Teško je zamisliti realnu mjeru decentraliziranosti države čiji smo nekoć bili građani - zapravo, "radni ljudi i građani" - u odnosu na ovu kojom raspolažemo danas; teško je upustiti se trezveno u neku vrstu komparacije. Bilo bi nam za tu računsku operaciju najprije potrebno zbaciti ovisnost o etničkim parametrima što smo ih u međuvremenu prihvatili kao bogomdane, ako ne i jedine relevantne. Ili, još praktičnije: umjesto apstrahiranja šestorih republika mimo narodnosnog im karaktera, mogli bismo se spustiti na nižu teritorijalno-organizacijsku razinu te promotriti tadašnje općine, veličinom između današnjih općina i županija u Hrvatskoj.

Ukratko, dakle, te su općine svejedno imale znatno veću samostalnost pri uređenju vlastitog života, negoli je sada u domeni županijskoj. Nije sve bilo ideologijski determinirano jednakim intenzitetom, a komunistička partija je ionako imala svoje strukture instalirane do najmanje mjesne zajednice i radnog kolektiva, pa se nije moralo ama baš svime upravljati - kao što se tvrdi - direktno iz Beograda, čak niti Zagreba. U međuvremenu, pak, dobili smo državu s izrazito centripetalnim uređenjem, koja se tek u novije doba počela donekle opuštati i ukazivati povjerenje dotad patroniziranim lokalnim vlastima. Izdavanje građevinskih dozvola, recimo, prebačeno je s državnog na lokalni nivo.

Konačno je moguće da najbogatiji gazda osobno uzurpira javne ovlasti i počne štimati gradske posle onako kako odgovara isključivo njemu i njegovim odabranicima.

Najveći dio vremena otkako je formalno neovisna, Hrvatska je provela u atmosferi upravnog nepovjerenja središnjih vlasti spram onih nižih, dok se težište utjecaja potonjih održavalo ponajviše na nacionalno-ideološkom elementu. Određene će novije ličnosti u vlastima pojedinih gradova i županija iskoristiti napetost izazvanu nesrazmjerom između simboličkog i stvarnog značaja delegiranih mjesnih predstavnika, i popuštanje službenog Zagreba kroz pojedine djelatnosti poput građevinske stati zloupotrebljavati na ranije neviđen način, osobito s obzirom na ubrzani promet kapitala sredinom proteklog desetljeća. Posrijedi je svojevrsna terminalna korupcija, naime, s konkretnim specifičnostima u poredbi s onom višom, realiziranom na ministarskoj ravni.

Surfajući tako na valu ovoga ili onog regionalnog otpora metropoli, mnogi su lokalni šefovi "s punim demokratskim legitimitetom" uspjeli pomaknuti žarišta moći k sebi, a tek naoko bliže narodu raspoređenom po rubovima zemlje. Govoreći o primjerima tog procesa, nekako se najlakše nameće jedan noviji, a stilski izrazito osebujan slučaj u Dalmaciji, koja u nas ionako iskazuje ponajviše osjetljivosti prema svojemu regionalnom identitetu. Naravno, radi se o Željku Kerumu, kojega kritičari smatraju utjelovljenjem korupcije kao takve, "an sich".

Kerum nipošto nije ekscesna pojava, nego logičan proizvod sustava iz druge, tehnički usavršenije generacije; prije toga bila je nužna prvobitna akumulacija kapitala po volji nove političke elite. Tranzicijski pobjednici poput aktualnog splitskoga gradonačelnika potom su uletjeli u politiku s vlastitim superiornim, sad već privatiziranim vrijednostima, i preuzeli stvar. Manje izravno to radi, primjerice, Ivica Todorić, manevrirajući vladinom politikom posredno, ali svakako onako kako njemu odgovara. O bankama, stranim - jer domaćih više gotovo pa i nemamo - da se ne govori.

Sad, smijali se mi tome ili to oplakivali, konačno je moguće da najbogatiji gazda osobno uzurpira javne ovlasti i počne štimati gradske posle onako kako odgovara isključivo njemu i njegovim odabranicima, privatnim strateškim partnerima. Najsvježiji primjer toga je zacrtani projekt proširenja zapadne obale splitske luke, čime će pojedinačno najviše prosperirati vlasnik hotela "Marjan", dosada stisnutog na postojećem uskom pojasu između istoimenog brda i samog mora. Vlasnik se zove, a kako bi drukčije, Željko Kerum. Isti lik, manjinski dioničar nogometnog kluba "Hajduk", preskočio je Jaku Andabaka kao većinskog, ali ne otkupom dionica, nego razlikom skupštinskih glasova koje posjeduje gradska vlast. Mogli bismo slične detalje iz ostatka njegove prakse nabrajati unedogled, no radije promotrimo još nekoliko slučajeva.

I, da u brzini ne zaboravimo, treba još napomenuti kako je ključni začin u njihovu nastupu teza da se ovo ili ono radi "u javnom interesu"; istu će mantru za njima ponavljati korumpirana lokalna arhitektonska i druga relevantna krema. Utoliko je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić istinska paradigma, pogotovo u vrijeme svoje apsolutističke vladavine, sve do ove godine. Naravno, lokalnoj zagrebačkoj vlasti ne znači puno činjenica što se državna baškari u istom gradu; Bandić je strukturno u istom položaju kao i Kerum.

Pokazatelj koruptivnog modela upravljanja gradom s Bandićeve strane je, dakako, projekt Tomislava Horvatinčića na Preradovićevom trgu. No, ipak je Milan Bandić godinama na čelu Gradskog poglavarstva, pa možemo spomenuti niz dubioznih predmeta - ako se uopće može govoriti o dubiozama, tamo gdje je sve izvjesno. A da bismo predočili makar red veličine onoga o čemu je tu riječ, možemo posegnuti za nalazom predsjednika saborskog Antikorupcijskog vijeća Željka Jovanovića, koji je onomad kazao da je milijardu kuna - od pet milijardi lanjskoga gradskog budžeta - potrošeno u direktnim pogodbama, tome glavnom zamašnjaku korupcije u Hrvatskoj.

Ono što je Bandić doveo do savršenstva, a razlikuje se od monolitnog Kerumova modela "autoklijentelizma", gradnja je čitave goleme mreže suradnika i suučesnika u korupciji.

U decenijskoj Bandićevoj gradonačelničkoj karijeri zabilježen je tako neobjašnjivi manjak od sedamdesetak milijuna eura na gradnji pročistača otpadnih voda, pa makinacije pozamašnim gradskim stambenim fondom, kao i zamjenom gradskih zemljišta u istočnom dijelu Zagreba, pa zataškani gubitak od 150 milijuna kuna u poslovanju poduzeća "Zagrebačke ceste", pa neodređena količina novca preusmjerena u kampanju gradonačelnika kandidiranog za predsjednika države, a pomoću neslužbenih kompenzacija na račun određenih privatnih poduzeća, zatim i gradnja hiperskupih zahoda, nadstrešnica i kućica na tramvajskim okretištima u Dubravi i Dubcu, na Gupčevoj zvijezdi i Črnomercu, itd.

Ono što je Bandić doveo do savršenstva, a razlikuje se od monolitnog Kerumova modela "autoklijentelizma", gradnja je čitave goleme mreže suradnika i suučesnika u korupciji. Zagrebački je gradonačelnik u nju upleo čitave zavisne staleže, grupacije javnih institucija i, naposljetku, birane privatne partnere, razne poduzetnike. Njegova je politika stoga organski populističkija od one pojavno znatno neotesanijeg, sirovijeg Željka Keruma, s kojim stvari stoje transparentnije - njegovi su birači u velikom broju zaposleni kod njega kao privatnika. Ali, zbog toga je Bandićev utjecaj dugoročno opasniji, budući da je varljiviji i delikatniji.

Nije za čuditi se, međutim, kako su gradonačelnici dvaju najvećih hrvatskih gradova uznastojali spojiti zajednički interes u projiciranju nove stranke za prodor u državnu, parlamentarnu vlast. Drugi se njihovi kolege po funkciji obično zadovoljavaju lokalnom vlašću, ili se uspijevaju domoći Sabora u okviru neke od jačih stranaka, poput HDZ-a i SDP-a. Dobar je primjer toga novi dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić, bivši ministar, član HNS-a. U prononsiranoj akciji totalnog udara na javni interes preko golf-kolonije na brdu Srđ, on se ustvari samo nadovezao na ranije poduzete zahvate svoje prethodnice Dubravke Šuice iz HDZ-a.

A gradonačelnik Slavonskog Broda, HSP-ovac Mirko Duspara, proslavio se kad je prije nepune dvije godine javno priznao da je platio 58 tisuća kuna određenoj marketinškoj agenciji za - sudjelovanje u emisijama "Brisani prostor" i "Otvoreno". Na drugoj strani korupcijske poluge, dakle, nalazila se sama javna televizija, i još pamtimo da je Dusparino prostodušno izlijetanje na brisani prostor jako uzrujalo Dijanu Čuljak-Šelebaj, koja će potom reći da joj je "već dosta takvih priča" o njoj. Ali, ništa se zatim nije dogodilo, osim što je Duspara ispravio samog sebe te ustvrdio kako se nije radilo o tim dvjema emisijama, nego o plaćanju agencije za posredovanje u korist Slavonskog Broda općenito.

Bogatstvo područnih različitosti u tom smislu, svojevrsni "coleur locale" novodobne Hrvatske, s vlastima korumpiranim do srži, ogleda se u dosta slučajeva od kojih ćemo na ovome mjestu spomenuti još dva uvelike specifična. Prvi se odnosi na Osijek čiji se donedavni gradonačelnik Anto Đapić pročuo, među ostalim, po plagiranju magisterija, za što nikad nije posebno odgovarao. Njegovi nasljednici, HDSSB - stranka u posjedu Branimira Glavaša - pak, jesu elita izrasla na hipoteci ratnog zločina, budući da se i to može kapitalizirati sve dok izostaje primjerena sankcija nad istim.

Što se njih tiče, međutim, nećemo korumpiranost lokalne vlasti ilustrirati opisima nalik gornjima, koji se najčešće bave privrednim kriminalom, nego ćemo se zadržati na temi ratnih zločina. Zbog njih je Glavaš konačno i osuđen kao ratni zločinac, e da bi svoj posljednji pokušaj izvrdavanja zakonu - barem se nadajmo da je posljednji - izveo korupcijski. Njegovi ljudi, a u prvom redu Ivan Drmić, saborski zastupnik HDSSB-a, nedavno su pokušali podmititi suce Vrhovnog suda RH. Srećom, silni je utjecaj Branimira Glavaša u međuvremenu oslabio, pa je to na koncu razotkriveno i stavljeno u krim-policijsku proceduru. Možda bude i sankcionirano.

Slučaj s kojim ćemo zaključiti ovaj kratki pregled je najstariji od pobrojanih, a lociran je u Istri, gdje stoluje župan Ivan Jakovčić, predsjednik IDS-a. Na sasvim drugom civilizacijskom polu od Glavaša ili Keruma, on je svoju županiju i stranku koja njome vlada otkako je višestranačja, vodio u skladu sa svojim liberalnim i kozmopolitskim uvjerenjima, ali nipošto nije ostao imun na zov materijalnog. Jakovčić, naime, uobičajeno se spominje kao jedan od glavnih protagonista u vrtoglavom uzletu Hypo banke na otetim vrijednostima Hrvatske. A posrijedi je, kao što znamo, najkrupnija naša korupcijska afera.

Ipak, da borba protiv korupcijske pošasti nije u međuvremenu postala službena prioritetna agenda Europske unije, gotovo pa ideologija u službi neoliberalnog kulta pravne države, dakle, niti bi Hypo nakon urušavanja bankarskog sustava u svijetu došao političke glave jednom Ivi Sanaderu, pa će tako možda i Jakovčiću, niti bi mi danas ovoliko pričali o samoj korupciji u Hrvata. Stoga na koncu nije naodmet dometnuti kako je ona tu bila i ranije, a naši su se lokalni narodni predstavnici samo dovijali kako su umjeli, ugledajući se u svoje državne kolege, sve dok se težišta moći nisu malo dislocirala, te su lokalci umnogome nadmašili svoje mentore.