Martin Beroš student je komparativne književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovao je u organizaciji antiNATO kampanje i studentskih prosvjeda, a na binu Facebook prosvjeda izašao je kako kaže, ne kao organizator već kao građanin, nezadovoljan stanjem u državi.

Poznat je kao famozni 'treći govornik' na Facebook prosvjedu, za čiji se govor kasnije na blogovima pisalo da je namjerno prešućivan od strane vodećih medija i uskoro je dobio etiketu cenzurirano.

Prešućivanje bi se moglo objasniti dijelovima koji nisu milozvučni ušima vladajućih, posebno dijelom u kojem poziva na nacionalizaciju banaka, ili je razlog ipak više prozaične prirode: jednostavno nije bio dovoljno razumljiv, jaki argumenti izgubili su se u općoj buci.

Što o svemu tome misli Martin?

S vremenskim odmakom od petnaestak dana od Facebook prosvjeda, koje je tvoje mišljenje o onome što se dogodilo i koliko je po tebi prosvjed bio uspješan odnosno neuspješan?

Do prosvjeda je došlo kao odgovor na Vladinu poruku o stezanju remena, upućenu građanima, obrtanjem poruke u stegnite VI remen, što pokazuje nevoljkost građana da se ekonomska kriza prelama preko njihovih leđa jer oni za nju nisu ni odgovorni. Poruka prosvjeda je bila i bando lopovska, što je vrijednosni sud u kojem se prepoznaju oni koji valjda za to imaju razloga. Po mom mišljenju, on ide dalje od prozivanja samo trenutne političke garniture (gdje oporbe neoliberalnim tendencijama nema pa stoga i dolazi do legalne pljačke i pogodovanja privatnim interesima nauštrb državnih). On je po meni srodan sa prepoznavanjem onoga što kaže Warren Buffet: There's class warfare, all right, but it's my class, the rich class, that's making war, and we're winning. (New York Times, November 26, 2006.)


_{Martin Beroš: Naši zahtjevi svode se na jedan - želimo živjeti normalno u normalnoj državi}

Velik uspjeh je i pritisak koji je prosvjed proizveo samom svojom najavom, a osobito u vrijeme pregovora sa sindikatima o zamrzavanju plaća, jer je sigurno i jedan od razloga zbog kojih se od zamrzavanja i odustalo. Vlast je naslutila potencijal prosvjeda širih razmjera pa se nije htjelo forsirati.

Ono što mu se pripisuje kao neuspjeh - neartikuliranost zahtjeva, mali odaziv, tehnički propusti, pokazuje samo da se ne razumije karakter i bitnost ovog prosvjeda ili da se u procjenu ušlo s nerealnim očekivanjima. Bitno je da je u Hrvatskoj deset tisuća ljudi izašlo na ulice hrvatskih gradova i zajednički, kao građani, poručilo vlasti i oporbi da ne spavaju. Jer u to se sumnjalo. Sad, kako će se ići dalje - put je otvoren.

Uspjeh je i što su se za bolji život u državi digli i privremeno povezali ljudi različitih ideoloških uvjerenja, zanemarili načas stare razlike i okrenuli se ka trenutnim problemima. Naravno, načelno zanemarivanje ideoloških razlika i svođenje priču na poštenje i nepoštenje može biti dvosjekli mač, jer se time 1) previše stvari gura pod tepih u ime ujedinjenja oko zajedničkog cilja koji time biva podosta nejasan, 2) načelnim čišćenjem terena od ideologije propušta vidjeti da je neka ideologija uvijek na djelu, što lako može odvesti u nesvjesni totalitarizam. Ako se, recimo, propusti primijetiti neoliberalizam kao problematičnu ideologiju, rezultat neke promjene bi mogao biti takav da nađemo dobre i poštene ljude da održavaju zao i nepošten sustav. Uostalom, upravo taj wipe the slate clean je i način na koji se neoliberalni model izvozi po svijetu. Stvari se trebaju razjasniti i ukazati na odnose moći kod svake ideologije, kako u teoriji, tako i u praksi.

Slažeš li se svih dvadeset i dva zahtjeva koji su poslali organizatori? Da li u retorici organizatora i govornika nalaziš nešto problematično?

Zahtjevi su takvi da se jednostavno moglo napisati želimo živjeti normalno u normalnoj državi. Jer u normalnoj državi nema zabrana prosvjedovanja pred Vladom i Saborom, ne pita se zašto bi svatko trebao imati jednak pristup kvalitetnim društvenim servisima (zdravstvu, školstvu, ...), politika ne pogoduje bogatoj manjini. Zahtjevi su lista kritika, pritužbi trenutnoj političkoj garnituri u koju se očito nema povjerenja (6., 7., 10., 16.) da radi za dobrobit svih, nego samo nekih. Dosta zahtjeva se bave klasnim razlikama (1., 2., 14., 21.), privatizacijom (5., 19.), neki su strategijske korekcije (20.).



Onaj tko listu vidi kao popis konkretnih zahtjeva koje se treba provesti unutar postojeće politike očito nije shvatio što se zahtjevima htjelo reći i kako je njihov pozadinski karakter kritika sustava, jer upravo kroz sustav propada socijalna država. Naravno, iluzorno je očekivati da će to tumačenje iščitati i vladajuća struktura, pa se dalje treba nastaviti sa konkretnijim zahtjevima proizišlim iz detaljnog proučavanja problema i razmatranjem mogućih rješenja. Očito je da će se za pravu promjenu nabolje morati dirnuti u sustav na neki način, jer se za stvari koje su ovoj državi potrebne uglavnom govori da nisu realne. Ako je ovo naša realnost, onda treba biti i pomalo imaginaran.

Najrealniji zahtjev, broj 18. - ukidanje zabrane prosvjedovanja na Markovom trgu je odmah ostvariv, jer se radi o očitom kršenju slobode okupljanja, ali se nikako ne može mjeriti sa zahtjevima za besplatnim školstvom ili zdravstvom (uz pripadajuća viša ulaganja u kvalitetu istih), jer su to naprosto temelji društva bez kojih dalje ne ide, nego u dužničko ropstvo.

Ako liberali u svojem propagiranju jednakih šansi propuštaju uvidjeti da nominalno brisanje društvenih razlika ne čini i brisanje razlika u praksi (osobito ako znamo da ljudska prava obuhvaćaju i prava multinacionalnih kompanija), te da je državna intervencija potrebna kako bi se šanse barem malo uravnile, onda je na ljevici da izvrši pritisak da tako i bude. Na žalost, ljevica se odavno predala okretanjem liberalnom trećem putu, normalizira diskurs u apologiju, tako da prave oporbe tamo gdje bi je moglo biti, nema. Oporba sa desnice pak, teoretski može napraviti i puč te gurnuti zemlju u strogi izolacionizam, što opet nije rješenje. No sve ovo je nešto o čemu se uopće ne govori, jer je lakše pustiti nominalno neslaganje na temelju bitaka otprije 50 godina, a budućnost prepustiti proizvoljnosti trenutne, bog zna kako okupljene, političke moći.

Tvoj govor se kasnije po internetskim blogovima komentirao kao namjerno prešućen i cenzuriran. Slažeš li se da je došlo do cenzure od strane mainstream medija?

Prosvjedi se u mainstream medijima prenose kao modne revije, cilj je uhvatiti što bolji kadar, cijeni se masovnost, javnog kritičkog diskursa o zahtjevima i situaciji koja je dovela do prosvjeda, nema. Nešto je vjerovatno i posljedica cenzure, ali dosta toga odlazi i na to da su mediji prestali biti kritički instrument, ako su ikad i bili, pa je ovo možda najviše čemu se možemo nadati od mainstreama. Iskreno bih se začudio, ali i ugodno iznenadio, da je neki masovni medij prenio ključne dijelove moga govora i napravio raspravu o njima, ali kad to nisu napravili ni sa ova dvadeset i dva opća zahtjeva (samo ih pročitati na televiziji bilo bi već opasno) koji eksplicite ne adresiraju neoliberalizam, malo je vjerojatno da će u javni prostor prenijeti ikakav prijedlog rješenja koji predstavlja alternativu neoliberalnom modelu koji se šutke, i bez oporbe, gura u javni i politički diskurz.



Nakon prosvjeda protiv komercijalizacije školstva 5.studenog dogodila se ista stvar, postoji tisuće slika sa prosvjeda, no poruke se teže probijaju i uglavnom površno razumijevaju i obrađuju. Upravo nakon prosvjeda, ako se već nije prije njega (u to, predprosvjedno vrijeme, složili smo zgodan F.A.Q.), treba nastaviti informiranje o problemu, proširiti spoznaje. To je teško raditi na samim prosvjedima, a lakše na tribinama, po forumima i na fakultetima. No pitanje je koliko je akademska zajednica spremna izvući se iz građanske neaktivnosti, jer ako se u vrijeme najavljivanja prosvjeda 5. prosinca, a usporedo s pregovorima oko zamrzavanja plaća, mejling lista Filozofskog fakulteta bavi raspravljanjem oko toga treba li ili ne treba biti zgrožen satiričkim plakatom za brucošijadu Filozofskog fakulteta, onda se, koncentriranjem na takve sitnice, propušta izvršiti toliko potrebna kritika sustava.



Na tome tragu ide i poslijeprosvjedna prva epizoda emisije o obrazovanju Studentska kripta, pod naslovom Što ne valja s hrvatskim obrazovanjem?, u kojoj je o obrazovanju, nedostatku strategije u obrazovanju i posljedicama nekritičkog prihvaćanja GATS-a po obrazovanje govorila prof. dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš (vidi youtube, op. ur.), a druga epizoda, snimka tribine pod naslovom Besplatno školstvo - mit ili realnost održane 26.11. na Filozofskom fakultetu, je u pripremi.



Organizatori najavljuju da neće odustati od daljnjih prosvjeda ukoliko vlast bude ignorirala njihove zahtjeve. Misliš li da Facebook inicijativa ima snagu građanske inicijative koja bi ljude ponovno mogla izvući na ulice? Da li bi ih ponovno podržao?

Vlast će u svakom slučaju ignorirati sve što može, oporba se možda nominalno probudi, ali to nije čudno, budući je predizborno vrijeme.

Facebook je medij koji je vrlo dobro posjećen i ima potencijala, ali na kojem ljudi uglavnom gube vrijeme brišući granice privatnosti i koji cirkuliranjem sadržaja voajerske lake zabave ne njeguje nužno aktivistički duh. Prije bi se moglo reći da ga amortizira u dojam da se politički djelovalo samim klikom na facebook-grupu. Pozitivna stvar je što su se neki toga već zasitili i koriste ga upravo aktivistički te kako bi se informirali.

Društveno djelovati treba tribinama, raspravama, novim prosvjedima kao reakcijama na nepovoljne odluke i sa specifičnim te dobro promišljenim ciljevima te alternativnim rješenjima. Facebook tu služi kao dobar medij za prijenos informacije, ali se njegova društveno transformativna snaga (kao i cijelog interneta, uostalom) tek očekuje. Ono što je sigurno jest da cijela stvar neće ići samo virtualno, što je u redu, jer bi bilo pogrešno da se ljudi koji su se uspjeli okupiti oko ove inicijative zatvore u nekakvu strogu, online organizaciju. Oni trebaju poslužiti kao megafon hrvatskoj javnosti da se neke stvari propisno stave na dnevni red (zdravstvo, školstvo, korupcija, revizija privatizacije ..), neke stvari zauvijek propisno razriješe kritikom (ustaštvo i komunizam, umjesto da se samo pometu pod tepih deideologizacijom uime dobrote i poštenja), kako bi se rasprava učinila dostupna javnosti.

Meni su trenutno na pameti tribine i prenošenje istih preko (nakon prosvjeda 5.11. neformalno pokrenute) televizije SkriptaTV, kao i stvaranje kritičkih emisija o socijalnim problemima na koje nailazimo u Hrvatskoj i šire te dopiranje do većeg kruga ljudi koji bi stvari pratili kritički.

A svaki prosvjed koji poziva na međusobno toleranciju i solidarnost SVIH građana i ostvarenje socijalne pravde treba podržati. Ne treba se međutim, u ime apsolutne međuklasne tolerancije zaboraviti primijetiti da najvišim slojevima društva trenutna politika ide na ruku, te njih same (budući su u poziciji jačeg) treba pozivati na toleranciju i solidarnost prema onima koji im svojom šutnjom omogućavaju povlašten položaj, kako tranzicija u pravedniju raspodjelu ne bi bila popraćena krvoprolićem i vandalizmom jednom kad potlačenima i siromašnima stvarno masovno bude dosta šutnje i odluče nešto konkretno poduzeti. U svakom trenutku treba, koliko je moguće, težiti mirnom rješavanju problema.

Tagovi: prosvjed, facebook