nazor_vladimir.jpgPobjegao sam iz ropstva i sramote tako zvane Nezavisne Države Hrvatske, da se nadišem ovdje slobode i da se prožmem osjećajem nacionalne časti i ljudskog dostojanstva.

Drugovi i braćo Dalmatinci!

Negdje iza veličanstvenih planina, što prave zaleđe vašim jadranskim žalima, šaljem vam pozdrav i ovu poruku.

Pobjegao sam iz ropstva i sramote tako zvane Nezavisne Države Hrvatske, da se nadišem ovdje slobode i da se prožmem osjećajem nacionalne časti i ljudskog dostojanstva. Izložio sam se tvrdu načinu života, pomanjkanju i najčednijih udobnosti, tjelesnim naporima u mukama, ali se Čovjek u meni oslobodio težine, dobio nova krila, našao cilj, kojem mora težiti u ove dane toliko kobne ne samo za naš narod, Jadan li je svaki, koji u ovom sudbonosnom sukobu i obračunavanju sjedi na kućnom pragu, da bojažljiv, mlitav i neodlučan misli samo na svoje sitne lične koristi!nego i za čitavo čovječanstvo.

Jadan li je svaki, koji u ovom sudbonosnom sukobu i obračunavanju sjedi na kućnom pragu, da bojažljiv, mlitav i neodlučan misli samo na svoje sitne lične koristi!

Braćo i drugovi iz moje rodne pokrajine, nema nikoga, koji bi nam mogao prebaciti da smo ikada bili mlitavci, ljudi bez ponosa i bez kičme krotka ljudska marva u tuđem ropstvu. Kod nas se ustrojila drevna hrvatska država pred narodnim vladarima; vodili smo borbe s Venecijom, braneći naše zaljeve i otoke, naša sela i gradove, Neretljani bijahu trepet i strah nekadašnjih Mlečića na moru; Senjski su uskoci bili naše primorske krvi; Ravni Kotari bijahu kolijevka junačkih serdara; zagorski su se Dalmatinci borili s Turcima, a u novije doba Poljičani se opirahu generalima silnog osvajača cara Napoleona, brodovi talijanskog admirala Persana utapali su se kod Visa, uništeni srčanošću i vještinom dalmatinskih mornara.

Hrvatski ponos, hrvatski prkos i hrvatsko junaštvo pokazivalo se kroz vjekove djelima naših otaca i pradjedova.

Mlitavost, ravnodušnost, prilagođavanja tuđim autoritativnim zahtjevima, savijanje šije pred otimačem i krvnikom, odricanje od svoga jezika i od svojih običaja, puzanje pred tuđinskom petom: sve te sramote i svi ti poroci nisu još nikada okaljali Dalmatinca.

Pa neće ni u dane, što ih sada proživljujemo.

U zaleđu Dalmacije rasplamtio se i gori uvijek jačom žestinom rat partizana protiv fašizma. Hrvati i Srbi, katolici, pravoslavci i Muslimani digoše se protiv okupatora, protiv Nijemaca, Talijana i njihovih slugu i robova, ustaša i četnika, koji pale kuće, kolju ljude, uništavaju imanja, sela i varoši.

Ili se pustiti zaklati i istrijebiti za uvijek, ili se dignuti i obraniti.

Trećega nema.

Jao mlitavcu i strašljivcu!

Njemu nema spasa. Oluja će ga zahvatiti, ma se on ponižavao, čuvao i pritajivao.

vladimir_nazor_u_partizanim.jpg

Drugovi braćo Dalmatinci!

Partizani su od negdašnjih pojedinih, gotovo nenaoružanih skupina sastavili čete i bataljone, pa brigade i divizije: narasli su u korpuse i čitavu vojsku, koja - dobro vođena i uvijek bolje opskrbljena - tuče u našoj zemlji okupatore, bije, goni i kažnjava četnike i ustaše, braneći narodu život i njegovo imanje.

Konačni je njihov cilj potjerati tuđinca iz svih naših zemalja, očistiti je od domaćih izdajica, uvesti nov društveni poredak, ne rušeći vjeru otaca, ne dirajući u nacionalne osjećaje ne obarajući vlasništva.

Naši su napori veliki, jer su neprijatelji mnogi i jaki ali i naša snaga neprestano, iz dana u dan, samo raste, pa se naši uspjesi množe; Neka se svaka dalmatinska planina prometne u partizansku tvrđavu, svaki naš zaljev u gusarsko gnijezdo protiv otimača našeg mora, svaki naš otok u klisuru, o koju će se razbiti lađa grabežljivog okupatorapodručja, što ih oslobađamo, neprestano se šire

Narod je progledao i diže se na ustanak, pridružuje se nama, počinje - ma gdje bilo - kupiti se, organizirati se i ulaziti u borbu na partizanski način.

Već postoji čitava dalmatinska divizija, i Dalmatinci su se istakli kod oslobođenja Jajca, Prozora i Jablanice.

Neka se svaka dalmatinska planina prometne u partizansku tvrđavu, svaki naš zaljev u gusarsko gnijezdo protiv otimača našeg mora, svaki naš otok u klisuru, o koju će se razbiti lađa grabežljivog okupatora.

Dalmatinsko Zagorje i Primorje neka listom ustane!

Sve se može kad se hoće.

Stupite, drugovi, u naše partizanske redove, dižite ustanak, započnite što življe djelovanje, ma gdje bilo i ma kako bilo, a uspjeh je siguran, pobjeda je neizbježiva.

Pomognimo i mi Slavenstvu! Prodičimo Hrvatstvo, koje su izdajice i mlitavci okaljali! Budimo i mi Dalmatinci radnici u novom građenju sudbine čovječanstva!

Čuvajmo svoju čast i obraz svoj!

A kad nas pobjeda ovjenča, mi ćemo s ponosom gledati na minule napore i muke.

Veselit ćemo se novom, pravednijem poretku društva uopće i sreći svoga naroda i svoje obitelji, te kazati:

"Nismo uzalud živjeli.

Nismo izdali čast svojih pradjedova.

Doprinijeli smo i mi uništenju zla i uzvišenju Dobra.

Dostojni smo i mi da živimo na suncu Božjemu, u novom bratskom savezu oslobođenih i preporođenih naroda".

(Negdje u Hercegovini u ožujku 1943.)
nazor_konj.jpg

Proglašujemo da smo svi Mladi

Drugovi i drugarice!

Kad sam s Ivanom Goranom Kovačićem pobjegao iz glavnoga grada tako zvane Nezavisne Države Hrvatske (koja zapravo nije ni Nezavisna ni Država pa, bogme, ni Hrvatska); kad sam prolazio preko ravnica i šuma i preko tri rijeke, da stignem u ovaj bosanski kraj, nisam znao, kamo zapravo idem. A kad sam, napokon, sretno stigao do cilja, veoma sam se obradovao, što sam baš u Bihaću. Obradovao sam se ne samo, jer je Bihać poznata lijepa  i uredna varoš na Uni, i jer sam u njoj došao do druga zapovjednika Tita, nego također, jer se naša nova sudbina gradi baš u mjestu, što se Bihaćem zove. Drevan čar i drevnu moć ima to ime za sve Hrvate, a najviše za naše ljude i mjesto, gdje su, u davno vrijeme, tamo pokraj žala morskoga, negdje između Trogira i Kaštela blizu Splita, naši drevni župani i banovi počeli da dižu nove Mi, Hrvati i Srbi, katolici, pravoslavni i muslimani, izgubili smo u trku naroda i previše vremena; žuri nam se. Nama je sad trčati, juriti, preskakivati, da ne zakasnimo, da budemo napokon sebi glava, nikad više tuđem konju rep, tuđem dvorištu plot, tuđoj rijeci mostdvore, da postavljaju temelje našoj prvoj doista nezavisnoj državi. Ne može biti puk slučaj, što se sada gradi naša nova zajednička budućnost i naša nova država u mjestu naše prve slobodne države! Bišću grade, kao da bijaše suđeno već davno, da se u tebi zgodi ono, što mi danas u tebi gledamo. A što je nakon duge seobe i stradanja uspjelo našim pradjedovima uraditi u Bihaću kraj mora, uspjet će i partizanima u Bihaću na Uni ispod Plješivice. Kad na to sve mislim, ne mogu ne izraziti svoju radost, što se nalazim baš ovdje, što gledam, kako Bišćani žive, čemu se raduju i zavirujem u njihove kuće, stiskam njihove ruke. Ovdje vidim, kako se sastalo bratsko kolo, muslimani, pravoslavci i katolici, našli se napokon skupa. Obistinila se stara riječ, da samo nevolje, progonstva i stradanja zbližuju valjane ljude. Muka i trpljenje su najjača veza, najčvršći cement, kojim se ljudi zbiju u jedno, da sami od sebe, sazidaju zgradu svoje budućnosti.

Slava i dika Bihaću, gdje se, u ovom historijskom času, postavljaju temelji naše zajedničke sreće!

Ali ta naša buduća sreća oslanja se na nešto, što je izvor naših dosadašnjih uspjeha, i što će nas dovesti do konačne potpune partizanske pobjede, a to je naša mlađarija, muška i ženska: to je omladina iz sviju naših krajeva, s ravnica i planina, sa slapova naših rijeka i s valova Jadranskog mora. Veselim se, što je sada gledam i čujem. Čast, što mi je mladići ovdje iskazuju, ne smatram kao počast, što je iskazuju meni, lično, mojoj polućelavoj glavi i mojim sijedim vlasima, no kao želju, da svojim vatrenim oduševljenjem trgnu iz drijemeža i ogriju za svetu ideju i ona srca, koja bi, možda, htjela ostati hladna i mlitava pod izlikom, da su već dosta kucala, i da ih protekle godine sile na pasivno posmatranje i mirovanje. Omladina najbolje osjeća, što je pravo. Ljudsko srce – dok je čovjek živ – uvijek gori. Stariji veli mlađem: "Radi, pregni, ali… polako, oprezno, pametno!" Mlađi Mogli bismo javiti svima ovo: "Kao što više nema šovinističkih Hrvata ni šovinističkih Srba; kao što više nema šovinističkih katolika, šovinističkih pravoslavaca i muslimana, nema također više ni bijesnih i ludih Mladih ni bojažljivih, mudrijaških Starih"pak veli starijem: "mudro je to, ali, bez tako zvane naše neopreznosti i naglosti koješta ne bismo ni započeli!" Mene guraju među starije, pače i među starce, al sam ja uz mlade, uz njihovu smionost, uz njihovu neopreznost, uz njihovu želju, da preskoče svaki plot, svaki jarak, svaki potok, ne gubeći vrijeme u traženju gazova, brodova i mostova. Mi, Hrvati i Srbi, katolici, pravoslavni i muslimani, izgubili smo u trku naroda i previše vremena; žuri nam se. Nama je sad trčati, juriti, preskakivati, da ne zakasnimo, da budemo napokon sebi glava, nikad više tuđem konju rep, tuđem dvorištu plot, tuđoj rijeci most.

Zahvaljujem se omladini ne samo na sklonosti, što je meni lično iskazuje, nego također i u ime svih naših starijih ljudi, kojima oslabljena fizička snaga više ne pušta držati pušku u ruci ili doći usred zime amo, po teškim i pogibeljnim putovima. Negda su Mladi gotovo zazirali od Starih, i obratno. Sad je nastalo drugo, novo doba; jedna visoka i nacionalna i socijalna ideja veže sve skupa; izjednačili smo se u gledanju na svijet; zajedničke su nam nade i težnje; jedan je duh, kojim sada dišemo: što je premlado, hitro živi i dozrije; što je matoro, osvježuje se; uz druga Tita sve biva jedno, u istom plamenu.

Mogli bismo ovdje, u Bihaću, proglasiti nešto, što izgleda na prvi mah kao fraza, a zapravo je od velike važnosti u sudbonosnom časovima: mogli bismo javiti svima ovo: "Kao što više nema šovinističkih Hrvata ni šovinističkih Srba; kao što više nema šovinističkih katolika, šovinističkih pravoslavaca i muslimana, nema također više ni bijesnih i ludih Mladih ni bojažljivih, mudrijaških Starih. Proglašujemo, da smo svi Mladi, jer naš narod počinje tek sada da svojim duhom diše, da gradi iz temelja svoju pravu Muževnost."

Maša se budućnost i naša sreća ovdje sada rađa.

Druže Tito, vodi nas k pobjedi!

Bišću, budi nam kolijevkom!

A sve vas neka junačka partizanska sreća i odsada svuda prati!

(Bihać, oko 10 siječnja 1943.)

 

Vladimir Nazor: S partizanima 1943. - 1944., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1945.

 
Ključne riječi: antifašizam
<
Vezane vijesti