Ilustracija: ETIAS infoIlustracija: ETIAS infoKroz iduće dvije ili tri godine Hrvatska ulazi u eurozonu, euro postaje naša jedina službena valuta. Kakve će vanjskotrgovinske i društvene učinke uzrokovati ova nova "tranzicija"? Zbog visoke razine eurizacije hrvatskog duga teško bi bilo ovaj trenutak iskoristiti za devalvaciju kune, iako bi u teoriji takva devalvacija mogla pomoći konkurentnosti hrvatskih izvoznika, smatra Višnja Vukov s Odsjeka za političke i društvene znanosti Sveučilišta Pompeu Fabra u Barceloni.

Neposredno nakon parlamentarnih izbora održanih prije točno mjesec dana Hrvatska je, zajedno s Bugarskom, uvedena  u EU-tečajni mehanizam (ERM-II) koji smatraju čekaonicom za ulazak u eurozonu. Vijest je u domaćoj javnosti bila ilustrirana rascvjetalim izrazom lica premijera Andreja Plenkovića, i popraćena obećanjem Valdisa Dombrovskisa, potpredsjednika Evropske komisije, da taj događaj podrazumijeva niže kamate, bolju integriranost Hrvatske u jedinstveno tržište, veće povjerenje investitora i niže troškova konverzije. Kao najrealniji datum za uvođenje eura predviđen je 1. siječnja 2024. godine. Do tada, naglašava guverner HNB-a Boris Vujčić, obaveza Hrvatske je smanjivanje budžetskog deficita za manje od tri posto BDP-a, kao i smanjivanje javnog duga.

Predviđeno je da konverzija kune u euro bude provedena po tečaju koji se ustvari ne mijenja već četvrt stoljeća: 7,53 kuna za jedan euro. Upravo ta činjenica izazvala je poprilične reakcije u hrvatskoj stručnoj javnosti.

Među ekonomistima koji su se oglasili, izrazito afirmativan stav izrazio je Velimir Šonje, vlasnik tvrtke Arhivanalitika i žestok pobornik dominantnog, neoliberalnog ekonomskog režima. Po njegovu shvaćanju Hrvatska je već ionako "euroizirana", njezina privreda odavno je prožeta eurom. Iz njegova stava proizlazi da se Hrvatska treba s punim pouzdanjem prepustiti monetarnoj politici Europske centralne banke, koja promjenom kamatnih stopa reagira na (zajedničke) potrebe država članica.

Drugačije je mišljenje Ljube Jurčića, profesora na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. On smatra da konverzijski tečaj od 7,53 Hrvatskoj osigurava stabilnu ekonomsku budućnost na začelju Evropske unije. "Tečaj od 7,53 za euro zadavio je hrvatsku industriju, jer se uz njega domaća proizvodnja ne isplati. Zato je zadnjih 25 godina obilježeno ulaganjem u trgovačke centre, a ne u industriju, jer je strana roba upravo zbog ovog tečaja jeftinija, dok se kod nas uopće ne isplati proizvoditi", smatra Jurčić. Po njegovu mišljenju čak nit kada bi tečaj dvostruko pojeftinio kunu u odnosu na euro ništa se ne bi promijenilo jer je domaća industrija već "ubijena" tečajem koji zadnjih četvrt stoljeća privilegira uvoz. "S ERM-om smo se dodatno zakopali na dno Europske unije i postajemo ono što je Kosovo bilo u bivšoj Jugoslaviji. Bit ćemo na infuziji Europe, prikopčani na fondove pomoći siromašnim zemljama", zaključuje Jurčić.

 

 

Krivulje  hrvatske razmjene na globalnoj razini (KN2) pokazuju da se negativna bilanca u posljednjih deset godina povećala sa 6 na gotovo 10 milijardi eura godišnje. (Izvor: DZS) Krivulje  hrvatske razmjene na globalnoj razini (KN2) pokazuju da se negativna bilanca u posljednjih deset godina povećala sa 6 na gotovo 10 milijardi eura godišnje. (Izvor: DZS)

Ivan Lovrinović, također profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, u ulasku u Eurozonu vidi Plenkovićevu želju za transferiranjem odgovornosti u nadolazećoj recesiji izazvanoj korona-virusnom zarazom. "Glavni motiv Plenkovićeve vlade jest da se ‘prišlepa’ eurozoni, jer ulaskom u tečajni mehanizam ERM-II računa na jedinstveni sanacijski mehanizam. Ako nastupi još veća kriza u Hrvatskoj, a nastupit će brzo, Plenković će trebati samo javiti u Bruxelles. Dakle, svoju nesposobnost i nesposobnost svoje vlade želi adresirati Bruxelles pa da drugi liječe oboljelo hrvatsko gospodarstvo." Po njegovim riječima, nitko razuman ne provodi konverziju u situaciji kada se i sama eurozona trese i kada korona-kriza ugrožava evropsku i svjetsku ekonomiju.

I doista, posljednji podaci govore da je eurozona u drugom tromjesečju 2020. godine zabilježila najveći pad BDP-a u svojoj povijesti, od 12,1 posto u odnosu na isto razdoblje 2019.

Robna razmjena sa zemljama EU-a (u milijunima eura): izvoz je kontinuirano dvostruko manji od uvoza. (Izvor: DSZ) Robna razmjena sa zemljama EU-a (u milijunima eura): izvoz je kontinuirano dvostruko manji od uvoza. (Izvor: DSZ)

O postupku približavanja Hrvatske eurozoni i njezinim trgovinskim odnosima s drugim zemljama razgovarali smo s Višnjom Vukov s Odsjeka za političke i društvene znanosti Sveučilišta Pompeu Fabra u Barceloni. Područje znanstvenog interesa prof. Vukov obuhvaća političku ekonomiju i modele upravljanja evropskim integracijama, posljedice koje te integracije imaju na kapacitete integriranih država te razvojne puteve perifernih EU-država.

Po njezinim riječima, odluka o ulasku u eurozonu samo je nastavak dugogodišnje politike monetarne stabilnosti i u kontekstu visoke razine eurizacije duga u Hrvatskoj je zapravo logičan korak. "U tim okolnostima, odustajanje od navodne monetarne suverenosti zapravo i nije veliki gubitak jer je manevarski prostor za monetarnu politiku ionako bio znatno sužen. Slična su ograničenja prisutna i prilikom određivanja tečaja za prelazak na euro – zbog visoke razine eurizacije duga bilo bi teško iskoristiti ovaj trenutak za devalvaciju kune, iako bi u teoriji takva devalvacija mogla pomoći cjenovnoj konkurentnosti (price competitiveness) hrvatskih izvoznika."

U takvoj situaciji, prof. Vukov ističe važnost pružanja drugih oblika poticaja koji bi povećali konkurentnost izvoza temeljenu na kvaliteti (quality competitiveness): od povoljnijih kredita, koristeći primjerice Hrvatsku banku za obnovu i razvoj, preko uspostavljanja poticaja za investicije u sektore temeljene na znanju i visokoj dodanoj vrijednosti, do selektivnog i strateškog pristupa privlačenju stranih ulaganja u one ekonomske aktivnosti u kojima takvi ulagači mogu najviše pomoći razvoju hrvatske ekonomije, donoseći znanje i tehnologiju, a ne samo kapital.

"Ulazak u euro će također značiti i mogućnost jeftinijeg zaduživanja i lakši pristup financijskom tržištu, što i Vlada i HNB ističu kao jedan od glavnih motiva za ulazak, a što pokazuje i iskustvo drugih zemalja, pogotovo južne Europe, koja je po ulasku u Euro zabilježila veliki priljev kapitala, prvenstveno kroz zaduživanje. Ključan izazov pritom je naći način da se takav dotok kapitala i mogućnost lakšeg zaduživanja iskoriste za ekonomsku transformaciju i ulaganje u održivi razvoj, umjesto da rezultiraju neodrživim 'boomovima' na tržištu nekretnina ili da naprosto olakšaju financiranje postojećih klijentelističkih mreža", smatra Vukov.

Ljubo Jurčić povlači paralelu s Kosovom u vrijeme SFRJ, izražavajući zabrinutost da Hrvatska, konverzijom kune u euro po stopi 7,53 : 1 osigurava za sebe neperspektivnu, "kosovsku" poziciju u EU-u. Zanimljivo je da su trgovinski omjeri između bivših jugoslavenskih republika, 30 godina nakon njezina raspada, ostali gotovo nepromijenjeni: Hrvatska uglavnom ima deficit u trgovini sa Slovenijom, a na Kosovo – kao i u Crnu Goru – izvozi nekoliko desetaka puta veću vrijednost no što iz njih uvozi.

"Hrvatska negativna bilanca sa zemljama EU-a u robnoj razmjeni direktno je povezana sa strukturom hrvatske ekonomije", objašnjava prof. Vukov. "Dominacija turizma i nizak udio industrije znače da robu moramo uvoziti. Isto tako, u usporedbi s drugim istočnoeuropskim zemljama, Hrvatska je slabo integrirana u tzv. globalne lance vrijednosti (global value chains), u koje su se druge zemlje uključile putem stranih ulaganja u industriju. S druge strane, Hrvatska je, zahvaljujući turizmu, neto izvoznik u EU kad se radi o uslugama. Integracija u zajedničko tržište u pravilu znači i povećanu specijalizaciju za pojedinačne ekonomije. U takvoj podjeli uloga na europskom tržištu, Hrvatska sve vise preuzima ulogu iznajmljivača, konobara i sobarica."

Po njezinim riječima, europsko tržište puno je važnije u hrvatskoj trgovinskoj razmjeni nego van-europsko pa naša pozicija na tom tržištu ima i veći utjecaj na ukupnu socio-ekonomsku situaciju u zemlji. Visok udio kratkoročnih ugovora o radu i stagnacija realnih plaća su samo neke od posljedica takvog oslanjanja na turizam. Primjerice, u Europskoj anketi o kvaliteti života iz 2016. godine, 71 posto ispitanika u Hrvatskoj je reklo da teško spajaju kraj s krajem, dok je prosjek EU 39 posto.

"Robna razmjena sa Zapadnim Balkanom je nešto drugačija, i tu je bilanca pozitivna jer je većina tih država iskusila još veći ekonomski pad i urušavanje industrijskih kapaciteta nego Hrvatska, pri čemu su i krenule s relativno slabije startne pozicije. Tako da je dojam da su relativni odnosi među državama bivše SFRJ ostali vrlo slični točan. No razlika je u tome što su odnosi unutar regije danas sve više određeni odnosima svake od tih država s bogatijim ekonomijama izvan regije. Primjerice Srbija u posljednjim godinama bilježi visok porast stranih ulaganja u industriju, pogotovo automobilsku, i sve se vise integrira u globalne lance vrijednosti, i vjerujem da će to u budućnosti utjecati i na njene trgovinske odnose sa susjedima."


 

Višnja Vukov (foto: EUI)
Višnja Vukov (foto: EUI)

Višnja Vukov: Hrvatska je relativno neuspješna

Kako biste ocijenili uspješnost Hrvatske u pogledu njezine dosadašnje ekonomske transformacije i integracije u EU?

Hrvatska ekonomska transformacija i integracija u Europsku uniju bi se mogla ocijeniti kao relativno neuspješna, pogotovo u usporedbi s drugim zemljama koje su se suočile sa sličnim izazovima izgradnje tržišne ekonomije i integracije s europskim tržištem. Samo nekoliko pokazatelja: u 2019. godini hrvatski BDP po glavi stanovnika bio je 65% prosjeka EU, gotovo na istoj razini kao 2008. kad je bio 63%. U istom periodu, od Pretjerano oslanjanje na turizam je uistinu jedan od glavnih problema hrvatske ekonomije2008. do 2019. poljski BDP je narastao s 56% na 73% europskog prosjeka, a rumunjski s 52% na 69%. Između 2000. i 2018. u istočnoeuropskim novim članicama EU-a realne plaće po zaposlenoj osobi porasle su u prosjeku za oko 50 posto, dok su u Hrvatskoj stagnirale. Druge nove članice su također ostvarile određeni napredak prema transformaciji u ekonomije temeljene na znanju, s porastom ulaganja u istraživanja i razvoj, gdje Hrvatska također zaostaje. Godine 2000. udio ulaganja u istraživanja i razvoj u hrvatskom BDP-u bio je sličan češkom i viši od mađarskog i poljskog, no do 2017. taj je udio u drugim zemljama znatno narastao i premašio hrvatski, dok je u Hrvatskoj stagnirao. Drugim riječima, Hrvatska pokazuje slabiju konvergenciju s EU u ekonomskom rastu, plaćama ili razvoju temeljenom na znanju nego većina drugih istočnoeuropskih država, iako su mnoge od njih naslijedile nepovoljniju ekonomsku strukturu iz perioda socijalizma. Ulazak u EU znači integraciju u zajedničko tržište s nekim od najrazvijenijih zemalja svijeta i taj proces naravno nosi sa Hrvatska pokazuje slabiju konvergenciju s EU u ekonomskom rastu, plaćama ili razvoju temeljenom na znanju nego većina drugih istočnoeuropskih država, iako su mnoge od njih naslijedile nepovoljniju ekonomsku strukturu iz perioda socijalizmasobom specifične izazove i opasnosti, jer čitavi sektori mogu lako nestati pod pritiskom takve konkurencije. No takva integracija također donosi i prilike, od dotoka kapitala i lakšeg pristupa financijskim tržištima, preko mogućnosti širenja na nova tržišta do lakšeg pristupa novim tehnologijama koje mogu unaprijediti postojeće ekonomske kapacitete. Dok su zemlje centralne i istočne Europe uspjele iskoristiti bar neke od tih mogućnosti, Hrvatska je u tom pogledu bila znatno manje uspješna. Razloga za to je više, a među najvažnijima bih izdvojila specifičan pristup privatizaciji koja je stvorila takozvani 'ortački' kapitalizam premrežen klijentelističkim odnosima, te mogućnost oslanjanja na turizam kao relativno lak izvor prihoda, što smanjuje pritisak i potrebu da se ekonomske mogućnosti traže u kompleksnijim i tehnološki zahtjevnijim sektorima.

Kriza izazvana epidemijom COVID-a 19 ponovo je u središte pažnje postavila problem Hrvatske kao monokulturne zemlje orijentirane gotovo isključivo na turizam, čija su industrija i poljoprivreda znatno nerazvijenije nego prije tridesetak godina. Vidite li vi u tome problem?

Pretjerano oslanjanje na turizam je uistinu jedan od glavnih problema hrvatske ekonomije, i to ne samo zato što se turizam pokazao ranjivim na različite šokove poput pandemije. Čak i u najboljim vremenima, turizam je sektor niske tehnologije i niskog intenziteta znanja te stvara u prvom redu prekarne i relativno slabo plaćene poslove sezonskog karaktera. Uzroci za takav monokulturni razvoj nije samo zemljopisna pozicija, nego i propadanje drugih sektora, pogotovo industrije. Za razliku od mnogih istočnoeuropskih zemalja gdje su vlade kao prioritet imale održavanje i unapređenje industrijskih kapaciteta, čak i po cijenu oslanjanja prvenstveno na direktna strana ulaganja, hrvatske su vlade dozvolile da se postojeća industrija uruši uslijed loših odluka u ranoj privatizaciji, te pod dodatnim pritiskom natjecanja s drugim europskim tržištima. Razvoj industrije, a posebno sektora utemeljenih na visokim tehnologijama i znanju, u pravilu zahtijeva sposobnu državu koja na različite načine pruža Između 2000. i 2018. u istočnoeuropskim novim članicama EU-a realne plaće po zaposlenoj osobi porasle su u prosjeku za oko 50 posto, dok su u Hrvatskoj stagniralepoticaje za razvoj i investicije, bilo da dolaze od stranih ili domaćih investitora. Hrvatske se vlade pak nisu angažirale oko takvih razvojnih politika, pogotovo u usporedbi s drugim državama, i čini se da je dominantan pristup bio da će se, oslanjanjem na turizam i malo i srednje poduzetništvo, ekonomija temeljena na znanju naprosto pojaviti sama od sebe. Posljedice su raznovrsne: od već spomenute niske kvalitete radnih mjesta s prekarnim i slabo plaćenim poslovima, do s tim povezane visoke emigracije. Istovremeno, turizam, pogotovo putem PDV-a predstavlja relativno lak izvor prihoda za punjenje državnog proračuna te posredno smanjuje motivaciju države da se prihvati ambicioznijih razvojnih strategija. Slično nafti ili dijamantima, turizam i 'sunce i more' funkcioniraju kao tzv. 'prokletstvo resursa', te doprinose održavanju postojećeg ekonomskog i političkog statusa quo.


 

edjn_logo_copy92543.png
Članak je objavljen u suradnji s Europskom mrežom za data novinarstvo pod licencom CC BY-SA 4.0.
<
Vezane vijesti