I to je sve. Tu su i danas.
Na drugoj strani te propagandne mašinerije nalazila se vlastoljubljiva elita. Elita kojoj je rat trebao jer su na dnevnom redu imali samo tri cilja: 1. Moć; 2. Smanjenje broja Srba u Hrvatskoj bez obzira na cijenu; i 3. Pljačka uz instant bogaćenje. Njihova navodna patnja za vrijeme komunizma bila je puka moneta za potkusurivanje vlastite i narodne savjesti. Kao i ljubav prema domovini. Na našu žalost, a njihovu sreću, sve su ostvarili. A ništa ostvarili ne bi da rata nije bilo. Ni broj Srba se ne bi smanjio, ni napljačkali se ne bi, a bogami, ni na vlasti ne bi bili. Mirnodopska opcija u atmosferi 90ih tražila je visok stupanj tolerancije, mudrosti, kompromisa i odricanja. S ničim od navedenog ta elita nije bila obdarena. U tom drugom scenariju, proces osamostaljenja Hrvatske sigurno bi trajao najmanje 15 godina, a ne jednu ili dvije. Rata ne bi bilo. Nitko ne bi poginuo ni stradao. A o gospodarstvu da se i ne priča. Jedina ne demagoška i bolna istina, kao što je svaka istina bolna, jest ta da ni jedan izgubljeni život ne vrijedi ovoga danas. Pitajte majke čiji su sinovi poginuli. Jer, ljudi su ginuli da bi elita mogla pljačkat, bogatiti se i obnašat vlast, a ne da bi Hrvatska bila slobodna i samostalna. Ona to danas nije, dok su Oni itekako moćni i bogati! Hrvatska bi slobodna i samostalna bila i bez rata! Kad – tad. Opet, ona to danas nije! To znaju i branitelji. Narod je htio samostalnu Hrvatsku, tadašnja politička elita iskoristila je tu težnju kako bi ostvarila vlastite ciljeve. Poveli su narod u jedinom mogućem smjeru s obzirom na zadane ciljeve. U rat za svoj interes. Narodu se prodala priča da je to bio jedini put i da je rat nametnut te da izbora nije bilo. I nije ga bilo. Ali ne zbog kojekakvih demagoških priča, već jedino zbog Njih.
Narod je priču popušio, ali narod uvijek kad puno puši onda i puno pije pa se i dugo trijezni, al kad se otrijezni teško ga je ponovo zajebat. Zato braćo pijmo ga! U ime slobode i Šeksovog pada! Jer došlo je vrijeme triježnjenja, a svaki pravi pijanac zna što mu je činit kada se otrijezni. Zgrabit bocu, napit se i jebat mater onome što ga je navuko na piće!
http://www.youtube.com/watch?v=7hcZE8_pXPE
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.