Izjava da su mu uzori majka i Bog učinila je Milana Bandića kraljem populizma. Zagrebački je gradonačelnik i dosad slovio za prvaka populističke politike u Hrvatskoj. Ali sada ništa osim praznog povlađivanja sentimentima i duhovnim dometima najširih slojeva nije ni ostalo. Ore kao konj, veliča svoje radne kapacitete, bogomdani je predstavnik malog čovjeka, jer i sam ustaje u zoru...

Pametni političari uvijek osluškuju puls javnosti. Posebno će se u izbornoj kampanji udvarati, često i podilaziti masovnim raspoloženjima. Tako se udaranjem u populističke žice može smatrati odluka Ive Josipovića da većinskom mišljenju ide niz dlaku glasanjem protiv Arbitražnog sporazuma sa Slovenijom. Ili Kajinove parole: "Krv dam, Piranski zaljev ne dam!". Ali, majka Blagica nema u izbornoj kampanji svoga sina tek funkciju populističkog ukrasa, usputne parole ili emocionalne dude varalice.

Ona je mnogo više. Ona je sav sadržaj njegova političkog programa. U povodu Bandićeve predsjedničke kandidature profesor Nenad Zakošek na t-portalu detaljno analizira model političkog populizma i opasnosti koje iz njega slijede.

Bit je populističke politike, po Zakošeku, u potpunom razdvajanju političke retorike i političke prakse. Politika će uvijek obećati više nego kani ostvariti. Ali kod populista riječi i djela nemaju ništa zajedničkog. Voze u suprotnim smjerovima. Bandić se predstavlja kao najveći prijatelj naroda i zaštitnik malog čovjeka, premda je stvarno u službi partikularnih interesa, svojih i svoje klijentelističke mreže. Za šefa države kandidira se, kako tvrdi, u ime radničke Hrvatske, a zapravo je kandidat krupnog kapitala.

Populističku politiku, nadalje, karakterizira "krajnja sadržajna neodređenost". Retorika je populista površna, publiku zasipaju frazama, bez ikakvog programskog sadržaja. Poruke su maksimalno simplificirane. U tom pogledu uloga je Bandićeve majke krucijalna. Kao i njegove parole u slavu rada.

U bitne značajke populističke politike ide i maksimalna personalizacija vlasti, oslonac na osobnu lojalnost sljedbenika i pomagača, koji politički ovise o vođi. To podrazumijeva, s jedne strane, potpunu koncentraciju moći. Bandić o svemu sam odlučuje. On je jedini član skupštine Holdinga.

Legendarna je Račanova dijagnoza da se bez njega ni mačka sa zagrebačkog krova ne može skinuti. S druge strane, takav oblik vlasti političke institucije gura na marginu i ostavlja ih bez ikakva sadržaja. Demokratske procedure također ostaju mrtvo slovo na papiru. Indikativna je u tom pogledu Bandićeva izjava da kao šef države nikome neće dati mandat za sastavljanje vlade bez programa besplatnog, svima dostupnog školovanja. Kakvi izbori, kakva volja građana! Bandić se naučio ponašati kao apsolutni gospodar Zagreba, pa već najavljuje da bi i na Pantovčaku bilo isto. Svojom izjavom pokazuje prezir prema izborima i demokratski izraženoj volji građana i postavlja se kao samovlasni gospodar mandata. Kad bi on bio šef države, izbori bi postali nepotrebni.

Zakošek zaključuje da je "populistički model duboko antidemokratski i autoritaran, iako se poziva na volju puka i prividno nastoji ugoditi malom čovjeku". Kako praktično izgleda moguće je vidjeti u Zagrebu ili, još gore, u Splitu. Populist na čelu države značio bi kerumizaciju Hrvatske.