Marinko Čulić 24.05.2012.

Što nam znači pobjeda Karanikolića

Marinko Čulić Postjugoslavenski nacionalizami nikada ne funkcioniraju kao nešto odvojeno, singularno, nego kao zbir akcija i reakcija na širem ex-yu prostoru. Nikolićev izbor za srbijanskog predsjednika sigurno će izazvati povećano izlučivanje antisrpskih žlijezda u Hrvatskoj.

Što nas čeka

Trg Burze

Deutsche welle

Urbana populacija ne sme da ćuti

Fotografija članka
Problem urbane populacije, u usporedbi sa još uvijek veoma energičnim nacionalizmima, jeste upravo apatija.
Tih sudbonosnih dana smo se mi, mala urbana raja u srednjebosanskom gradiću Jajcu, skupljali u kružoke u kojima smo jedni drugima, uz unezvjerene poglede svih kalibara, istresali nevjericu i naivnost iz džepova ne shvatajući koliko će nam se kondenzirane politike potpomognute raznim VBR-ovima i drugim teškim oružjem uskoro desiti. Tada smo vjerovali da nam se rat dešava i da njime upravljaju neke metafizičke zle sile koje ne žive u gradovima. Umjesto kroz politički durbin mi smo sve promatrali kroz prizmu dihotomije građani versus seljaci gdje smo mi bili na strani dobra jednostavnim kriterijima rođenja u gradu ili putem naših muzičkih ili filmskih afiniteta kojih smo se držali kao pijan plota jer šta nas je bolje moglo definirati u očima nas samih. Tada naravno nisam bio svjestan ni toga da je urbanost krajnje konstruirana kategorija, niti poroznosti granica te kategorije u koju se tih ludih vremena trpalo sve od Hari Mata Harija, preko Divljih jagoda pa do Miladoyke Youneed. Prilično šaroliko društvo iz današnje perspektive.

Budući pobornici četnikologije su također formirali svoje kružoke, u njima se došaptavali, i odlazili, kako priča kaže, tako grupno da kopaju krompir. Te godine krompir baš i nije rodio, rodile su granate svih vrsta, najkvalitetnije kasetne bombe ikrmače čiji zvuk ne mogu zaboraviti sve i da hoću. Od 1992. zazirem pomalo i od grmljavine.

Mi, mladi urbanci, smo tada ćutali. Naši su roditelji organizirali neke proteste protiv rata. Uspješno su ih organizirali ali im je rezultat bio neuspješan iz jednostavnog razloga jer ih tada niko ništa nije pitao i njihovo se mišljenje za razliku od našeg danas nije pikalo. Balašević je u pjesmi Krivi smo mi sve to malo izvrnuo, jer kolika god je krivica urbane ćutnje danas, tada je ipak bilo mnogo bitnije šta će reći "đenerali" i "brkati majori". Priča o miru u taj vakat i nije baš bila konvertibilna valuta, koliko god vi vjerovali u nju. Malo kasnije pojavili su se i likovi koji su mnogo voljeli abecedu pa su najčešće na kapama nosili slovo U a još malo kasnije i oni koji su rado upadali u kafiće i rafalima posipali izložene flaše jer im se alkohol nije baš podudarao sa životnim stavovima. Nije to bilo vrijeme da urbani pričaju i nije to bilo vrijeme bilo kakvih izbora. Glave su padale na sve strane, muzičke škole postajale zatvori i Laibach je bio isuviše daleko od naše stvarnosti.

Zbunjenost je komotna pozicija jer ne zahtjeva nikakav rad ni na sebi ni na obrađivanju prošlosti 

Kako stvari u političkom smislu stoje sa urbanom populacijom danas? Da bi se analizirale sve tendencije koje urbana populacija pokazuje danas trebalo bi zapravo napisati podebelu knjigu koja bi se isključivo time bavila. No, ipak možemo naznačiti one najfrekventnije pozicije na kojima se urbana populacija (pretpostavićemo za trenutak nenacionalistička) nalazi danas u odnosu na prošlost devedesetih. Prvo su tu zbunjevci, izgubljene duše u vremenu i prostoru koje su možda i bile u centru nekog bitnog ratnog zbivanja i kojima se rat najčešće ocrtao na sudbinsku orbitu u smislu promjene adrese stanovanja. Zbunjenost je komotna pozicija jer ne zahtjeva nikakav rad ni na sebi ni na obrađivanju prošlosti i oni su ovoliko vremena nakon svih tih dešavanja jednostavno jako zbunjeni svojim doživljajima. To ih ipak ne sprječava da idu naokolo i često pričaju o svojoj zbunjenosti. Profesionalna zbunjenost, da je tako nazovemo, nije naravno u potpunosti apolitična i ispunjava precizno svoju funkciju u historijskom diskursu kao jedan od depolitizirajućih white noise narativa kojima je naš kulturno-politički prostor ispunjen do vrha. Iza zbunjevaca dolaze apolitični, estete, ljubitelji umjetnosti i ostali sličnog kova koji, zavaravajući same sebe ili iz nekih sasvim drugih razloga, ne prepoznaju da je samo bitisanje u ovom svijetu kakav danas imamo veoma političan čin koji jednostavno trazi političke aktere koji djeluju za svoje ciljeve. Ovaj mehanizam su shvatili i nacionalisti, i fašisti i rasisti pa i oni koji nam pod apolitičnošću prodaju sasvim druge priče kao književna grupacija Proza na putu ili režiser Boris Malagurski koji će nas uskoro počastiti još jednim "remek-djelom" dokumentarnog žanra The Weight of Chains. Sa druge strane apolitičnog spektra su ljudi koji ne razumiju ili ne žele da razumiju da apolitična pozicija znači izmještanje samog sebe iz svijeta, izbor da se ne bavite svijetom oko sebe. Među ovom kategorijom je veliki broj kulturnjaka čija primarna djelatnost je skakanje sa jednog kulturnog događaja na drugi, davljenje Bergmanom i Kieslowskim u intermecima, pisanje hermetičke poezije i općenito bitisanje negdje gore iznad oblaka kojima se mi smrtnici bavimo. Naravno, tu bi se još mnogo moglo govoriti o problemima koji proizilaze kad se inteligentni ljudi grčevito drže za visoku kulturu, no realne situacije koje se stvaraju ovakvim odnosom prema svijetu dovode i do kulturalizacije politike pa tako queer udruženja postaju veoma brzo queer klubovi a svi ipak dobro shvatamo da hedonizam nije bas sinonim za

Apolitičnost znači šutnju, producira šutnju u svim njenim nijansama a šutnja na nestabilnom području, kao što Balkan jeste, znači ponavljanje historije

revoluciju. Biti apolitičan nakon svih ovih ratova koji su nam svima ostavili tragove, zakopanih i iskopanih kostiju, pokušaja historijskih revizionizama koji su češći nego dobri derneci, znači, zapravo, preuzimati odgovornost za neke moguće ratove u budućnosti. Apolitičnost znači šutnju, producira šutnju u svim njenim nijansama a šutnja na nestabilnom području, kao što Balkan jeste, znači ponavljanje historije. Šta znači ponavljanje historije na Balkanu znamo svi. Isuviše dobro.

Treća kategorija, mitoglodači, se uglavnom uspješno guši u različitim mitovima koje naš prostor konstantno producira kao vještačku maglu. Mitovi povezani sa trusnim konceptima Jugonostalgije, bosanskog srednjevjekovnog kraljevstva, sarajevskog ili beogradskog duha i drugih, manje bitnih ili manje rasprostranjenih, konstruiranih tvorevina, su svakodnevno u opticaju. Osobito na značajne datume iz prošlosti. Problem sa svim ovim mitovima je što nisu politički produktivni na bilo koji način, dok istovremeno samo produciraju nove dihotomije. Da, vrijeme stare Juge je bilo bolje vrijeme nego današnje za mnoge njene stanovnike koji su se, očekivano ili neočekivano, obreli u sasvim glanc novim državama koje im nisu baš ispunile viševjekovne snove. Za mnoge, ali ne i za sve. I to što je bilo bolje, o kojem god aspektu života da pričamo, uopće ne znači da je bilo dobro. Da ne govorimo o kompleksnosti čitavog svijeta oko nas čija se struktura bitno razlikuje od one kad smo nosali štafete. No, zapravo sve te jalove komparacije sa starom drugaricom Jugom i nisu osobito bitne izvan individualnih emocionalnih okvira jer je to završen politički projekat a svako obraćanje prošlosti u kojoj tražimo budućnost je neminovno prožeto nostalgijom koja, između ostalog, onemogućava realno sagledavanje problema iz prošlosti. Sjećanje nije samo "smešna lupa koja sitne stvari uveličava", kako to Balašević kaže, već i lupa koja veoma opasno distorzira mnoge scene i prikazuje ih ili u isuviše pozitivnom ili u potpuno mitologiziranom obliku, pri čemu se takvi narativi ne razlikuju puno od nacionalšovinističkih u svojoj totalizirajućoj predstavi kompliciranih društvenih mehanizama.

Sarajevo  nikako ne može da se iščupa iz ralja prošlosti u tolikoj mjeri da automatski napada čak i ljude koji su nekada nastanjivali esencijalizirani prostor tog famoznog sarajevskog duha

Priča o duhu jednog grada je uvijek problematična jer prvenstveno znači esencijalizaciju njegovih stanovnika ili bar tog uskog kruga koji navodno isijava taj duh. Prava raja sluša to i to, gleda te i te filmove i ima te i te misli. Prava raja zna ko su papci i to je veoma bitna stavka u definiranju svake fine gradske raje. Mi i oni. Inače, to nije prava raja. Problemi Beograda i Sarajeva se ovdje, donekle, razlikuju. Beograd će, kao i čitava Druga Srbija, tek da se bori za naklonost klinaca koji danas rastu na njegovim ulicama, djece kod kojih je nacionalizam zapravo dominirajuća ideološka paradigma, za razliku od urbanosti koja je na istim ulicama rasla osamdesetih. Sarajevo opet, nikako ne može da se iščupa iz ralja prošlosti u tolikoj mjeri da automatski napada čak i ljude koji su nekada nastanjivali esencijalizirani prostor tog famoznog sarajevskog duha, ako se ti odmetnici usude da kritiziraju taj isti duh iz današnje perspektive koja je mnogo kompliciranija od idiličnih snježnih pahulja koje su zasipale Olimpijadu 1984 godine. Zagreb, pak, sa porastom građanske svijesti, pokazuje znatno brže reakcije politički osviještene urbanosti u studentskim demonstracijama i građanskim akcijama.

Ipak, određen dio današnje urbanosti jeste politički angažiran kroz različite platforme. Od facebooka, preko medijskog djelovanja u svim raspoloživim formama, do NVO organizacija i direktnog političkog djelovanja, urbanost živi. Na neki način. Ponekad i govori suvislo, a ponekad i jasno iskazuje svoj nikad u potpunosti uništeni urbani rasizam kao nedavno u slučaju Jelene Karleuše i njenih nekoliko hrabrih kolumni vezanih za gej paradu i odnos prema homoseksualnosti u Srbiji. Kritički komentari na Karleušino pisanje nisu došli samo od strane desničara, već, u određenoj mjeri i od strane urbanaca kojima Jelena nikako ne može biti uzor jer je povezana sa turbo-folkom mada veliki broj njih nikada ne izađe iz kulture izrugivanja koja sama po sebi i nije neki politički angažman za divljenje. Smijeh jeste jako subverzivno oružje ako se pravilno koristi, no prilično je deprimirajuće gledati koliko je smiješan svaki novi spot ili

images_1.jpg

reality show nastup famoznog Ekrema Jevrića. Dok se urbanost ovdje postavlja kao publika u cirkusu iz prve polovine dvadesetog stoljeća, upirući prstom u smiješnog klovna koji za njih izvodi sve vrste kerefeka, istovremeno se negira kontekst u kojem se sve to dešava. Kako Selvedin Avdić precizno pita u tekstu Ekrem Jevrić Gospoda: Nije smiješno, stvarno nije, objavljenom na portalu zurnal.info, "[z]ašto s podlom arogancijom gradimo lažnu realnost jednom amaterskom pjevaču, a kukavički dozvoljavamo da nam amaterski mafijaši decenijama razbijaju kolektivnu?" To radimo, dakle, u zemljama u kojima su na vlasti likovi mnogo smješniji od Ekrema. Na vlasti, dakle, na bitnoj političkoj poziciji sa koje, na jedan ili drugi način, odlučuju o kvalitetu brojnih života. Urbanih. Naravno, ne postoji zapravo nijedan validan razlog zašto bi se urbanost uopće poistovjećivala sa progresivnim idejama i mislima o nekoj novoj ljevici. Dobar dio konzervativne rap scene u Srbiji, Fatmir Alispahić, bračni par Kulturdijalogišić i mnogi slični fenomeni i persone koji se najčešće pozivaju na demokratiju da bi jačali ekstremne nacionalne ideologije su naravno veoma urbani, zapravo dolaze iz urbanih miljea. Sam koncept urbanosti u političkom smislu se tako neminovno mijenja, njegove konotacije nisu iste kakve su bile i to kakvi smo ljudi danas ipak nema toliko veze s tim da li smo slušali Štulica i EKV u danima kad su Hrvatska i Bosna gorjele.

Problem urbane populacije, u usporedbi sa još uvijek veoma energičnim nacionalizmima, jeste upravo apatija

Jedini put prema naprijed jeste postepeno odstranjivanje svih depolitizirajućih narativa, proces pri kojem će urbana populacija, koja danas ne smije da ćuti, i zapravo nema nikakvog razloga da ćuti, morati odigrati odlučujuću ulogu. Sve što nam se desilo ima svoje političko objašnjenje. Problem urbane populacije, u usporedbi sa još uvijek veoma energičnim nacionalizmima, jeste upravo apatija. Teško je zamisliti da se u Sarajevu ili Beogradu danas okupi 10 000 duša koje će protestirati protiv etnonacionalizama kako se to desilo u Stockholmu kad su Švedski demokrati nedavno ušli u parlament. Tehnologizacija kroz socijalne mreže i slične alatke na Balkanu kao da pasivizira ljude, pretvarajući fizički otpor u iluziju otpora. Kompjutersku igricu za dosadna popodneva. A svako fizičko okupljanje, svaki glas na izborima, svaki tekst u medijima, svaka inicijativa na bilo kom planu na kojem se može društvenopolitički djelovati jesu bitni jer mogu pridobiti nekoga za budućnost bez nacionalne mržnje. A to je jedina moguća budućnost, sve drugo su sedimenti prošlosti koje moramo polako sahranjivati i srcem i razumom. Valter, kao označitelj lažnog mesijanstva koje samo po sebi pasivizira moguće aktivne subjekte, u svemu tome nije osobito bitan. On će ionako otići da đuska na koncert Dubioze Kolektiva.

Tagovi: Balkan, urbana kultura, bivša Jugoslavija, Jelena Karleuša
Prijavi članak na: Twitter Facebook
dodaj komentar 17 komentara
  1. Srklet06.12.2010. 04:46
    dobar tekst.
  2. Vlado06.12.2010. 14:52
    Izvrstan tekst. Svaka čast!
  3. bla08.12.2010. 10:10
    veri najs :D
  4. ime08.12.2010. 12:35
    sve pet, ali bavljenje kulturom, pogotovo visokom pa makar u njoj i nema ničeg izravno angažiranog, makar o cvijeću govorila, na ovim je prostorima itekako političan čin, gotovo čin otpora!
  5. imenjakinja08.12.2010. 14:48
    clanak je odlican, a poanta na kraju vrhunska. ne mogu da se ne slozim.
    sto se tice cvijeca, ne slazem se da je cvijece (ili bilo sto drugo) samo po sebi politicno. mislim, mozes ga politizirat ako ga npr stavis u guzicu ili u tenkovsku cijev, ali to je onda drugi par opanaka. ko sto pisanje nije samo po sebi politicki cin nego obicna fizioloska potreba, ali kad se popisas na markovom trgu onda pisanje moze postat cin otpora.
  6. Evo ti apatije09.12.2010. 07:24
    Ono se jednostavno uklapa u veliku političku i obavještajnu sliku koja se počela stvarati neposredno nakon Oluje i koju je nažalost rijetko tko u hrvatskom političkom i javnom prostoru imao kapaciteta prepoznati. Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju u tom smislu ima ulogu velikog arbitra, političkog kreatora kojem glavni cilj nije kazniti odgovorne za zločine počinjene tijekom rata nastalog zbog velikosrpske agresije, već demontirati velikosrpski plan. Redikulizacija procesa Šešelj i donekle Kardžić te presedan revizije pravomoćne presude za Šljivančanina konačna je faza te povijesno opasne demontaže.

    Kada je Žalbeno vijeće haškoga suda Šljivančaninu povisilo kaznu s 5 na 17 godina zatvora, Tadićeva administracija je izjavila kako će sve učiniti da tu pravomoćnu presudu ospori. Što su rekli, to su i učinili. Prihvaćeno je saslušanje svjedoka Panića, šefa stožera srbijanske vojske u Negoslavcima. On je kazao da major KOS-a nije znao da je Mile Mrkšić (osuđen na 20 godina), povukao vojnu policiju s Ovčare kako bi pokolj mogao početi. Istodobno, prema neslužbenim informacijama, Šljivančanin, osupnut sa 17 godina robije, zaprijetio je da će progovoriti i rasvijetliti stvarnu ulogu vrha JNA, a posebno šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića. Vasiljević kojeg sad i hrvatski DORH kao traži zbog mučenja i likvidacija zarobljenih u srpskim logorima ('rano' su se sjetili), ključ je veze i izravne umiješanosti Beograda u najveći pokolj Hrvata nakon onog na Bleiburgu 1945. Štoviše na Bleiburgu 1945. i na Ovčari 1991. iščitavamo ne sličan, već istovjetan obavještajni rukopis. Poslije samo 'prepisan' na Srebrenicu 1995.

    Nije teško zaključiti čiju je ideju Šljivančanin prihvatio

    Neosporna je činjenica da je Aca Vasiljević 19.11. nekoliko sati prije razvrstavanja stigao u Negoslavce. Tu informaciju ima haško tužiteljstvo. S njim je stigao i Bogdan Vujić, jedan od najiskusnijih kontraobavještajaca. Vujić je reaktiviran iz mirovine kao specijalist za sastavljanje lista i razvrstavanje neprijatelja. Tamo ih je čekao njihov major, kosovac Veselin Šljivančanin, načelnik za sigurnost operativne grupe Jug. Stoga doista nije teško zaključiti čiju je ideju Šljivančanin proveo i utvrditi njegovu krivicu za pokolj. Sudbinsku ulogu KOS-a kao šefa 'svih ratnih krvavih parada' pokušala je neuspješno rasvijetliti u završnim riječima i obrana Mile Mrkšića. Stoga cijelu 'operaciju Šljivančanin' treba promatrati prije svega kao amnestiju institucije za koju je on radio - kao amnestiju KOS-a.

    Što se pak njega osobno tiče, Srbiji tu treba skinuti kapu. Ona je učinila sve da zaštiti časnika koji je ratovao za njezine interese. Prema pisanju Instituta za balkanske i bliskoistočne studije (IFIMES) - Tadićeva diplomacija sad u Haagu intenzivno lobira da se Vojislav Šešelj pusti na obranu sa slobode.

    Što je cijelo vrijeme radila Hrvatska?

    Stoga bi u ovom - za žrtve još jednom strašnom trenutku - moje jedino pitanje glasilo - što je cijelo vrijeme radila Hrvatska? Je li još tijekom prvostupanjskog suđenja učinila dovoljno da Tužitelja opskrbi svim potrebnim dokazima? Je li angažirala svoje najbolje obavještajne analitičare da haškom Tužitelju naprave prikaz strukture zapovijedanja u JNA i u tome pozicioniraju stvarnu ulogu i važnost KOS-a? Je li Hrvatska s dodatnim dokazima sudjelovala u procesu revizije pravomoćne presude za Šljivančanina? Jesu li se hrvatske vlasti ikad zapitale - kako to da je izvrsna istraga koju je napravila bivša tužiteljica Arbour, dolaskom del Ponte nekim čudom razmontirana u dvije manje optužnice (Ovčara i Vukovar), bez optuženja onih protiv kojih su dokazi postojali - protiv Panića, Adžića, Kadijevića,Vasiljevića i cijelog krnjeg ex Yu predsjedništva? Zašto Hrvatskoj politici to nikad nije bilo čudno?

    Umjesto sama sa sobom, Hrvatska se za razliku od Srbije sve ovo vrijeme od završetka rata bavila efemernim stvarima. Kratkovidna i često 'egotripaška' politika naše zemlje haška je suđenja svrstavala u 'pravna pitanja' ne shvativši da će ICTY biti ključni politički uvjet i glavni kamen oko vrata u uspješnom i pravovremenom završetku pregovora s Europskom unijom. Hrvatski političari i njezini građani se stoga trebaju prestati zgražati nad presudama Tribunala. I probleme tražiti ne u Tribunalu, ne u Bramertzu, već u sebi samima, svojoj nesposobnosti i višegodišnjem indolentnom odnosu prema vrednoti Domovinskog rata.

    Čije su kosti pronađene na Ovčari?

    Hrvatski 'opinion makeri' još nisu shvatili da Srbija Miloševića nikad nije javno osudila zbog njegove agresorske velikosrpske politike, već zbog činjenice da u njezinoj provedbi nije uspio!!! Sva naša nesreća zapravo leži u neshvaćanju, u želji da se ne razmišlja i analitički promišlja… Možda bi za početak mogli potražiti pravi zataškani odgovor na pitanje - čije su kosti ono pronađene na Ovčari dan prije dolaska predsjednika Tadića?
  7. ime09.12.2010. 23:50
    imenjakinjo, zasto onda ne pisas po markovom trgu, nego svoju potrebu za pravdom zadovoljavas na portalima kao anonimna komentatorica? to ti daje laznan osjecaj da si angazirana. a puno vise je angaziran onaj tko npr. pise obicnu ljubavnu pjesmu, jer takoder i spasava i proizvodi nesto lijepo usprkos svemu. to je danas jako jako vazno i puno dublji otpor od praznjenja pred saborom. tko ne shvaća, ne može mu se objasniti.
  8. imenjakinja10.12.2010. 02:57
    ajd dobro. al sto se tice angaziranosti, nemam ja nikakvih zabluda o svojoj neangaziranosti.
  9. A.11.12.2010. 18:13
    Zbilja mi se ne da polemizirati, pa ću mogućnost komentiranja iskoristiti tek da se složim i kažem da je tekst zbilja dobar :), svaka čast.
  10. imenjakinja12.12.2010. 15:24
    ja bi jos samo iskoristila ovu priliku da uputim na "najpogodnije mesto". jedan prekrasan blog koji sam nedavno otkrila, a tice se bendova iz bivse nam drzave :) znam da je poanta teksta da bendovi u svemu tome i nisu osobito vazni, ali tamo se nalaze neka izdanja koja je gotovo nemoguce pronaci u bespucima interneta, a od ogromnog su znacaja za povijest "urbane" glazbe na brdovitom balkanu.
  11. ...12.12.2010. 20:48
    Hrvatski predsjednik spreman Srbiji oprostiti 30 milijardi eura?
    (Tekst koji "Večernji list" ne želi da pročitate)

    Josipović i TadićIvo Josipović,za sada odlično obavlja ulogu visokog predstavnika međunarodne zajednice za Balkan sa sjedištem u Zagrebu. Razmjenio je prijateljske posjete sa Borisom Tadićem . Spreman je na povlačenje tužbe protiv Srbije, u čijoj je izradi dao svoj značajan doprinos. Kruna dosadašnjeg rada u toj ulozi, poglavito pomirenju agresora i žrtve, najnovija je titula „Ličnost godine 2010.", koju mu je ovih dana u Banja Luci dodijeljena na temelju ocjene novinara Nezavisnih novina. Uspjeh je tim veći, ako znamo da se radi o novini koju čitaju oni koji je pišu, njihovi prijatelji i rodbina. Čestitam!

    Ono što međutim brine jest to, što se čini da je zbog ovog međunarodnog angažmana, Josipović zapostavio ulogu predsjednika Republike Hrvatske. Kada to kažem mislim da predsjednik Josipović, radeći na pomirbi sa susjedima, nije u dovoljnoj mjeri vodio računa o interesima vlastitih građana i Republike Hrvatske, kojoj je na čelu. Brine me i njegovo često spominjanje povlačenja tužbe protiv Srbije. Jest da je reterirao, pa danas više nije tako rezolutan kao prije nekoliko mjeseci, no još uvijek povlačenje tužbe protiv Srbije voli hrvatskim građanima prezentirati kao da je to u njihovom interesu i interesu Republike Hrvatske. Po mom mišljenju, suprotnom predsjednikovu , to je u interesu svih osim Republike Hrvatske i njenih građana!

    Možda je ova moja ocjena rezultat činjenice da ja to kao laik ne razumijem poput predsjednika, koji je usput i vrhunski stručnjak za predmetna pitanja, što ga je legitimiralo, da sa suradnicima bude pozvan u ime Republike Hrvatske sastaviti tužbu. Upravo vodeći računa o tom, odlučio sam, uz potporu nekolicine ljudi, koji iz razumljivih razloga žele ostati anonimni, te svoje dvojbe raspraviti sam sa sobom, na ovom mjestu, pred ukupnom hrvatskom javnošću, kako bih eventualno isprovocirao javnu raspravu oko ovog, po meni vitalnog pitanja za budućnost Republike Hrvatske.

    Lakše bi mi bilo da je naš predsjednik objasnio zašto zagovara povlačenje tužbe? Da li to vidi kao još jednu u nizu prijateljskih gesta? Boji se srpske protutužbe? Ne vjeruje u osnovanost tužbe koju je sam sastavljao? Nešto drugo? Nije objasnio niti najnoviju ušminkanu izjavu prema kojoj bi trebali povući tužbu kada riješimo sva pitanja koja su njom tangirana? Što se prijateljske geste tiče, držim da Srbija nema pravo očekivati tu vrstu geste, niti je itko u ime hrvatskog naroda ima pravo obećavati. Uostalom, kakve veze imaju prijateljski i dobrosusjedski odnosi dviju država sa krucijalnim otvorenim pravnim i političkim pitanjima. Prijateljsko ozračje je dobro došlo tek da se teška pitanja lakše rješavaju. Međutim, Hrvatska ne može unedogled prijateljstvo susjeda kupovati na vlastitu štetu. Njemačka je svoje prihvaćanje od strane dojučerašnjih neprijatelja nakon II. svjetskog rata zaslužila bezrezervnom osudom zločina koji je počinila pod Hitlerom i plaćanjem ratne odštete.Židovi još i danas, zbog čega uživaju moje osobito poštovanje, proganjaju scenariste i izvršitelje genocida nad svojim narodom, 60 godina kasnije! Mi Hrvati lako zaboravljamo i brzo opraštamo! Srbija pak, umjesto da postupi kao Njemačka, uporno odbija priznati agresiju na Hrvatsku . Umjesto toga podnosi krajnje neutemeljenu protutužbu protiv Hrvatske, tek toliko da uspostavi neku vrstu procesne ravnoteže. Tek toliko da i oni imaju što povući ako to učine i naivni Hrvati. To ponašanje nije ponašanje prijatelja, kakvim nam se predstavljaju! Budući da je predsjednik Josipović rekao kako bi bilo oportuno povući tužbu nakon što riješimo pitanja koja su predmet tužbe, odlučio sam se obratiti Ministarstvu pravosuđa, Uredu za suradnju s međunarodnim kaznenim sudovima, s molbom da mi se dogovori s kojom namjerom i svrhom je Republika Hrvatska podnijela predmetnu tužbu.

    Dio odgovora citiram: „Hrvatska je vjerujući da je počinjen genocid, sa željom da se utvrdi povijesna istina obratila najvišem međunarodnom tijelu koje može odlučivati o sporovima između država i Tužbom zatražila da Srbija (1) privede pravdi osobe koje su počinile genocidna djela; (2) dostavi informacije o nestalim osobama ; (3) vrati kulturna dobra odnesena iz Hrvatske te (4) plati naknadu štete."

    Kako vjerujem da je svakom u Hrvatskoj notorno poznato stanje stvari po ovim pitanjima, ostaje mi postaviti pitanje našem predsjedniku.

    Poštovani gospodine predsjedniče, oni koji se s Vama ne slažu ali Vas poštuju kao svog predsjednika , mole da im odgovorite - koju od ove četiri obveze je Srbija ispunila u cjelosti, da Vi već sada zagovarate povlačenje Tužbe. Tko će, kada i gdje, gospodine predsjedniče, odgovoriti na pitanje je li Srbija izvršila genocid i agresiju na Hrvatsku, ako tužba bude povućena? Jeste li od prijatelja Tadića tražili da prizna agresiju? Nije još vrijeme za to? Nikada neće biti vrijeme za to! Ali je zato uvijek vrijeme za hrvatske ustupke! Kakva je to nova Srbija , koja nije spremna priznati agresiju? Srbija koja nije spremna priznati agresiju je i dalje Miloševićeva Srbija! Pri tom je potpuno nebitno je li joj na čelu slatkorječivi i šarmantni Tadić ili Vojislav Šešelj!

    I konačno, možete li reći, gospodine predsjedniče, svojim građanima, jeste li svjesni koliku je štetu agresor nanio Hrvatskoj? Može li si ova Hrvatska, osiromašena i opljačkana, priuštiti kupovati prijateljstvo s dojučerašnjim agresorom na način da odustaje od tužbe koja je po mojem skromnom zdravorazumskom shvaćanju conditio sine qua non njene budućnosti, a usudio bih se reći i njenog opstanka. Bez jasnog definiranja agresora i žrtve Domovinski rat će biti tretiran kao građanski na čemu radi čitava vojska činovnika već gotovo dva desetljeća. Doktrina onih koji slažu balkanski mozaik, kakvo god ime nosio u budućnosti, jednostavno ne trpi pojmove pobjednika i pobjeđenog niti agresora i žrtvu. I to je problem! Vaša je vrhunska državnička zadaća u ovom osjetljivom povjesnom trenutku pomiriti međunarodne zahtjeve i zaštiti vitalne hrvatske interese! Nemoguće? Tadiću uspjeva!

    Ako Hrvatska odustane od tužbe i zahtjeva za naknadu štete kao zaloga novog prijateljstva sa Srbijom, od kud će namaknuti taj novac? Hoće li međunarodna zajednica dati Hrvatskoj bespovratni kredit ili jednokratnu pomoć u tom iznosu? Hoće li to naknaditi oni koji zagovaraju povlačenje tužbe ili će to opet pasti na leđa onih koji, niti su hrvatsku rušili, niti su tužbu sastavljali, niti bi je, da se njih pita povlačili - hrvatskog naroda ?!

    Što kazati na koncu? Hrvatska pa i njen predsjednik trebaju nastaviti razvijati prijateljske, dobrosusjedske, gospodarske i ine odnose sa Srbijom, no Srbija mora priznati agresiju na Hrvatsku i naknaditi štetu Hrvatskoj. Bez takvog epiloga, na Tadićevu ispriku prigodom nedavne posjete Hrvatskoj, moći ćemo gledati jedino kao na još jedan bizantinski manevar, a na njeno veličanje od strane hrvatskih političara kao na još jedan akt hrvatske političke naivnosti. Hoće li Josipović u dogledno vrijeme i u Zagrebu biti proglašen osobom godine na temelju mišljenja novinara neovisnog „Hrvatskog slova" ovisi prije svega o tome hoće li u narednom periodu biti, više visoki predstavnik međunarodne zajednice za Balkan sa sjedištem u Zagrebu ili predsjednik Republike Hrvatske?
  12. xaron13.12.2010. 04:29
    Urbana populacija nesmije da cuti ????

    Urbana populacija je prije svega definirana konformizmom, kod nas i u svijetu. Samo naseljavanje u gradu ( i zivljenje u njemu ) izraz je konfomizma, tj. to je bijeg
    od ne bas lagodnog zivota na selu.Ocekivati od tih " konform junkija " da se zalazu
    za bilo sto ,osim povecanja tog komfora, je nerealno i na odredjen nacin je contractio in terminis.
  13. Nema sutnje13.12.2010. 09:19
    Šljivančanin će uskoro na slobodu. Haški tribunal je imao toliko razumijevanje za nepravdu koja je u postupku učinjena Šljivančaninu, da mu je preinačio pravomoćnu presudu. Kada bi isti sud bio toliko sućutan prema priklanom Vukovaru i ljudima, među kojima su još tisuće nestalih koji, očito, mirno počivaju prerezanih grkljana u nekim jamama, onda epilog ove farse ne bi izgledao ovako:

    1. Za razliku od generala Gotovine i suboraca ova famozna trojka, koja je mjesecima rokala po Vukovaru, nije bila optužena za prekomjerno granatiranje. Zašto i bi, kada je Vukovar nakon ratnih operacija izgledao mnogo manje razoren od Knina, koji je Hrvatska vojska zbog prekomjernog granatiranja sravnila sa zemljom. Tribunal zato nije imao potrebe oficirima JNA poput Šljivančanina, kao Gotovini, staviti na teret takvo što, jer oni su jako pazili na civile i civilne ciljeve. Vukovar je nakon pada izgledao kao Las Vegas, dok je u Kninu, od bolnice do obiteljskih kuća, sve bilo sravnjeno.

    2. Tribunal nikada nije nikoga osudio zbog agresija i masakra nad Vukovarom (vrh JNA?), već samo za Ovčaru, jer, logično, Vukovar je plod samorazaranja i masovnih samoubojstava, a na Ovčari se nije dogodilo nešto što bi Šljivančanin znao, pa mu smanjiše presudu zbog toga. Sve one silne snimke s njim u glavnoj ulozi su montaža hrvatskih nacionalista i ustaša. Šljivančanin je o masakru na Ovčari prvi put čuo iz medija, kada je u Politikinom Zabavniku pročitao da je Paja Patak prerušen u Paška Patka djeci u hrvatskim školama iznosio insinuacije da su nekakvi prerušeni hrvatski vojnici, koje je Stanimirović skužio, bacani u jamu nakon što su im iskopane oči kako ni mrtvi ne bi nekoga prepoznali.

    3. Haški tribunal je od politike i geopolitičkih igara neovisno tijelo, pa je, s tim u skladu, od vukovarske trojke jedino bez po' frke osudio Mrkšića na 20 godina, dok je Radić oslobođen, a prema Šljivančaninu je pokazana nevjerojatna sućut da su mu čak i pravomoćnu presudu zbog “novih saznanja” ukinuli. Naime, Mrkšiću je glatko presuđeno ne zato što je bio nadređen Šljivančaninu, jer to nije točno, budući da je Šljivančanin bio major KOS-a, dakle, iznad Mrkšića. Mrkšić je glatko oderan jer je jedini od te vukovarske trojke hrvatski Srbin, što se uklapa u tezu o građanskom ratu. Haški tribunal je ovakvim pristupom masakru nad Vukovarom dionik toga zločina.

    No bitno je da se mirimo, da Tadić, Josipović, Lepa Brena i Severina isprave ono za što nitko, pa ni Šljivančanin nije odgovoran: Vukovar! Zapravo, zašto se mirimo kada rata nikada nije niti bilo. Samo pokoji izmanipulirani i neinformirani Šljivančanin.
  14. imenjakinja14.12.2010. 02:47
    aj mars u picku materinu i ti i sljivancanin
  15. oho u cemu je problem14.12.2010. 09:20
    zar nedostatak seksa imenjakinjo stavi skarnicl na glavu mozda te netko bude htio
  16. imenjakinja14.12.2010. 22:10
    nije nedostatak seksa nego je moje srce veliko. al ipak, u njemu nema mjesta za sljivancanina, mercepa, mladica, glavasa, tudmana, milosevica i ostalu bandu što zivu sto mrtvu, ak me kontas.
  17. melankolik29.10.2011. 06:47
    "Pravi krivci za brojna ubojstva, pogubljenja, masakre i zločine koji se navode u našem izvještaju nisu, ponavljamo, narodi Balkana. Pravi krivci su oni koji su, zloupotrijebivši neznanje ljudi i potičući uznemirenost, huškali javno mnijenje svoje zemlje i drugih zemalja, što je vodilo prema neprijateljstvima. Pravi krivci su oni koji su iz vlastitih sklonosti i interesa, stalno tvrdeći da je rat neizbježan, konačno i doveli do rata, a onda izjavljivali da su oni nemoćni da ga spriječe. Pravi krivci su oni koji su žrtvovali opći interes zbog svojih vlastitih, .. i koji su u svojim zemljama podržavali i podržavaju jalovu politiku sukoba i odmazde."

    - Iz izvještaja Međunarodne komisije za ispitivanje uzroka i vođenja Balkanskih ratova 1912./13. Canegie fondacije za međunarodni mir
Dodaj komentar

Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.

POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE

10.05.

Programi strukturne prilagodbe

Éric Toussaint kritizira programe strukturnih prilagodbi, politike koje su MMF i Svjetska banka provodili u zemljama u razvoju.

08.05.

Radikalna ljevica pokušat će sastaviti grčku vladu

Vođa grčkih konzervativaca Antonis Samaras u ponedjeljak navečer je objavio da nije mogao sastaviti koalicijsku vladu te je svoj mandat za sastav vlade vratio predsjedniku Karolosu Papuliasu

07.05.

Neonacisti i komunisti u grčkom parlamentu

Konzervativci Nova demokracija osvojili su 21,2 posto glasova, Koalicija radikalnih ljevičara14,99 posto glasova, a u parlament ulaze i komunisti KKE te neonacisti Zlatna zora

07.05.

Francuska dobila socijalističkog predsjednika

Francois Hollande je dobio oko 52 posto glasova, a Nicolas Sarkozy je već priznao poraz i čestitao konkurentu

07.05.

Tadić i Nikolić izjednačeni

Kandidat koalicije oko vladajuće Demokratske stranke (DS) Boris Tadić osvojio je 24,81 posto glasova, a kandidat oporbene Srpske napredne stranke (SNS) Tomislav Nikolić 24,71 posto glasova

27.04.

Nasumice izabrani zastupnici

Za demokratske države bilo bi bolje da se neki političari biraju nasumice, izračunao je tim talijanskih fizičara, ekonomista i politikologa.

20.04.

Holy zna bolje od suda

Na jučerašnjoj zatvorenoj sjednici nova šefica Fonda za zaštitu okoliša postala je USKOK-ova optuženica Sanja Kalambura