Foto: Denis Stošić<br>Foto: Denis Stošić
Nikolina Komljenović govori o Eksperimentalnoj slobodnoj sceni i o suvremenom plesu: "Govoreći o plesnoj sceni, prostori uvijek nedostaju jer ima kapaciteta i želje za radom. Podrške koje su se u zadnjih nekoliko godina dodjeljivale plesnoj sceni nisu dostatne za iznajmljivanje prostora za rad, tako da se projekti često ne mogu realizirati ili se traže alternativni načini da bi se ipak ostvarili."

O Eksperimentalnoj slobodnoj sceni, suvremenom plesu, aktualnim i nekim prošlim projektima, problemima i planovima zagrebačke plesne scene govori koreografkinja i plesačica Nikolina Komljenović.

Eksperimentalna slobodna scena je nezavisna organizacija osnovana 2001. godine u Zagrebu s ciljem promicanja i afirmacije suvremenog plesa i drugih oblika izvedbenih umjetnosti. Prošle sezone realizirala je projekt The Invisible museum u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i u suradnji s njim, te projekt Undertone kao koreografiju koja se fokusira na potencijale senzorne percepcije publike i to kao projekt kroz koji je ostvarena suradnja s čitavim nizom međunarodnih umjetnika.

Prošle sezone pokrenut je i Otvoreni atelje.

Ekscenin Otvoreni atelje je projekt izvedbenih večeri koji predstavlja mlade umjetnike i umjetnice i omogućuje im produkciju njihovih radova. Kroz otvoren poziv neafirmiranim i afirmiranim plesnim i izvedbenim umjetnicima program omogućava izvedbene večeri koje se održavaju jednom mjesečno u galerijskom prostoru Academije Moderne, a ako postoji potreba od strane autora i u javnom prostoru. Specifičnost ovog projekta je interakcija umjetničkih medija.

Podrške koje su se u zadnjih nekoliko godina dodjeljivale plesnoj sceni nisu dostatne za iznajmljivanje prostora za rad tako da se projekti često ne mogu realizirati ili se traže alternativni načini da bi se projekt ipak ostvario

Prošlogodišnju sezonu i prvu godinu Otvorenih ateljea obilježili su autorski radovi Željke Sančanin, grupe Go4Steps, Martine Granić, Martine Tomić i Lene Kramarić, Nine Bokana, Selme Banich i Ivane Rončević.

Poziv je i ove sezone otvoren za izvedbene umjetnike koji žele sudjelovati u prezentacijskim večerima gdje otvaramo prostor za izvođenje rada u galerijskom ili otvorenom prostoru s namjerom da rad bude otvoren i prema suradnji s drugim umjetnicima i publikom.

Ove godine želja nam je otvoriti prostor umjetničkim suradnjama s posebnim naglaskom između plesnih/izvedbenih i vizualnih umjetnika i umjetnica. Svim sudionicima osiguran je autorski honorar i osnovna tehnička podrška.

U kakvim prostorima djelujete i postoji li problem s prostorom za rad?

Ekscena je smještena u CEKAO-u i tamo ima na raspolaganju tri dvorane. Nudimo ih i zainteresiranim umjetnicima za rezidencije. Surađujemo sa Studijem za suvremeni ples, udrugom Domino, Plesnim centrom Tala i festivalom Platforma, te samostalnim afirmiranim i neafirmiranim umjetnicima.

Upravo radimo na ponovnom pokretanju jutarnjih treninga za profesionalne plesače koji bi bili otvorenog karaktera. Ideja je došla od mladih plesača koji su se vratili u Hrvatsku nakon završetka plesnih akademija diljem Europe. Samoorganizirali su se, vodit će klaseve jedni drugima te pozivati kolege s kojima su radili, studirali ili su im bili profesori. Otvoreni jutarnji treninzi za profesionalne plesače prvi put su se održavali 2000-tih upravo u Eksceni, kojima mogu i sama biti zahvalna, ali su se ugasili zbog nedostatka polaznika. Drago mi je da je sad potreba došla direktno od plesača.

Govoreći o plesnoj sceni općenito, prostori uvijek nedostaju jer ima kapaciteta i želje za radom. S druge strane, podrške koje su se u zadnjih nekoliko godina dodjeljivale plesnoj sceni nisu dostatne za iznajmljivanje prostora za rad tako da se projekti često ne mogu realizirati ili se traže alternativni načini da bi se projekt ipak ostvario. Moramo biti kreativni jer nikad nije jednostavno, a sve to se odražava na kvaliteti rada. Najvažnije od svega je ipak usuditi se.

Nažalost, plesna scena ni među sobom nije usuglašena tako da teško može postići više ciljeve te djelovati kao zajednica prema van.

Nikolina Komljenović: "Začarani krug financiranja i neimanja prostora rezultira malim brojem 
izvedbi koje se najčešće svode na oko tri izvedbe po projektu na kojem 
se radi više mjeseci." (Foto: Damir Žižić)<span style="font-size:12.0pt;font-family:"Courier New";
mso-fareast-font-family:"Times New Roman";mso-ansi-language:SH;mso-fareast-language:
EN-US;mso-bidi-language:AR-SA" lang="SH"></span> Nikolina Komljenović: "Začarani krug financiranja i neimanja prostora rezultira malim brojem izvedbi koje se najčešće svode na oko tri izvedbe po projektu na kojem se radi više mjeseci." (Foto: Damir Žižić)

Zagreb je unazad nekoliko godina dobio Plesni centar. Koliko je ta činjenica popravila situaciju s problemom prostora, i za Eksperimentalnu slobodnu scenu ali i općenito, odnosno koliko je to utjecalo na razvoj scene?

Plesni centar je dobra platforma za izvedbe te također imaju cijeli program radionica koje se održavaju kroz cijelu godinu. Ekscenin projekt Undertone održan je u Zagrebačkom plesnom centru. Prostor ima puno potencijala koji bi se još mogli iskoristiti da zadrže publiku i kada predstava završi, pogotovo s obzirom na lokaciju samog centra grada. Činjenica da Centar postoji svakako doprinosi razvoju scene.  

Kakva je uopće danas situacija s plesnom scenom u Zagrebu?

Scena se razvija. Otvaraju se različita područja kao što su plesni teatar kojeg postavlja Matija Ferlin, teorijski performansi Željke Sančanin, krosover likovnosti i izvedbenosti u radu BAD.co, video umjetnosti organizacija o.n.e.…. Festivali suvremenog plesa u Splitu, Zadru, Svetvinčentu, Rovinju, Rijeci, Karlovcu, Varaždinu, Požegi, Zagrebu… Scena ima potrebu raditi i širiti se. Divno je da se srednja generacija plesača odlučuje za samostalne koreografske radove, kao što je na primjer Martina Tomić koja se prvi put predstavila unutar Eksceninog programa Otvoreni atelje u kolaboraciji sa slikaricom Lenom Kramarić.

Koje biste probleme izdvojili?

S jedne strane postoji problem edukacije šire publike. Suvremene umjetničke prakse svih područja ne spominju se u srednjim školama, pa čak ni na fakultetima, primjerice Odsjeku za povijesti umjetnosti, pa je u tome smislu ples kao umjetnost marginaliziran. Sve to otežava izgradnju senzibiliteta za razumijevanje ili interes prema plesu i cirkusu kao umjetnosti. I u medijima ima jako malo informacija o plesu i tim vrstama umjetnosti uopće.

Osim radnog vremena provedenog u dvorani plesač se bavi i produkcijom i PR-om, jer nema sredstava da angažira kvalificiranu osobu, što nije slučaj s baletnom umjetnošću. Time se odrađuje duplo radno vrijeme

Začarani krug financiranja i neimanja prostora rezultira malim brojem izvedbi koje se najčešće svode na oko tri izvedbe po projektu na kojem se radi više mjeseci.

Kao problem izdvojila bih i radni vijek plesača. Udruga plesnih umjetnika već dugi niz godina radi na tome da se plesačima suvremenog plesa odobri beneficirani radni staž koji imaju baletani.

Veliki problem je i u tome da se suvremeni ples kreće isključivo u domeni nezavisne scene. Osim radnog vremena provedenog u dvorani plesač se bavi i produkcijom i PR-om, jer nema sredstava da angažira kvalificiranu osobu, što nije slučaj s baletnom umjetnošću. Time se odrađuje duplo radno vrijeme.

U sklopu ovogodišnjeg Ganz novog festivala izvodite predstavu na otvaranju. O čemu se radi?

Riječ je o koprodukcijskom projektu njemačke koreografkinje Isabelle Schad, De facta, Kulture promjene SC-a te Ekscene kroz projekt Gradnja. Gradnja je nastala prema motivima istoimene pripovjetke Franza Kafke, predstavlja nastavak istraživanja odnosa tijela i prostora koji su 2008. započeli Isabelle Schad i francuski umjetnik Laurent Goldring predstavom Unturtled. Na temelju opisa prirode jedne gradnje, nastala je predstava koja je ujedno metafora za tijelo odnosno njegove organe i rasprava o prostoru i sceni.

U Kafkinim opisima, umjetnici otkrivaju analogiju za prostor kazališta koje se u različitim oblicima može smatrati zadnjim slojem tijela i prvim slojem njegove vanjštine.
Ove godine, do sada su grupne verzije Gradnje realizirane u Berlinu i Zagrebu. Berlinska je produkcija, s njemačkom grupom plesača, doživjela svoju premijeru u Uferstudios, a sada ćemo u Zagrebu, u Teatru &TD, moći pogledati zagrebačku produkciju, s hrvatskom grupom plesača.

Ovo mi je treći projekt koji radim s Isabelle. Prva predstava se zvala Glazba, a druga Experience#1 na kojoj se radilo u Berlinu s umjetnicima iz cijeloga svijeta.

<p>Kazalište <em>Aruša</em> pod vodstvom Borisa Barte obilježilo je nezavisnu scenu, između ostaloga i projektima poput <em>Muzeja pokreta</em>, a potom se manifestno samoukinulo. (Foto: Culturenet)<strong>   </strong></p>

Kazalište Aruša pod vodstvom Borisa Barte obilježilo je nezavisnu scenu, između ostaloga i projektima poput Muzeja pokreta, a potom se manifestno samoukinulo. (Foto: Culturenet)  

Na sceni ste poznati u više polja plesa. Čime se sve bavite?

Bavim se izvedbenošću. To uključuje suvremeni ples, suvremeni ples u zraku, fizičk teatar, akrobacije na svili i klauneriju. Koordinatorica sam u Eksceni. Podučavam akrobacije na svili u Zagrebačkom plesnom centru, a trenutno pišem i diplomski na temu Kazalište Aruša s pozicije izvođačice. Donedavno sam radila i kao crveni nos, klaun doktor u bolnici za djecu.

Izvođač sam koji cirkusku disciplinu akrobacija na svili uvodi u suvremeni ples, tj. pokušavam stvoriti novu disciplinu tijela, pokreta u zraku. Predstavila sam svoj prvi takav projekt na festivalu suvremenog plesa u Varaždinu, te internacionalno na festivalu 638 kilo tanz u Essenu, a nedavno i na Karlovac Dance Festivalu.

Radilo se o performansu Ako zaigram neku novu igru. Projekt je baziran na zadanoj strukturi koja ipak otvara puno prostora za improvizaciju, tako da je svaka izvedba ustvari novi performans. Tokom ove tri izvedbe mijenjala sam muziku te sam uvijek bila u direktnoj interakciji s publikom bez da ju eksponiram.

Slijedeći projekt je bio Objekt u subjekt prelazi, izveden na festivalu Platforma. Bio je to dvadeset minutni predložak za cjelovečernju izvedbu koju se nadam realizirati u slijedećoj godini. U njoj nastavljam ideju tijela koja je još počela u sedmogodišnjem projektu Kazališta Aruša, nereprezentacijskog kazališta, kazališta tijela u kojem smo se pitali: „Što se dogodi kad sva značenja svedemo na nulu i iz tog polazišta kreiramo odnos u prostoru?“.

Kazalište Aruša pod vodstvom Borisa Barte obilježilo je nezavisnu scenu, između ostaloga i projektima poput Muzeja pokreta, a potom se manifestno samoukinulo. Koja je ostavština Kazališta Aruša?

Kazalište je postojalo od 2005. do 2012. godine, a Boris Barta bio je neka vrsta gurua za puno generacija. Trudio se mladima omogućiti uvjete za rad te je bio kreativan i inovativan sve do kraja života. Boris je idejni začetnik Kazališta Aruša te je i pred kraj neumorno sudjelovao na svim probama, bez obzira na bolest.

Kazalište Aruša je za mene bilo neka vrsta alternativne akademije kroz sedam godina rada, koja se nije ograničila samo na kazališno obrazovanje već i na širu primjenu u životu, neka vrsta filozofije i načela. U svojim solo radovima nastavljam tu filozofiju.

Ključne riječi: ples, suvremeni ples
<
Vezane vijesti