Hrvatski laburisti - stranka rada, tako se zove nova partija koju je upravo osnovao nekadašnji dokazani sindikalist i iz HNS-a samoamputirani Dragutin Lesar. Radnička stranka cilja na široku publiku: sve one koji žive od svoga rada. Lesar tvrdi da radno ovisno stanovništvo - dakle, radnici, seljaci, nezaposleni - u Saboru faktički nema svoga predstavnika.

Hoće li nova stranka samo povećati gužvu na ljevici, gdje su se odavno etablirali SDP, HNS, u neku ruku i IDS? Svi dosadašnji pokušaji formiranja stranke koja bi bila ljevija od SDP-a pokazali su se kao promašaj. Nisu dobili podršku javnosti. Akcija socijaldemokrata praktično kao da ne postoji, Šuvarov SRP vazda je, posve nevažan, vegetirao na margini. Ako bi se gledala dosadašnja iskustva, onda Radnička stranka nema nikakva izgleda.

Ali to ne znači da ne postoji prostor na koji nova stranka aspirira. SDP praktično pokriva lijevi centar.

Desno od HDZ-a - što je normalno - egzistira više sitnih desničarskih ili ultradesnih

 

stranaka. Prostor lijevo od SDP-a posve je prazan. Nije prirodno da Hrvatska nema stranku koja bi pretendirala na taj dio političkog spektra. Također, činjenica je da je svijet rada, kako to naglašava i Lesar, u Hrvatskoj politički posve nepokriven. Radničke su glasove uglavnom podijelile dvije najveće stranke - za HDZ, pokazuju istraživanja, glasa neškolovani proletarijat, bolje obrazovani i plaćeni skloniji su SDP-u.

 

 

Ali programski i praktično javnost te stranke ne doživljava kao političke zastupnike interesa radno ovisnog stanovništva, u širokom dijapazonu od poduzetnika do zadnjeg šljakera.

Za SDP još radi socijalna nostalgija. Sjećanje da je partija nekada slovila kao radnička. Socijaldemokrati će i nedavno u Saboru tražiti kazneni progon poslodavaca koji svojim zaposlenicima uskrate isplatu plaća, ali program na kojem u crvenoj središnjici upravo rade već je proglašen izdajom radništva.

U stranci tvrde da on zapravo korespondira s dubokim promjenama koje su se dogodile u radnom stanovništvu.

Činjenica je ipak da se taj program više oslanja na Blairov već prevaziđeni Treći put, nego na pozitivne dijelove nasljeđa hrvatskog socijalizma, koje je trebalo sačuvati. To će danas priznati čak i neki autori iz redova Crkve, samo se SDP odrekao svojih tradicija. Na koncu, činjenica je da gubitnici tranzicije - radnici, pa i seljaci - danas u Hrvatskoj nemaju svoga političkog predstavnika.

Možda se i zato broj Hrvata s luzerskim osjećajem rapidno povećava. Vjerojatno nema boljeg trenutka za formiranje Radničke partije: dok po Hrvatskoj spontano izbijaju trudbeničke pobune na tragu svojedobne vladajuće parole Tvornice radnicima!, a u društvu generalno rastu zahtjevi za praktičnim reafirmiranjem načela socijalne pravde. Čitav jedan radnički svemir traži svoje lidere. Nekakvog hrvatskog Lecha Walesu. Ne nalazi ga u sindikatima ni u političkim strankama.

Premda internacionalna himna radništva Ustajte, prezreni na svijetu! danas u Hrvatskoj opet zvuči vrlo aktualno, a sam Lesar ima sjajan osjećaj za radničke teme, nema nikakve garancije da će uspjeti.