H-Alter
 "Jutarnji list" od 6. kolovoza donosi veliki članak Nevena Sesardića u kojem ovaj, kombiniranjem poluistina i eklatantnih laži, zaključuje da su ljudi koji su osuđivali zločine poslije Oluje morbidna gomila hulja plaćena da izmišlja zločine i mrtvace kako bi naškodila Hrvatskoj.

Jutarnji list od 6. kolovoza donosi veliki članak Nevena Sesardića, koji se, u opremi članka, najavljuje kao jedan od vodećih hrvatskih filozofa i profesor na sveučilištu u Hong Kongu, pod naslovom: Hrvatski helsinški odbor? NE, HVALA! . U krupne podnaslove izvučene su neke od tvrdnji autora: "Međunarodni kazneni sud odbacio izvještaj HHO-a i time razotkrio brutalne neistine HHO-a o Oluji", "17 ljudi koje je HHO vodio kao srpske civile Crveni križ je evidentirao kao mrtve vojnike", "UN-ov podatak o 22 tisuće evidentiranih kuća HHO je pretvorio u 22 tisuće zapaljenih kuća", "Civile koji su umrli prirodnom smrću HHO je evidentirao kao žrtve nasilnog ubojstva".

Na osnovu tih i sličnih tvrdnji prof. Sesardić zaključuje: "Čitatelji sigurno žele doznati zašto su djelatnici HHO-a preuveličavali kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj. (..) Djelatnici HHO-a su morali biti svjesni toga što će se dogoditi ako budu izvještavali da tu nema previše dramatičnih vijesti. Svatko je mogao znati da će u tom slučaju financijska slavina biti zatvorena. Financijski pritisak na HHO je bio da donosi dokaze još neotkrivenih hrvatskih ratnih zločina, što gorih i spektakularnijih to bolje."

sesardic.jpg sesardic.jpg

Pođimo od Sesardićevih "krunskih dokaza" za njegove konstrukcije.

1. "Međunarodni kazneni sud odbacio izvještaj HHO-a i time razotkrio brutalne neistine HHO-a o Oluji

MKSJ nije "odbacio" izvještaj HHO-a. I ova 44 slučaja na koja se sud poziva bila su sasvim dovoljna za izricanje prilično teške osude. Svi ti slučajevi nalaze se i u izvještaju HHOa ali sud se oslanjao na iskaze svjedoka dane pred sudom, koji su svjedočili i tko je počinitelj, a ne samo tko su žrtve. Glavna "zamjerka" izvještaju HHOa, sa stanovišta suda, je da izvještaj, u principu, ne navodi decidirano počinitelje nego samo žrtve i u tom smislu nije relevantan za sud.

2. "17 ljudi koje je HHO vodio kao srpske civile Crveni križ je evidentirao kao mrtve vojnike".

Aktivisti HHO-a koji su popisali te ubijene ljude nisu napisali u što su bili odjeveni. Nekoliko dana poslije te iste ljude popisao je Crveni križ i ustanovio da su bili odjeveni u uniforme. Na to pitanje-konstataciju obrane Žarko Puhovski (a Puhovski je  apsolutno glavni negativac članka i njegova osnovna tema) odgovara da postoje tri


Žarko Puhovski

zarko_puhovski.jpg zarko_puhovski.jpg

mogućnosti. Ili su to uistinu bili vojnici koji su došli svojim kućama, ili su naknadno odjeveni u uniforme ili su bili seljaci koji su nosili uniforme kao radna odjela. Ono što je bilo izvan sumnje to je da su ti leševi nađeni u izoliranim selima gdje nikakvih borbi nije bilo.

3. "UN-ov podatak o 22 tisuće evidentiranih kuća HHO je pretvorio u 22 tisuće zapaljenih kuća".

To je obična laž. U svom izvještaju HHO navodi izjavu zapovjednika UNCRO-a za Sektor Jug, od 10. listopada 1995., u kojoj general Forand kaže da su promatrači UNCRO-a obišli 320 sela i evidentirali 22 000 uništenih kuća! Na suđenju obrana postavlja pitanje prof. Puhovskom: "Kako ste mogli povjerovati u tu tvrdnju kad je sveukupni broj kuća u državnom popisu iz 1991. bio manji od toga?" Puhovski odgovara da su u državnom popisu brojena domaćinstva, pojedino domaćinstvo je moglo imati više objekata, dok se UNCRO-ov izvještaj odnosio na objekte. Tu raspravu zaključio je sudac Ori: "Sad je to jasno".

4. "Civile koji su umrli prirodnom smrću HHO je evidentirao kao žrtve nasilnog ubojstva".

U članku se ne navodi o kolikom broju takvih krivih navoda se radi. Prema onome što je danas poznato, radi se o dvoje ljudi. Za njih je naknadno ustanovljeno, autopsijom na terenu jer u mrtvačnici nije bilo mjesta, da su umrli od srčanog udara. Jednog od njih su HHO-ovi aktivisti našli na zemlji okrvavljene glave. Kasnije objašnjenje je bilo da je pao na glavu kao posljedica srčanog udara.

Obrani generala Gotovine, skupljajući podatke o žrtvama u uvjetima neusporedivo boljim nego što su to činili aktivisti HHO-a, potkralo se, procentualno, mnogo više grešaka nego što je naknadno nađeno u izvještaju HHO-a

I ostale tvrdnje prof. Sesardića prilično su prozirna namjera da se što je moguće više ocrni Žarko Puhovski, bivši kolega s Filozofskog fakulteta o kojem svakih nekoliko godina prof. Sesardić piše članke pune žučnih objeda. Tako se prof. Sesardić zgraža da su među osnivačima HHO-a neki (a koji to neki jasno je iz daljnjeg teksta) koji "su sudjelovali u najodioznijim oblicima komunističke represije." Tvrdnja je neistinita i nema veze s vjerodostojnošću izvještaja HHO-a ali nameće pitanje iskrenosti tog zgražanja od nekog tko, po svom izboru, desetljećima živi i radi u zemlji koja je među najčešće prozivanima upravo zbog komunističke represije.

Prof. Sesardić postavlja retoričko pitanje i odgovara: "Kako to da aktivisti za ljudska prava, s bogatom poviješću davanja krivih informacija, još uvijek uživaju autoritet. U vezi Puhovskog objašnjenje bi moglo biti u tome što on izaziva stanovito poštovanje kao profesor na Filozofskom fakultetu." 

Tu se otvara prof. Sesardiću široko polje za dokazivanje kako je prof. Puhovski u stvarnosti bijedan i ništavan znanstvenik  "koji objavljuje u opskurnim publikacijama i čiji radovi uopće nisu ušli u korpus relevantne akademske literature".

U bogatu povijest davanja krivih informacija prof. Sesardić navodi, uz put, i mene zbog jednog mog članka u kojem kažem da je samo u Sektoru Jug bilo oko 600 ubojstava civila.

Obijediti ljude koji su u mjesecima poslije Oluje skupljali, na terenu, podatke o žrtvama i pokušali zaštititi malobrojne stanovnike, uglavnom starice i starce, koji su ostali, da su izmišljali mrtvace kako bi dobili više novaca, teška je optužba koju prof. Sesardić iznosi s nevjerojatnom lakoćom

Koliko je bilo stradalih civila ne znam i ne znam da itko točno zna. Najrelevantniji dokument o tome, napravljen nepristrano i konzervativno, s dva nezavisna svjedočenja o žrtvama, je istraživanje HHO-a u kojem su navedene 683 žrtve. Broj nestalih, prema nekim drugim izvorima, je puno veći. Naravno da su greške moguće. Obrani generala Gotovine, skupljajući podatke o žrtvama u uvjetima neusporedivo boljim nego što su to činili aktivisti HHO-a, potkralo se, procentualno, mnogo više grešaka nego što je naknadno nađeno u izvještaju HHO-a. Obijediti ljude koji su u mjesecima poslije Oluje skupljali, na terenu, podatke o žrtvama i pokušali zaštititi malobrojne stanovnike, uglavnom starice i starce, koji su ostali, da su izmišljali mrtvace kako bi dobili više novaca, teška je optužba koju prof. Sesardić iznosi s nevjerojatnom lakoćom. Gotovo svi ljudi koje ja znam, a znam ih mnogo više i bolje nego prof. Sesardić, radili su to iz dubokog uvjerenja, unatoč neprijateljski raspoloženom javnom mnijenju, prezrivim i prijetećim prozivkama političara i realnim fizičkim opasnostima. Da su te opasnosti bile i te kako realne podsjetio je i nedavni članak o devastaciji spomen ploče koju je porodica podigla novinaru BBC-a, ubijenom od pripadnika HV-a 9.8.1995. (Oluja je završila 7. kolovoza 1995.) dok je snimao kuće koje su gorile u Gvozdu.

Ja ne znam ni koliko je bilo spaljenih kuća. U neposrednom izvještaju UNCRO-a govori se o 22 tisuće u Sektoru Jug, u nekim, mnogo kasnijim, izvještajima hrvatskih institucija govori se o duplo manje kuća što je još uvijek ogroman broj. Sam sam prolazio kraj stotina, vjerojatno tisuća kuća koje su bile spaljene ili uništene eksplozivom.

Ali znam da su ratni profiteri stanovali negdje drugdje, nisu obilazili od Boga zaboravljene vukojebine, skupljali informacije o tragedijama i pokušali pomoći onima koji su tragedije preživjeli.

Ostaje još pitanje motiva, zašto je to netko radio? Možda se to s akademskih visina nešto slabije vidi, ali srećom postoje ljudi koji u maksimu, zastupanu na riječima od mnogih filozofa, vjeruju, ili bar u najboljem dijelu svog života vjeruju, doslovno: Da je istina vrijednost sama po sebi, da je pomoć drugima u nevolji nešto što treba činiti zbog nas samih; to je ono što se u filozofiji uči kao kategorički imperativ.


jutarnji.jpg jutarnji.jpg
Prilog: Zapisnici sa svjedočenja Žarka Puhovskog na Haaškom tribunalu

12. veljače 2009.

13. veljače 2009.

16. veljače 2009.

17. veljače 2009.

<
Vezane vijesti